Korisničkoime wrote:Na istom mjestu i nije ih 100 ali je ipak mrski BBC ili Ajatolah BBC kako ga neko u komentarima klipa nazva.viva_castro wrote:http://www.federalna.ba/bhs/vijest/1226 ... na-ulicama
Evo milioni Iranaca na ulicama da proslave revoluciju. Naravno u zapadnim medijima nema ništa o tome.
Da su kojim slučajem njih 100 sami i viču antidržavne parole čitav bi svijet o tome brujio...
Najjadnije od svega je što većina na zapadu smatra da uživaju slobode i prava... To ti je kao kad Četnici misle da su antifašisti...
Ne ide ovo na dobro i da se Ameri uopšte ne umiješaju.
http://www.youtube.com/watch?v=ey9Kgf-cB40
Laži o predsjedničkim izborima 2009. i prosvjedima
Neposredno nakon iranskih predsjedničkih izbora u lipnju 2009. godine na kojima je dotadašnji predsjednik Mahmud Ahmedinedžad ostvario pobjedu sa 63% glasova (30), diljem Irana izbili su prosvjedi oporbenog kandidata Mira Musavija koji je tvrdio kako je „prevaren“ na izborima (31). Naravno, Amerikanci i njihova propagandna mašinerija iskoristili su takve političke nemire te su se uporno trudili prikazati Musavijeve pristaše kao „borce za promijenu režima“, a njihove prosvjede kao „novu iransku revoluciju“. Prosječnu neuku osobu na Zapadu lako je zavarati takvim pamfletima, no podaci govore kako je i glavni oporbeni kandidat politički konzervativac isto kao i Ahmedinedžad, te kako je u mladosti bio jedan od najbližih Khomeinijevih ljudi, osnivač Hezbollaha, te odlučni zagovaratelj iranskog nuklearnog programa (32). Unatoč oštrim američkim kritikama na račun iranskih izbora, zanimljiv podatak jest kako su upravo američki statistički zavodi procijenjivali da će Ahmedinedžad pobijediti s dvotrećinskom većinom (33) (34), što se i ostvarilo. Iranske izbore su osim službenog Washingtona kritizirali i bliski američki saveznici u Europi i Australiji, dok je čitav ostatak svijeta priznao izbore kao legitimnu pobjedu Ahmedinedžada (35). Njegov trijumf neosporan je budući kako je s čak 30% glasova razlike nadmašio drugoplasiranog Mousavija, a spomenute američke kritike su prije svega vrlo licemjerne ako uzmemo u obzir slučaj iz 2000. kada je George Bush na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Al Gorea unatoč manjem broju ukupnih osvojenih glasova (36), dok je i broj elektorskih glasova bio upitan s obzirom na nepravilnosti u Floridi (37). Takve greške u američkom izbornom sustavu koštale su životima stotina tisuća afganistanskih i iračkih civila stradalih u Bushevim agresijama, dok iranski izbori nikoga nisu stajali glave.
Političke nerede nakon iranskih izbora iskoristile su i terorističke grupe poput Jundallaha, PMOI-a i PKK-a, koje su diljem Irana izvele niz manjih terorističkih incidenata u kojima je ukupno stradalo dvadesetak ljudi. Ironično, proamerički mediji ove su smrtne slučajeve nazvali „žrtvama iranskog režima“ aludirajući na propagandu kako iranska vlast ubija vlastiti narod. Ipak, činjenica jest kako su prilikom najžešćih prosvjeda iranskim ulicama marširali stotine tisuća osoba, dok nitko od tih „državnih neprijatelja“ nije ubijen. Mediji su u određenim slučajevima čak i navedene (iračke i pakistanske) terorističke grupe pokušavali poistovjetiti s tobožnjom „iranskom opozicijom“, što je apsurd identičan da se Osamu bin Ladena nazove „američkom opozicijom“ odnosno da ga se pokuša povezati s oporbenim republikancima, budući kako su oboje kritički nastrojeni prema politici Baracka Obame. Teorija kako Iran „guši oporbu“ gubi svaki smisao ako se uzme u obzir da dvojica vodećih opozicijskih političara Mousavi i Rafsandžani nisu zatvarani, naprotiv - Rafsandžani je na čelu Vijeća stručnjaka (38). Nema nikakve sumnje kako su u neredima učestvovali i sami Amerikanci koji imaju dugu tradiciju miješanja u unutrašnje iranske poslove (39), za što ih je službeni Teheran i javno optužio (40). Tijekom istog mjeseca (lipanj 2009.) kada su se održavali prosvjedi u Iranu, slične krvave demonstracije zabilježene su i u Peruu (41) (42), Šri Lanki (43) i Kini (44), no američkim političarima ili medijima nije niti palo na pamet prozivati navedene zemlje na isti način na koji su kritizirali Iran. Američke kritike su upućene i na račun iranske zabrane masovnih javnih okupljanja budući kako je prosvjedima nekoliko ljudi smrtno stradalo u stampedima, unatoč činjenici kako je sami službeni Washington zabranio prosvjede protiv njihovog rata u Iraku (45). Identični slučajevi postoje i u našoj „demokratskoj“ Hrvatskoj u kojoj su zabranjeni prosvjedi na Markovom trgu (46), isto kao i oni na Cvjetnom trgu prilikom posjeta George Busha (47) kada je na njegov govor mogla doći isključivo birana publika(48) što neodoljivo podsjeća na političke skupove totalitarnih režima.
