novi.dan.nova.nafaka wrote:
Jaoo, koje si ti zlopamtilo Chisume, pa ima od te rasprave bruka dana...
Ja napisah da ovaj forum ima nekoliko tema koje nikada, ali NIKADA ne bi trebalo izbrisati, ne zato sto se na njima ima sta pametno procitati, nego iz razloga su takve teme neka vrsta lakmus papira ovog drustva, pa se zaista vidi s kim se sve ovdje raspravlja, kakvih nas sve ima i na sta mozemo racunati sutra, te ko zasluzuje da mu se odgovori na ozbiljnan nacin, a kome mogu samo da se nasmijem.
Ova tema, o marokanskoj seoskoj varalici, koja prica esperanto sa kornjacama iz svemira, hvata ljude za dupe i sve to, na ovaj ili onaj nacin, debelo naplacuje - je upravo jedna od takvih... I da, nazalost, nisam se odmah sjetio lika, nego nadjoh kasnije, inace mu ne bih uopste odgovarao na ozbiljan nacin kao u pocetku.
E sad, jebes to, idemo dalje...
Vec duze vrijeme ne znam gdje bih o ovome pisao, pa sam vec u kratkim crtama nesto nabacio par puta, ali nisam imao potrebe i volje za malo duzim obrazlozenjem.... sada, mada iz pijeteta prema zrtvama nasilja i bezvlasca, kojih se sjecamo na ovoj temi, ne zalim da buem off topic i da zacatavam, znam da je dugacno i dosadno, ali ovo sam morao napisati, a moderacija neka sklanja post negdje drugo ako joj je ovdje ne svidja.
Elem, pocecu kao odgovor Nafaki, a onda cu se usput dotaci malo sire price ciji smo, ovakvi kakvi smo, samo kolateralna steta, los primjer i potvrda necega o cemu izbjegavamo govoriti...
Ti, Nafaka, znas na kojem smo ja i ti fonu i da nam dijalog na drugim temama uglavnom zavrsi svadjom... ali sam otvoren za svaki razgovor i dijalog, jer sam siguran da nam je svima u interesu da smo, barem na ovoj temi, na istoj strani.
Medjutim odmah cu ti reci s cime se ne slazem. Ni najmanje... a onda i obrazloziti zasto....
Price o "finim bogumilima", u zemlji u kojoj narod ne da se sveti, nego jedva doceka da se malo pridigne pa da popisha sve one kojima se do juce ponizno klanjao, cemu najbolje svjedoci ratno i poratno vrijeme, a i svi ovi
mandati raznih mu glavesina, bez obzira iz koje politicke partije, koji se protrace na osvete, pakosti i revansizam najgore vrste - jednostavno nisu istina.
Nema bogumila, nema dobrote... sve je to romanticna opsjena kojom bi da lijecimo rane i prikrijemo jedan mnogo, mnogo veci problem, koji se, evo, kako vidimo, na kraju odrazio i na ono najelementarnije u jednom drustvu 21. vijeka - na goli zivot...
Naime, o ovome smo govorili bezbroj puta - ovaj narod je stoljecima jednostavno politicki mrtav, bez prave politicke i nacionalne svijesti i artikulacije, pa se u toj izgubljenosti koja, opet, vodi nekom prividu mira, mirovanja, bolje reci - a ustvari zabokrecini i mirenju sa sudbinom - poput kakve memle, poput bolesti, na njegovu kozu najlakse nalijepila letargija, indiferentnost prema svemu, te na kraju i sam kobni defetizam od kojeg hronicno patimo...
Lagali mi sebe ili ne, pricali mi o nekoj romantiziranoj slici "dobrih Bosnjana" - kao da venama mnogim katolika ili pravoslavca ovih prostora ne tece ta ista krv, a znamo s kim imamo posla - istina je samo jedna:
Gledajuci malo sire, malo dublje, a ne uzimajuci samo sebe kao referentni primjer za sve sto se desava - niti smo dovoljno veliki da bi na sebi pravili presjeke i uzimali uzorke, niti se tako dolazi do istine i sustine - lako je zakljuciti od koga smo sve ovo naslijedili, odakle taj procjep u kojem smo se nasli, ne mogavsi, evo vec toliko dugo, da izadjemo, ili, sto je jos gore, izbjegavajuci sami sebi da priznamo gdje lezi sjeme problema, koje proklija svaki put kada ne treba, pa se pitamo - zasto drugi hodaju, trce... a mi stojimo.
