#48926 Re: Sta vas najvise nervira kod vozaca
Posted: 09/11/2024 17:53
Vozači koji se kod preticanja u desnu traku vraćaju napamet, ne provjeravajući da li je to bezbjedno. Oni imaju svoj osjećaj (naravno, "nepogrešiv") i po njemu se ravnaju.
Danas me na autoputu pretiče 3008. OK, jedam na ograničenju 110 vozio 120, ali neka pretiče, ne sporim. Ali, lik je (valjda) vidio da ga sustiže neki Audi dosta većom brzinom i odmah se krenuo vraćati u desnu, pri tome izguravajući mene ka zaustavnoj. Morao sam naglo kočiti da izbjegnem kontakt, on nastavio kao da se ništa ne dešava. Garant nije ni bio svjestan da je moglo doći do sudara.
Zatim, ono što sam već spominjao (ali sam opet ovih dana vidio): vozači koji se ne odlučuju na preticanje sve dok im se neko ko već pretiče ne približi, onda samo smotaju u lijevu pa ovaj mora da koči kao lud. Koliko je na autoputu bilo sudara kojima se istražuju uzroci, a da su zapravo posljedica ovakvih postupaka? Sigurno neki nezanemariv procenat.
Treći su živčani vozači. U Velešićima, na uskom dijelu, stajem vozilu iz suprotnog smjera jer mi je tu pogodno, široko i ne moram zakačiti granje niti se provlačiti pored vozila iz suprotnog smjera. Ni pola sekunde od zaustavljanja ovaj iza mene već je legao na sirenu. Onaj iz suprotnog smjera stoji i čeka, ne preostaje mi ništa drugo nego da se provučem. Nešto kasnije stajem pješaku da pređe na pješačkom, ovaj isti iza u roku od milisekunde liježe na sirenu.
I još da napomenem: ako mi se živčan vozač lijepi za gepek, ja moram voziti sporije u situaciji kad sudar visi u zraku a naseljeno je mjesto pa mi se neko (starac, dijete, biciklista,...) može nenadano pojaviti ispred auta. Ako se desi da moram naglo kočiti, bolje da me udari pri manjoj nego pri većoj brzini. Majstore, ostojanje nije dvije mikrosekunde nego dvije sekunde, vozi normalno pa ću tako i ja. Neću gaziti narod zato što si ti obolio na živcima. I meni su živci otišli u Honduras pa opet zbog toga ne maltretiram ljude.
Danas me na autoputu pretiče 3008. OK, jedam na ograničenju 110 vozio 120, ali neka pretiče, ne sporim. Ali, lik je (valjda) vidio da ga sustiže neki Audi dosta većom brzinom i odmah se krenuo vraćati u desnu, pri tome izguravajući mene ka zaustavnoj. Morao sam naglo kočiti da izbjegnem kontakt, on nastavio kao da se ništa ne dešava. Garant nije ni bio svjestan da je moglo doći do sudara.
Zatim, ono što sam već spominjao (ali sam opet ovih dana vidio): vozači koji se ne odlučuju na preticanje sve dok im se neko ko već pretiče ne približi, onda samo smotaju u lijevu pa ovaj mora da koči kao lud. Koliko je na autoputu bilo sudara kojima se istražuju uzroci, a da su zapravo posljedica ovakvih postupaka? Sigurno neki nezanemariv procenat.
Treći su živčani vozači. U Velešićima, na uskom dijelu, stajem vozilu iz suprotnog smjera jer mi je tu pogodno, široko i ne moram zakačiti granje niti se provlačiti pored vozila iz suprotnog smjera. Ni pola sekunde od zaustavljanja ovaj iza mene već je legao na sirenu. Onaj iz suprotnog smjera stoji i čeka, ne preostaje mi ništa drugo nego da se provučem. Nešto kasnije stajem pješaku da pređe na pješačkom, ovaj isti iza u roku od milisekunde liježe na sirenu.
I još da napomenem: ako mi se živčan vozač lijepi za gepek, ja moram voziti sporije u situaciji kad sudar visi u zraku a naseljeno je mjesto pa mi se neko (starac, dijete, biciklista,...) može nenadano pojaviti ispred auta. Ako se desi da moram naglo kočiti, bolje da me udari pri manjoj nego pri većoj brzini. Majstore, ostojanje nije dvije mikrosekunde nego dvije sekunde, vozi normalno pa ću tako i ja. Neću gaziti narod zato što si ti obolio na živcima. I meni su živci otišli u Honduras pa opet zbog toga ne maltretiram ljude.