Domagoj Margetić se prilikom osvrta na ove iranske izbore bezrezervno postavio na američku stranu nazvavši ih „lažiranima“, iznijevši pritom niz priglupih i evidentno netočnih informacija. Osim besmislenih tvrdnji kako su Mousavijevi pristaše prosvjedovali „protiv režima“, on navodi i kako potpora Ahmedinedžadu dolazi iz ruralnih sredina, dok su za Mousavija glasovali „mladi urbani ljudi“. Ipak, činjenice govore upravo suprotno - Ahmedinedžad je političku karijeru započeo kao uspješni gradonačelnik iranske metropole Teherana (49) koji je glavna baza njegovih glasača, dok je Mousavi najveću potporu dobio u ruralnim sredinama poput Sistana, Baludžistana i iranske pokrajine „Zapadnog Azerbajdžana“ (50) što jasno govori o lokalpatriotskom karakteru njegovih glasača (Mousavi je azerskog podrijetla (51)). Margetić je također previdio i činjenicu kako čak 70% iranskog stanovništva živi u gradovima (52) što također ne ide u prilog tvrdnjama o „urbanoj opoziciji“. Margetićevo neznanje očituje se i u nazivanju Irana „zaostalom“ zemljom unatoč tome što je kupovna moć prosječnog Iranca iznad razine nekih država EU (Rumunjske i Bugarske) (53), dok je Iran također jedna od svega sedam zemalja svijeta koje posjeduju svemirsku (54) (55) i nuklearnu tehnologiju (56). Također, Margetić navodi i kako Iran ima „golemi priraštaj stanovništva“ (što je karakteristika nerazvijenih zemalja), dok on zapravo iznosi samo 0.9% (57) čime je istovjetan razvijenim zapadnim državama.
Najlicemjerniji Margetićev istup svakako je onaj o mladoj Iranki koja je smrtno stradala prilikom prosvjeda od nepoznatog metka; dotični naravno za njeno ubojstvo okrivljuje iranske vlasti i navodi kako su time „izgubili sav kredibilitet“, dok istovremeno u drugim člancima opravdava ubijanje stotina palestinske djece koje poistovjećuje s „teroristima“. Zanimljivo je kako se oko spomenute Iranke Nede digla prava medijska halabuka pa se na zapadnjačkim stranicama mogu naći i deseci članaka o njoj, dok na istima nije zabilježeno niti upola materijala o stotinama tisuća mrvih Iračana ili Afganistanaca koje su ubili Amerikanci i Britanci. Neda je proglašena i „osobom godine“ u britanskom Timesu(58), dok je Oxford u njenu čast imenovao čitavi fakultetski ogranak (59). Zapadnjački propagandisti uporno tvrde kako je dotična ubijena od strane provladine milicije Basidž, unatoč tome što službeni Teheran tvrdi suprotno. Nedu je najvjerojatnije ubio zalutali metak o čemu svjedoči mirnoća svih ostalih prosvjednika u njenoj okolici (vidljivo na snimci(60)), a do danas nije službeno razjašnjeno od čijeg je metka stradala. U prilog tvrdnji kako je dotična stradala od policijskog metka ne ide ni činjenica kako se na internetu se mogu pronaći tisuće fotografija iranskih prosvjeda na kojima se jasno vidi kako iranski policajci ne nose vatreno oružje. Licemjerje američko-britanskih medija očituje se i u činjenici kako nakon policijskoj ubojstva dvoje mladih Francuza (Zyed Benna i Bouna Traore (61)) odnosno 15-godišnjeg grčkog dječaka (Alexis Grigoropoulos (62)) u Europi, nitko od njih nije prozivao vlade Francuske ili Grčke, niti su prosvjedi protuvladini okarakterizirani kao „borba protiv režima“, niti su prema njima imenovani fakulteti, niti su ih proglašavali „osobama godine“. Činjenica jest kako je Teheranom marširalo više stotina tisuća Mousavijevih pristaša, dok nitko drugi osim spomenute Nede nije stradao od „policijskog metka“, čime se ovaj tužan slučaj korištenja smrti mlade žene u medijske propagadne svrhe može zaključiti.
. Ponavljam nelogično po tvrdnjama opozicije jer su ovo tri provincije koje nikad nisu bile naklonjene A.N. uz to je jedna Mousaviova a Loristan je Karroubiova provincija u kojoj je 2005 sa 55 % pobijedio a 2009 imao samo 5%. Zatim već 12. Juna u 23 sata dok su još bile otvorena mnoga izborna mjesta IRNA je objavila ubijedljivu pobjedu A.N. - kako pa još ni sva izborna mjesta nisu bila zatvorena, zatim objava da je do 01.00 sati prebrojano 20 miliona glasova što se po opoziciji nikad nije niti se ikako može desiti budući da se pri procesu brojanja ništa nije promijenilo od prošlih izbora. Zatim broj glasova koje je dobio Karroubi je za 20% manji nego broj njegovih dobrovoljnih izbornih pomagača u izbornim štabovima. Prvi put u historiji Irana štampani su i korišteni izborni listići bez serijskog broja iako su prije istih prezentovani listići sa serijskim brojem. Štampano je 65 milona listića na 40 miliona birača iako je uobičajeno da broj bude 10% veći od ukupnog broja glasača. Kod prvog zvaničnog sabiranja glasova ukupan iznos svih glasova je 108% posto pa zatim 94%. 13. Juna u 9.00 sati zvanični podaci za glasove Rezaia su bili 633.048 glasova a istog dana u 14.00 sata 587.913 znači manje 