Ja znam da je ovo teska tema, da boli, da ostavlja tragove i zlu krv, jer, stoljeca zivota pod jednom
zastavomnisu mala stvar, niti je lako priznati da smo se nekada davno sapleli o nesto za sta nismo ni pomisljali da ce nas kostati ovoliko mnogo, da ce nas dovesti dotle dokle nas je dovelo... nije lako, ako nista, radi svih onih koji pod tom istom
zastavom radjali, zivjeli i umirali, posteno, boreci se za koru hljeba, nije lako radi svih onih heroja koje ovaj narod iznjedri, koji ostavise kosti od istoka do zapada, pa makar ginuli i za tudjina (za razliku od
nekih 
, koji bi da se danas zovu ratnickim narodima, a 500 godina provedose "pripremajuci" ustanak), a bilo ih je mnogo, nije lako iz postovanja prema onima koji su, uzimajuci u obzir sve ove okolnosti koje nam nisu isle u korist, ipak opstali na ovim prostorima... nije lako, ali se nekad i to mora.
Ova tema o sramnoj letargiji i nasem
CEKANJU da se stvari same rijese, upravo je mjesto za to.
Gledajuci Zapad, posmatrjuci Istok, lako je zakljuciti gdje je danas motor covjecanstva, lako je zakljuciti gdje se generiraju progresivne snage i tokovi, gdje se desavaju promjene, bile one dobre ili lose, a, opet, sa druge strane, jos lakse zakljuciti gdje i koja drustva tavore u jednoj te istoj ucmaloj bari sopstvenog nemijenjanja, ne pomjerivsi se s mjesta stotinama godina.
Lagali se mi ili ne, objerucke smo sa Istoka prihvatili ono najgore sto nam je mogao ponuditi - rezignaciju i beskrajnu letargiju koja je imanenta ovom dijelu svijeta, i k'o kakva hronicna bolest bez kraja - njegovo prokletstvo i najveci jaram... cije cemo tragove danas, poput kakvih metastaza, pronalaziti u svim porama naseg drustva, ne prepoznavsi cesto odmah koliko udjela u stalnim razocaranjima i neuspjesima s kojima se srecemo nose.
Sve to u paketu s jednom dalekom i stranom religijom koja je, sama po sebi autisticna i rigidna (kao, uosatlom, i druge slicne njoj ), samo jos vise produbila ovaj procjep u koji smo upali, samo jos vise nahranila rezignaciju kojoj cemo sve cesce bjezati, udaljavajuci se sve vise i vise od onoga sto ce se desavati u svijetu OKO nas, svijetu kojem smo do juce pripadali, a koji CEMO sve vise i vise smatrati tudjim... svijetu koji CE nas sve vise smatrati tudjim.
Dok su se neki indentifikovali sa svijetom koji je stoljecima, kao u kakvoj agoniji bez kraja, grcao u krvi vlastitih promijena, ratova sa debelom socijalnom pozadinom, revolucija svih vrsta, koje su nekada donosile dobro, nekada zlo, tresuci se od uspona i vrtoglavih padova, opijajuci se ljepotom utopija, kaznjavajuci se slikama distopija, mi smo, ne mogavsi drugacije, oci upirali ka nekom drugom svijetu, koji je sve dublje i dublje tonuo u tu kobnu rezignaciju, ostavsi na onoj porazavajucoj "
bice kako Bog da...", ugusivsi se i nestavsi na kraju, a ostavisvi nas kao kakvo siroce okruzeno onima koji su odavno postali dio promjena koje mi tada, nazalost, vec uveliko nismo ni razumjeli, a i kada bi nam se ponudile na tanjiru - ne bi ni pokusali sagledati njihovu univerzalnost i sustinu, ili barem neki dugorocniji interes, nego bi na njima uvijek i iznova poceli prepoznavati lice svijeta za koji smo sebi obecali i zakleli se da nije nas... da mu ne pripadamo.
Naravno, mnogi ce pokusati da dokazu suprotno, ali istorija i cinjenice su jedno, a obloge za dusu i romantizam nesto sasvim drugo.
