Idemo bojkotovati proizvode hrvatskih firmi u BiH/iz HR i hrvatske distributere svjetskih "brendova" u BiH!

[uglavnomja]

ko kaze da one duguljaste kifle, klipici, sa krupnom soli nisu dobre - taj je

mislim na mlinar

[tap3ah75]

ko kaze da one duguljaste kifle, klipici, sa krupnom soli nisu dobre - taj je

mislim na mlinar

Koliko su love svega ti?

[argyle]

Malo historije.

Bojkot autobusa u Montgomeryju (1955)

Dana 1. decembra 1955. crna šnajderica, gospođa Rosa Parks, ušla je u glavnoj trgovačkoj četvrti u autobus Montgomeryja. Onа je bila na svom putu kući iz Montgomery Fair, velike robne kuće u kojoj je radila. Umorna od stalnog trčkaranja okolo i stajanja, sjela je na prvo mjsto u odjeljku za crnce koje se nalazilo odmah nakon odjeljka za bijelce. Tek što je sjela, vozač autobusa joj je zapovjedio da zajedno sa još tri crna putnika krene prama drugom kraju autobusa i da se vozi stojeći kako bi napravila mjesto bijelim putnicima koji su pravo ušli u autobus. U međuvremenu su sva mjesta za sjedenje u autobusu bila zauzeta, što bi zaista značilo da bi gospođa Rosa Parks, da je poslušala naredbu vozača, morala stajati, dok bi bijeli putnik koji je upravo ušao mogao sjediti na njezinu mjestu. Ostala tri putnika odmah su se odazvala naredbi vozača. Ali gospođa Parks je ostala mirno sjediti. Posljedica toga bilo je njeno hapšenje.
Ovo odbijanje bilo je izraz vječne čežnje za dostojanstvom i slobodom.
Nekoliko njenih poznanika koji su doznali za hapšenje (članovi političkog savjeta žena), došli su do zajedničkog zaključka da bi trebalo bojkotirati autobuse Montgomeryja: "...bojkotom bismo bijelcima mogli dati do znanja da više nećemo dopustiti takav tretman."

Vijest o hapšenju gospođe Parks i o planiranom bojkotu brzo se proširila gradom. Komitet je pripremao ogromni skup i letak: "Od ponedjeljka 5. decembra za vožnju u grad, na posao ili u školu ne treba više koristiti autobuse. Opet je uhapšena crnkinja i bačena u zatvor jer je odbila ustupiti mjesto bijelcu. Za odlazak na posao uzmite taksi, sami lil vas više zajedno, ili idite pješice!" Istodobno se pokušavalo pridobiti 18 taksi društava koje su vodili crnci i zamoliti ih da ljude voze po uobičajeno cijeni autobusne karte od 10 centi, u čemu se i uspjelo. Prvi uspjeh bio je više nego očit. Umjesto 60-postotnog odaziva bojkotu, čemu su se optimisti nadali, bio je gotovo 100-postotan. Uspavani crnci koji nisu sudjelovali u ovakvim akcijama, probudili su se! U taksijima, privatnim automobilima, na tovarnim životinjama, sa zapregama ili pješice (čak i do 12 milja) oni su išli na posao i vraćali se.
Potom su zakljucili da trebaju osnovati posebnu organizaciju koja bi se brinula o bojkotu (Montgomery Improvement Associaton, MIA, — Građanski odbor za poboljšanje rasnih odnosa), čiji je predsjednik postao Martin Luther King.
Protest je trabao ići i dalje dok se ne ispune sljedeći uslovi: 1. da autobusni prijevoznici jamce pristojno ponašanje, 2. da putnici smiju sjedati na mjesta redoslijedom kojim ulaze u autobus, 3. da na linijama koje koriste crnci budu i crni vozači autobusa.

