konami666 wrote: ↑03/11/2025 19:46
Nema promjena ustava dok postoje i dok se pitaju konstitutivni narodi,tj. nema građanske države bezpristanka sva tri naroda, točnije predstavnika sva tri naroda.
Zašto bi Srbi i Hrvati to prihvatili, šta dobijaju a šta gube? Da li dobivaju vise nego sto gube? Pričamo o kontroli, novcu i moći. Pustimo sada priču kako bi to bilo progresivno, sve se na kraju svodi na novac i moć.
I to je ono sto se potpisalo u Dejtonu.
Ono sto se desilo prije dejtona, točnije 1993 je ja mislim postavilo temeljac za takvo stanje. Da se tada nije miješala vjera u nacionalni identitet, danas bi situacija bila drugačija.
To jest, da je identitet ostao sekularno definiran kao Bošnjak (kao u 19. stoljeću), moguće je da bi i današnja politička i društvena struktura u BiH bila stabilnija — s manje etno-vjerske polarizacije i više građanskog kontinuiteta.
OKUPACIJA BOSNE 1878
1878. godine Turska na Berlinskom kongresu odrekla Bosne i Hercegovine.
Kako bi neutralisali otpor bosanskih muslimana, Austrougari sultanu Abdu-l-Hamidu II, plaćaju veliku sumu novca. On se za uzvrat obavezao da će razoružati muslimane i svo teško naoružanje povući u Carigrad.
Međutim na tu okupaciju bošnjački narod nije pristao. Bošnjaci su iz ničega organizovali oružani otpor austrougarskoj okupaciji, dok su Turci sabotirali njihovu odbranu uništavajući artiljeriju.
U bošnjačko -austrougarskom ratu 1878. godine bilo je 76 različitih bitaka. Austrougarska je angažovala oko 300.000 vojnika. Prema zvaničnim podacima austrougarskog generalštaba, njene su jedinice imale gubitke od 5.020 vojnika, od toga 1.171 mrtva i 3.849 ranjenih. Stvarna brojka je vjerovatno mnogostruko veča.
Osim toga stradala su i 178 oficira od kojih su bila 47 mrtvih i 131 ranjena.
Samo u bici za Sarajevo poginulo je i ranjeno 370 austrougarskih vojnika.
Branioci Bihaća pod vodstvom Husein-efendije Karabegovića razbili su austrougarske napadače kod Žegara, pred nanoseći mu gubitke od 98 mrtvih, 406 ranjenih i 35 nestalih vojnika i oficira.
U borbama kod Pećigrada 6. i 7. oktobra 1878., Krajišnici izbacili iz stroja 258 austrougarskih vojnika i oficira.
U borbi kod Jajca, austrougarske snage su imale 22 mrtva i 174 ranjena oficira i vojnika.
Branioci istočne Hercegovine pod komandnom Ahmed bega Šećhovića su na Žegulji uništili cijelu austrijsku četu predvođenu jednim Hrvatom kapetanom Medvedom, ubivši 74 vojnika dovedenih iz Dalmacije.
Pretpostavlja se da je prilikom austrougarske okupacije Bosne na austrougarskoj strani poginulo preko 250 srpskih vojnika. Prema podacima koje donosi V. Haard, samo iz Dalmacije poginulo je i nestalo 250 vojnika Srba i Hrvata a ranjeno 403.
Sličan broj ih je poginulih Srba i Hrvata dolazi i iz ostalih dijelova carstva.
....
Nije poznato da li je jedan Srbin ili Hrvat 1878. godine poginuo braneći Bosnu od Austrougara.
Treba znati da je mnogo više Srba poginulo u austrougarskoj vojsci 1878. tokom napada na Bosnu nego Bošnjaka u toj vojsci u napadu na Srbiju 1914.
Srbi su Austrougare dočekali s dobrodošlicom. Kako i ne bi kada je Austrougare u osvajanju Hercegovine predvodio Srbin barun Stjepan (Stevan) Jovanović.
U Mostaru su cvijećem dočekali austrougarsku vojsku predvođenu Srbinom general bojnikom Teodorovićem. Satima je pravoslavna crkva zvonila. Na oduševljenjem mostarskih pravoslavaca ovaj general je skinuo zastavu Bosne s mjesecom i zvijezdom, koju su na mostarsku kulu postavili Ali efendija Haljevac i mjesto nje postavio zastavu okupatora.
Katolički vikar u Mostaru fra Anđeo Kraljević je s oduševljenjem dočekao okupatorsku vojsku, u kojoj je bio i njegov nećak Ivan Musa.
Ta vojska je 21. augusta 1878. topovima raznijela Rizvanbegovićev odžak i kulu u Piješćici gdje su Rizvanbegovići pružili žestok otpor. Pored brojnih drugih branitelja tada je poginuo veliki broj Rizvanbegovića, a među njima i Hamzi-beg, gospodar kule.