Dovoljno je pogledati okolne zemlje, sve revolucije, male i velike, u kojim su ucestvovale, koje su pokretale, ako nista - u zadnje vrijeme, dovoljno je pogledati, evo da svedemo na to - jedan evropski prosjek, bilo koju drzavu Evrope ili Zapada uopste, te sve promjene u kojima bi elite ili puk ucestvovao, pa sve to sabrati i oduzeti, a onda doci do zakljucka zasto smo drugaciji, zasto uvijek idemo linijom manjeg otpora, zasto bjezimo u iluziju "mirnog", "stabilnog" nemijenjanja, koje nas je kostalo i nacije, i drzave i samopouzdanja, a evo, danas, kao i ,mnogo puta do sada - i golih zivota.
Pa sama cinjenica koliko su istocnoevropske zemlje koje provedose vijekove pod
zastavom Istoka, i pored sve mrznje koju su prema istoj osjecale, kasnile u svemu za Zapadom i kakve su porodjajne muke morale proci ne bi li izrodile drustvo barem nalik na onim zapadnim - proces koji jos uvijek nisu ni blizu da zavrse i uoblice - govori dovoljno... A sada, samo zamislimo nas, uz sve to s Istokom vjencane jos i vjerom, kako smo reagovali na ove procese, drustvene, socijalne, politicke, civilizacijske na kraju krajeva...
Na Zapadu zapale pola Londona, pola Pariza, pola Madrida - kada poskupi jogurt i kefir...
... a kod nas se ne moze skupiti 10 milja ljudi na ulici kada nam se radi o glavi, kada nam se vrijedjaju zrtve... ali ne zato sto smo mi po prirodi "fin i dobar narod" (
nisu nas Turci i Austrijanci gurali u prve redove kada se trebalo klati s nekim sto smo fini, nego sto imamo muda do poda kad nas se natjera - kad nas nesreca natjera, satjera na kraj provalije - i sto smo surovi da surovije ne moze, kada nam se pruzi prilika, a uz sve to i bezobrazni i tvrdoglavi do kosti kada u nama proradi ono sto JEDINO jesmo - Bosanci), nego zato sto ne znamo kako, ne mozemo da artikulisemo nesto sto su mnogi vec davno spoznali, ne mozemo da shvatimo i prihvatimo da je covjek kadar mijenjati SVE - kada hoce!
Sisteme, autoritete, male i velike bogove - SVE!
Dokle god ovdje zive ljudi koji ce na tragediju i nepravdu gledati kao na volju nekakvih bogova, a svojoj nemoci i lijenost da nesto urade i promijene davati neku iracionalnu dimenziju bozijeg "reda i poretka" u kojem je parola "sta se moze..." - od nas nece biti nista.
Ja ne kazem da je rjesenje u tome da sada svi zaboravimo ko smo, da zaboravimo vijekove i naslijedje koje JESTE I BICE dio nas (mi to moramo njegovati kao dio sopstvene tradicije, kulture i autenticnog identiteta) pa pribjegnemo naprasnom mijenjanju dresova poput one ulojene vagine Kusturice - meni kao atesiti nema nista smjesnije od toga - ali se moramo presabrati, jer nije sve izgubljeno, i poceti prepisivati i uciti od svijeta
KOJEG SMO DIO i U KOJEM NAM NE GINE ZIVJETI... i cije tekovine itekako mozemo koristiti trazeci pravdu i prava za sebe, trazeci zivot dostojan covjeka.
Nema autoriteta veceg od slobode, niti tog boga i bogova vecih od prava ovog nesretnog preminulog mladica na zivot, na srecu, na buducnost koja mu je oduzeta!
U duhu ovoga, sa Nafakom se slazem da, kako smo lajali na minderase Semihu i onog poluidiota Taju, tako i svaka druga "garnitura", O KOJOJ GOD DA SE PARTIJI RADILO, zasluzuje da joj se najebemo majke ukoliko nas pocne praviti budalama... sto je ovdje, nazalost, vec u poodmaklom stadiju.
, se ovo ne bi desilo, onda se grdno varas.
) pa se živi. Ja sam sa dobronamjernim čovjekom vazda spreman podijeliti mišljenje, popiti kahvu. I iskreno, ne mislim da sam najpametniji - ako čovjek ima dovoljno dobre argumente ne stidim se pružiti ruku i reći: u pravu ste, do mene je. 