Uz svoje borbeno držanje ("Preumorni smo da bismo i dalje bili tlačeni i da bi nas se gazilo") prosvjednici su upotrijebili i princip nenasilja (koji su najprije propagirale njihove vođe) ("Mi želimo nekoga u nešto uvjeriti, ali ne silom. Ljubav mora određivati naše djelovanje").
Da bi riješili sve veće i nadolazeće probleme, transportni, financijski i programski komitet osnovali su strategijski komitet.
Na početku protesta najvažnije pitanje bilo je pitanje transporta. Ono što se po tom pitanju ucinilo, sigurno spada među najzanimljivije dijelove Montgomery-priče. U prvim danima gotovo svi su bili ovisni o taksi udruženjima koja su pripadala crncima i koji su prevozili po tri čovjeka za uobičajenu cijenu autobusne karte od 10 centi. Ali kad je policijski komesar donio odluku da su sva taksi udruženja obavezna naplacivati vožnju po 45 centi, služba taksista u ovom protestu privela se svom kraju. Onda je osnovan jedan auto-pool u koji su svoje automobile slobodnom voljom dovozili oni koji su ih imali. Ueć u prvim danima kampanje više od 150 ljudi sudjelovalo je sa svojim automobilima u akciji, a njihov broj je ubrzo porastao na više 300 automobila. Za te je automobile trebalo razraditi točan sistem vožnje. Tisuce letaka podijeljeno je prosvjednicima. Na lecima su bile navedene liste 48 stanica u polasku i 42 stanice u povratku. Već nakon nekoliko dana taj sistem je bio začuđujuće dobro uigran. Ali crnci su bili toliko prožeti duhom protesta da su nekada, bez oklijevanja, kretali na posao čak i pješice. Hodanje je za mnoge postali simbol djelovanja cijele kampanje. Broj vozača i njihovih automobila povećao se i zbog još jednog nepredviđenog razloga. Mnoge bijele žene, iako su podržavale segregaciju, nisu htjele otpuštati svoje crne sluškinje jer bi to značilo više posla za njih same u kući. Tako ju po crne sluškinje ujutro dolazio poslodavcev vozac na mjesto gdje stanuju i navečer ih vraćao kući.

Više od 25 ljudi bili su zaposleni kao stalni vozači. Radili su šest dana u tjednu. Na većini stanica bili su ljudi koji su se brinuli za to da sve prođe bez problema i da putnici uđu u pravi automobil. Auto-pool je bio odlično organiziran, ali je mnogo stajao. Troškovi MIA-e porasli su na 5000 dolara mjesečno. S vremenom je rad ureda MIA-e postao tako opširan da se moralo zaposliti 10 stalnih radnika. Cjelokupan projekt financirao se donacijama koje su stizale iz svih dijelova Amerike, ali i iz prekooceanskih zemalja.
"Da bi se neki pokret izdigao do određene visine, najprije su potrebni ljudi koji pripadaju tom pokretu. Za to je opet potrebna ideja, koja će ih oduševiti i koje će se čvrsto držati. Osim toga, neophodna su otvorena vrata između naroda i vođa. Sve to bilo nam je na raspolaganju u Montgomeryju." Nenasilni otpor postao je metoda po kojoj je pokret radio, ljubav je bila ideja koja je sve iznijela na svojim plećima.
Stalno su održavani veliki skupovi ljudi u crkvama, koje su već nekoliko sati prije zakazanog početka bile pune. Svake veceri sudionici skupova su pripremani na to da vole umjesto da mrze i da, ako je sila potrebna, radije trpe nasilje nego da ga oni nanose. Od samog početka ljudi su zadivljeno reagirali na tu ideju. Crno stanovništvo Montgomeryja zaista je bilo spremno krenuti novim putem do prevladavanja krize u rasnim odnosima.
Iako je protest bio već uspješan, gradski oci i autobusni poduzetnici bili su uvjereni da će trajati svega nekoliko dana. Ali kad su autobusi ostajali prazni čak i kad je padala kiša, pokazali su spremnost za pregovore. Ipak, pregovori su sve u svemu bili bezuspješni. "Ako prihvatimo uvjete crnaca", rekao je jedan autobusni poduzetnik, "oni ce se hvaliti time da su postigli pobjedu nad bijelcima, a to sebi ne želimo dopustiti" Pri tome su gradski oci i autobusni poduzetnici ostajali pri svom mišljenju da je ukidanje zakona o rasnoj podjeli nemoguće.