U Trebinju su lokalni seljaci (jer Srba u gradu skoro da nije ni bilo) oduševljeno pljeskali kad je general Jovanović skinuo tablu sa ulaza u grad na kojoj je pisalo da je grad osnovao Osman beg Resulbegović. Iznad vrata trebinjske tvrđave Ban-Vir, koja je opkoljavala cijeli grad, bio je napis na arapskom jeziku: “U ime Boga ovaj grad izgradi 1134 godine hidžretske godine miri-imiran trebinjski Hazreti Osman paša”. Na bosanskim jeziku još je pisalo “Obradujte se pravovjernici, jer će doći pomoć od Boga i skora pobjeda”. Taj isti Jovanović je srušio je i herojski grad Klobuk, koji se do zadnjeg žestoko branio protiv austrougarske vojske. Herojski grad u kome su se 1688. godine Bošnjaci razbili udruženu mletačku i crnogorsku vojsku, 1807. herojsi ponizili rusku vojsku a 1858. odbili crnogorsku opsadu bio je posljednji bosansko hercegovački grad, koji je pao u austrougarske ruke.
Srbin Jovanović sa austrougarskom vojskom iz osvete ga je sa zemljom sravnio.
Napadima na Livno su pod komandom Hrvata general-bojnika Stjepana Čikoša i Srbina bojnika Spiridona Mitrovića učestvovali su druga i treća satnija 79. dalmatinske domobranske bojne kao i četvrta satnija iz Sinja, sve sačinjene od Srba i Hrvata. Tu ih kod mjesta Guber 15. augusta 1878. dočekale i razbile bošnjačke snage. Nakon dvomjesečnih borbi austrougarske jedinice ipak uspiješe ući u Livno 28. septembra ostavivši u samom gradu 8 mrtvih i 25 ranjenih uključujući i bojnika Mitrovića.
Ogroman broj od 28.480 Dalmatinaca Srba i Hrvata sudjelovalo je u napadu na Hercegovinu. Za učešće u toku osvajanja Hercegovine podmaršal barun Stjepan Jovanović, dobio je kolajnu reda željezne krune I. klase, a bojnici Spiridon Mitrović, kolajnu reda željezne krune III. klase. Kolajne za vojne zasluge dobili su i natporučnici Stjepan Peić i Budislav Hinić te poručnici Tucković i Matasović. Srebrne kolajne za hrabrost prvog reda dobili su natporučnik Ilijo Dujaković, Aleksa Vujičić i Ilija Čolović.
Jedan od onih koji su bili na čelu austrougarske vojske prilikom zauzimanja Sarajeva bio je i austrougarski feldmaršal Srbin Đura Lemašić, koji zbog svojih zasluga u bitci kod sarajevskog Pašinog brda dobi titulu viteza fon Pasan-Brdo.
U okupaciji Sarajeva učestvovao je i poručnik 52. madžarskog pješadijskog puka pokatoličeni Srbin Svetozar Boroević. Za izuzetno isticanje u toku Bosanske kampanje, posebno prilikom zauzimanja Sarajeva, odlikovan je Vojničkim krstom za zasluge s vojnim dekoracijama.
Evo kako je pukovnik Austrougarske vojske, Georg Freiherr v. Holtz opisao ulazak austrougarske vojske u Sarajevo: “Napokon, evo dvanaest i četrdeset pet popodne spjeli smo zauzeti džamiju koja je snažno branjena. Grad se junački branio. Grad je gorio na sedam mjesta. U pojedinim ulicama tu i tamo su ulični borci, muškarci, žene pa i djeca i dalje bacali kamenje na naše vojnike. Morali su biti neutralisani”.
Potom je potpukovnik Segerc “nastavio napredovanje kroz četvrt pravoslavaca, gdje nije naišao na nikakav otpor. Hrišćansko stanovništvo koje se krilo tokom borbe sada je izlazilo i punilo ulice zvona s grčke crkve su zvonila svom snagom To je bio zaista lijep i svečan trenutak. Turčina, musliman da se prezivao Jamaković, a bio je desna ruka onog bandita Hadži Loje, smo odmah objesili.”
I dok Srbi i Hrvati slave doazak okupatora u isto vrijeme Bošnjaci u očajničkom otporu ubijaju hiljade austrougarskih vojnika uključujući i brojne Srbe i Hrvate u njihovoj službi.
Pljevaljski muftija Šemsikadić i hadži Hašim-aga Mutevelić, desetkuju oko Tuzle trupe grofa Szaparyja, Krajišnici istjeruju austrijske soldate iz Banja Luke, Klobuk se brani do zadnjeg borca, vođa Bošnjaka - Šejh Muhamed Hadžijamaković čak i tokom svoga strijeljanja ubio dvojicu Švaba.
Okupatori u Sarajevu javno objesiše brojne bošnjačke prvake uključujući hadži Avdu Jabučicu, Avda Halčevića, Sulejmana Kahvića, Mehagu Gačanovića, Mehmeda Dalojgiju, Ibrahima Hrgu i Mehmeda Odobašu.
Oko 600 bosanskih krajišnika razoružavaju i odvode u zarobljeništvo.
Uhapšenog vođu bošnjačkog ustanka Hadži Loju Austrugari hapse nakon dojave jednog Srbina i sprovode u Sarajevo gdje ga lokalni Srbi i Hrvati u Sarajevu vezanog vrijeđaju i pokušavaju da ga linčuju dok austrujske oficire ljube i klanjaju im se.