Gradska komisija je potom pokušala uz pomoć jednog trika prekine bojkot crnaca. Oni su u novinama objavili da je izvjestan broj duhovnih i prominantnih crnaca s njima postigao izvjesne dogovore. Ipak, MIA je brzo reagirala. Svi crni svecenici i crkvenici pozvani su telefonom i zamoljeni da na nedjeljnoj molitvi u svojim crkvama kažu da se protest nastavlja. Kružnom vožnjom kroz noćne klubove i kavane u kojima su se skupljali crnci prenijela se informirmacija da je rijec o lažnoj vijesti. Posljedica tako brze reakcije bila je da su autobusi i sljedeći dan ostali prazni. Pošto je ovaj lažno manevar propao, gradski oci su izgubili svoj dobar glas. Ne samo da ih se nadmudrilo, nego je i njihov kredibilitet doveden u pitanje pa su posegnuli za čvršćom politikom. Dolazilo je do hapšenja zbog malih ili beznačajnih kršenja prometnih propisa. Vozači auto-poola bili su zadržavani svugdje u gradu, od njih je tražena vozačka i prometna dozvola, ispitivali su ih gdje rade i sl. Onima koji su htjeli povesti stopere rečeno je da je to zakonski zabranjeno. Tako je auto-pool na neki način zaustavljen. Bombaški našad na kuću M. L. Kinga još je više zaoštrio ionako napetu situaciju. Crncima je bila puna kapa. Bili su spremni na silu odgovoriti silom.
Ipak, utjecaj Martina Luthera Kinga bio je toliko jak da je uspio to spriječiti. "Ako imate oružje kod sebe, vratite ga odmah kućama. A ako nemate oružja, nemojte ga ni nabavljati. Ovaj problem ne možemo riješiti nepoštivanjem i uzvraćanjem nepoštivanja. Mi na silu moramo odgovoriti nenasiljem."
Kada je suprotna strana primjetila da upotrebom sile nije postigla ništa, prešla je na masovna hapšenja. Stari zakon, koji je navodno zabranjivao bojkot, ponovo je prizvan u život. Jedan pristrani sud bojkot autobusa proglasio je kršenjem zakona. Više od stotinu crnaca bilo je optuženo, ali nisu dopustili da ih to uzdrma. Pohrlili su prema zatvorima da ih tamo uhapse. Nekad vrlo strašljiv narod, jednostavno je bio preobražen u nešto drugo. Oni koji su ranije drhtali pred slovom zakona, sada su bili ponosni na to da ih se hapsilo jer su se zalagali za slobodu. I Martin Luther King je uhapšen, optužen je za kršenje zakona koji zabranjuje bojkot u državi Alabama i osuđen na 500 dolara novčane kazne.

Ipak, i taj pokušaj da se protest zaustavi je propao. Umjesto da pokret umire, metode suprotne strane su postigle kontraefekat.
MIA je sada postala još aktivnija slanjem zahtjeva Saveznom distriktnom sudu Sjedinjenih Država u kojem je zahtijevala ukidanje segregacije u autobusima. 4. juna 1956. godine suci su odlučili da je segregacija u autobusima u državi Alabama protuustavna. Advokati Montgomeryja uložili su žalbu Višem saveznom sudu. Boj još nije bio dobijen.
U međuvremenu se stalno pokušavalo s blokadama auto-poola. Osiguravajuća društva su se nećkala hoće li ili neće osigurati automobile, s obzirom na to da je, navodno, rizik bio velik. Ugovor o osiguranju s tvrtkom Lloyds iz Londona riješio je i taj problem.
E, onda je trebalo zakonski zabraniti auto-pool, pošto je to bilo sredstvo javnog prevoza i privatno poduzeće koje je radilo bez dozvole i koncesije.
U toj teškoj situaciji došla je odluka Višeg suda, u kojoj se kaže da je segregacija u autobusima bila protuustavna. Više od 12 mjeseci crnci su u kontinuitetu održali nenasilan protest, dok nisu postigli pobjedu.

[okanomalo]

ako krenemo u bojkot,ne znam ko ce losije proci.doduse ima na ovim prostorima takvih pokusaja i svi su redom propali.

[¤ jelena ¤]

Malo historije.

Bojkot autobusa u Montgomeryju (1955)

Dana 1. decembra 1955. crna šnajderica, gospođa Rosa Parks, ušla je u glavnoj trgovačkoj četvrti u autobus Montgomeryja. Onа je bila na svom putu kući iz Montgomery Fair, velike robne kuće u kojoj je radila. Umorna od stalnog trčkaranja okolo i stajanja, sjela je na prvo mjsto u odjeljku za crnce koje se nalazilo odmah nakon odjeljka za bijelce. Tek što je sjela, vozač autobusa joj je zapovjedio da zajedno sa još tri crna putnika krene prama drugom kraju autobusa i da se vozi stojeći kako bi napravila mjesto bijelim putnicima koji su pravo ušli u autobus. U međuvremenu su sva mjesta za sjedenje u autobusu bila zauzeta, što bi zaista značilo da bi gospođa Rosa Parks, da je poslušala naredbu vozača, morala stajati, dok bi bijeli putnik koji je upravo ušao mogao sjediti na njezinu mjestu. Ostala tri putnika odmah su se odazvala naredbi vozača. Ali gospođa Parks je ostala mirno sjediti. Posljedica toga bilo je njeno hapšenje.
Ovo odbijanje bilo je izraz vječne čežnje za dostojanstvom i slobodom.
Nekoliko njenih poznanika koji su doznali za hapšenje (članovi političkog savjeta žena), došli su do zajedničkog zaključka da bi trebalo bojkotirati autobuse Montgomeryja: "...bojkotom bismo bijelcima mogli dati do znanja da više nećemo dopustiti takav tretman."

Vijest o hapšenju gospođe Parks i o planiranom bojkotu brzo se proširila gradom. Komitet je pripremao ogromni skup i letak: "Od ponedjeljka 5. decembra za vožnju u grad, na posao ili u školu ne treba više koristiti autobuse. Opet je uhapšena crnkinja i bačena u zatvor jer je odbila ustupiti mjesto bijelcu. Za odlazak na posao uzmite taksi, sami lil vas više zajedno, ili idite pješice!" Istodobno se pokušavalo pridobiti 18 taksi društava koje su vodili crnci i zamoliti ih da ljude voze po uobičajeno cijeni autobusne karte od 10 centi, u čemu se i uspjelo. Prvi uspjeh bio je više nego očit. Umjesto 60-postotnog odaziva bojkotu, čemu su se optimisti nadali, bio je gotovo 100-postotan. Uspavani crnci koji nisu sudjelovali u ovakvim akcijama, probudili su se! U taksijima, privatnim automobilima, na tovarnim životinjama, sa zapregama ili pješice (čak i do 12 milja) oni su išli na posao i vraćali se.
Potom su zakljucili da trebaju osnovati posebnu organizaciju koja bi se brinula o bojkotu (Montgomery Improvement Associaton, MIA, — Građanski odbor za poboljšanje rasnih odnosa), čiji je predsjednik postao Martin Luther King.
Protest je trabao ići i dalje dok se ne ispune sljedeći uslovi: 1. da autobusni prijevoznici jamce pristojno ponašanje, 2. da putnici smiju sjedati na mjesta redoslijedom kojim ulaze u autobus, 3. da na linijama koje koriste crnci budu i crni vozači autobusa.

Uz svoje borbeno držanje ("Preumorni smo da bismo i dalje bili tlačeni i da bi nas se gazilo") prosvjednici su upotrijebili i princip nenasilja (koji su najprije propagirale njihove vođe) ("Mi želimo nekoga u nešto uvjeriti, ali ne silom. Ljubav mora određivati naše djelovanje").
Da bi riješili sve veće i nadolazeće probleme, transportni, financijski i programski komitet osnovali su strategijski komitet.
Na početku protesta najvažnije pitanje bilo je pitanje transporta. Ono što se po tom pitanju ucinilo, sigurno spada među najzanimljivije dijelove Montgomery-priče. U prvim danima gotovo svi su bili ovisni o taksi udruženjima koja su pripadala crncima i koji su prevozili po tri čovjeka za uobičajenu cijenu autobusne karte od 10 centi. Ali kad je policijski komesar donio odluku da su sva taksi udruženja obavezna naplacivati vožnju po 45 centi, služba taksista u ovom protestu privela se svom kraju. Onda je osnovan jedan auto-pool u koji su svoje automobile slobodnom voljom dovozili oni koji su ih imali. Ueć u prvim danima kampanje više od 150 ljudi sudjelovalo je sa svojim automobilima u akciji, a njihov broj je ubrzo porastao na više 300 automobila. Za te je automobile trebalo razraditi točan sistem vožnje. Tisuce letaka podijeljeno je prosvjednicima. Na lecima su bile navedene liste 48 stanica u polasku i 42 stanice u povratku. Već nakon nekoliko dana taj sistem je bio začuđujuće dobro uigran. Ali crnci su bili toliko prožeti duhom protesta da su nekada, bez oklijevanja, kretali na posao čak i pješice. Hodanje je za mnoge postali simbol djelovanja cijele kampanje. Broj vozača i njihovih automobila povećao se i zbog još jednog nepredviđenog razloga. Mnoge bijele žene, iako su podržavale segregaciju, nisu htjele otpuštati svoje crne sluškinje jer bi to značilo više posla za njih same u kući. Tako ju po crne sluškinje ujutro dolazio poslodavcev vozac na mjesto gdje stanuju i navečer ih vraćao kući.

Više od 25 ljudi bili su zaposleni kao stalni vozači. Radili su šest dana u tjednu. Na većini stanica bili su ljudi koji su se brinuli za to da sve prođe bez problema i da putnici uđu u pravi automobil. Auto-pool je bio odlično organiziran, ali je mnogo stajao. Troškovi MIA-e porasli su na 5000 dolara mjesečno. S vremenom je rad ureda MIA-e postao tako opširan da se moralo zaposliti 10 stalnih radnika. Cjelokupan projekt financirao se donacijama koje su stizale iz svih dijelova Amerike, ali i iz prekooceanskih zemalja.
"Da bi se neki pokret izdigao do određene visine, najprije su potrebni ljudi koji pripadaju tom pokretu. Za to je opet potrebna ideja, koja će ih oduševiti i koje će se čvrsto držati. Osim toga, neophodna su otvorena vrata između naroda i vođa. Sve to bilo nam je na raspolaganju u Montgomeryju." Nenasilni otpor postao je metoda po kojoj je pokret radio, ljubav je bila ideja koja je sve iznijela na svojim plećima.
Stalno su održavani veliki skupovi ljudi u crkvama, koje su već nekoliko sati prije zakazanog početka bile pune. Svake veceri sudionici skupova su pripremani na to da vole umjesto da mrze i da, ako je sila potrebna, radije trpe nasilje nego da ga oni nanose. Od samog početka ljudi su zadivljeno reagirali na tu ideju. Crno stanovništvo Montgomeryja zaista je bilo spremno krenuti novim putem do prevladavanja krize u rasnim odnosima.
Iako je protest bio već uspješan, gradski oci i autobusni poduzetnici bili su uvjereni da će trajati svega nekoliko dana. Ali kad su autobusi ostajali prazni čak i kad je padala kiša, pokazali su spremnost za pregovore. Ipak, pregovori su sve u svemu bili bezuspješni. "Ako prihvatimo uvjete crnaca", rekao je jedan autobusni poduzetnik, "oni ce se hvaliti time da su postigli pobjedu nad bijelcima, a to sebi ne želimo dopustiti" Pri tome su gradski oci i autobusni poduzetnici ostajali pri svom mišljenju da je ukidanje zakona o rasnoj podjeli nemoguće.

Gradska komisija je potom pokušala uz pomoć jednog trika prekine bojkot crnaca. Oni su u novinama objavili da je izvjestan broj duhovnih i prominantnih crnaca s njima postigao izvjesne dogovore. Ipak, MIA je brzo reagirala. Svi crni svecenici i crkvenici pozvani su telefonom i zamoljeni da na nedjeljnoj molitvi u svojim crkvama kažu da se protest nastavlja. Kružnom vožnjom kroz noćne klubove i kavane u kojima su se skupljali crnci prenijela se informirmacija da je rijec o lažnoj vijesti. Posljedica tako brze reakcije bila je da su autobusi i sljedeći dan ostali prazni. Pošto je ovaj lažno manevar propao, gradski oci su izgubili svoj dobar glas. Ne samo da ih se nadmudrilo, nego je i njihov kredibilitet doveden u pitanje pa su posegnuli za čvršćom politikom. Dolazilo je do hapšenja zbog malih ili beznačajnih kršenja prometnih propisa. Vozači auto-poola bili su zadržavani svugdje u gradu, od njih je tražena vozačka i prometna dozvola, ispitivali su ih gdje rade i sl. Onima koji su htjeli povesti stopere rečeno je da je to zakonski zabranjeno. Tako je auto-pool na neki način zaustavljen. Bombaški našad na kuću M. L. Kinga još je više zaoštrio ionako napetu situaciju. Crncima je bila puna kapa. Bili su spremni na silu odgovoriti silom.
Ipak, utjecaj Martina Luthera Kinga bio je toliko jak da je uspio to spriječiti. "Ako imate oružje kod sebe, vratite ga odmah kućama. A ako nemate oružja, nemojte ga ni nabavljati. Ovaj problem ne možemo riješiti nepoštivanjem i uzvraćanjem nepoštivanja. Mi na silu moramo odgovoriti nenasiljem."
Kada je suprotna strana primjetila da upotrebom sile nije postigla ništa, prešla je na masovna hapšenja. Stari zakon, koji je navodno zabranjivao bojkot, ponovo je prizvan u život. Jedan pristrani sud bojkot autobusa proglasio je kršenjem zakona. Više od stotinu crnaca bilo je optuženo, ali nisu dopustili da ih to uzdrma. Pohrlili su prema zatvorima da ih tamo uhapse. Nekad vrlo strašljiv narod, jednostavno je bio preobražen u nešto drugo. Oni koji su ranije drhtali pred slovom zakona, sada su bili ponosni na to da ih se hapsilo jer su se zalagali za slobodu. I Martin Luther King je uhapšen, optužen je za kršenje zakona koji zabranjuje bojkot u državi Alabama i osuđen na 500 dolara novčane kazne.

Ipak, i taj pokušaj da se protest zaustavi je propao. Umjesto da pokret umire, metode suprotne strane su postigle kontraefekat.
MIA je sada postala još aktivnija slanjem zahtjeva Saveznom distriktnom sudu Sjedinjenih Država u kojem je zahtijevala ukidanje segregacije u autobusima. 4. juna 1956. godine suci su odlučili da je segregacija u autobusima u državi Alabama protuustavna. Advokati Montgomeryja uložili su žalbu Višem saveznom sudu. Boj još nije bio dobijen.
U međuvremenu se stalno pokušavalo s blokadama auto-poola. Osiguravajuća društva su se nećkala hoće li ili neće osigurati automobile, s obzirom na to da je, navodno, rizik bio velik. Ugovor o osiguranju s tvrtkom Lloyds iz Londona riješio je i taj problem.
E, onda je trebalo zakonski zabraniti auto-pool, pošto je to bilo sredstvo javnog prevoza i privatno poduzeće koje je radilo bez dozvole i koncesije.
U toj teškoj situaciji došla je odluka Višeg suda, u kojoj se kaže da je segregacija u autobusima bila protuustavna. Više od 12 mjeseci crnci su u kontinuitetu održali nenasilan protest, dok nisu postigli pobjedu.

Možeš li konkretno, racionalno da nam objasniš vezu između ovog istorijskog bojkota autobusa u Montgomeryju iz 1955. godine
i bojkota proizvoda hrvatskih firmi u BiH/iz HR i hrvatskih distributera svjetskih "brendova" u BiH iz 2019. godine?

[uglavnomja]

i ti svasta pitas

[detroit-mercy]

Nego glede bojkota, hocel se bojkotovati samo ove Rvacke firme ili bi bojkot trebalo prosiriti i na onu SDA mladuncad iz Vatre i ostalih nam objekata koji uredno prijavljuju zaradu od 2 tisuce marki mjesecno .

[rumenige_brajtner]

'Oćel, kako ide bojkot?

[Ommadawn]

'Oćel, kako ide bojkot?

Pa otkako je vođa pokreta u Banovićima, malo se zastalo.

[rumenige_brajtner]

'Oćel, kako ide bojkot?

Pa otkako je vođa pokreta u Banovićima, malo se zastalo.

po koji put je posjetio to živopisno mjesto?

[beni-bu-man]

Samo da znate da ovo sad ima u Bingu da se kupi

[rumenige_brajtner]

Samo da znate da ovo sad ima u Bingu da se kupi

pero iz banovića dok prati forum

[Ommadawn]

'Oćel, kako ide bojkot?

Pa otkako je vođa pokreta u Banovićima, malo se zastalo.

po koji put je posjetio to živopisno mjesto?

Ne znam, ne vodim evidenciju o tome.

[dundzer]

bez obzira na ratna zbivanja u kojima su očigledno profitirali zapadno hercegovci, mora im se priznati poduzetnčki duh, te su od regije koja je bila najnerazvijenija u socijalistickoj BH doživjela preporod i danas postala simbol poduzetničke rregije i ekonomski razvijenog kraja, čak i sa proizvodnim pogonima vrijednih poštovanja poput Violete
pogledati samo i onaj Mepas gore, postao vlasnik Saponije iz Osijeka
svaka im čast

[mk ultra]

bez obzira na ratna zbivanja u kojima su očigledno profitirali zapadno hercegovci, mora im se priznati poduzetnčki duh, te su od regije koja je bila najnerazvijenija u socijalistickoj BH doživjela preporod i danas postala simbol poduzetničke rregije i ekonomski razvijenog kraja, čak i sa proizvodnim pogonima vrijednih poštovanja poput Violete
pogledati samo i onaj Mepas gore, postao vlasnik Saponije iz Osijeka
svaka im čast

A bosnjaci nisu svercali i imali poslije milijarde od donacija i ostalih pomoci?

[Novak20]

bez obzira na ratna zbivanja u kojima su očigledno profitirali zapadno hercegovci, mora im se priznati poduzetnčki duh, te su od regije koja je bila najnerazvijenija u socijalistickoj BH doživjela preporod i danas postala simbol poduzetničke rregije i ekonomski razvijenog kraja, čak i sa proizvodnim pogonima vrijednih poštovanja poput Violete
pogledati samo i onaj Mepas gore, postao vlasnik Saponije iz Osijeka
svaka im čast

A bosnjaci nisu svercali i imali poslije milijarde od donacija i ostalih pomoci?

Imaju i Bošnjaci love samo je problem što im je draža u sehari. Najviše se ulaže u trgovinu i zicer gradnju na ekstra lokacijama.

[dječak sa šibicama]

Ratnoprofiterski sverc je odlika svih strana, da to tako nazovemo, i to je prosta cinjenica.

Najlakse je reci "anamo oni su svercovali" a nasi ko biva nisu. Nasi.

Hercegovci su naucili da iz nicega naprave nesto, skrta zemlja pa ih nuzda natjerala. Zaostao kraj u obje Jugoslavije iz politickih razloga, prije Dzemala Bijedica ta regija je bila osudjena na umiranje, Dzema je pokrenuo nesto zbog lokapatriotskih razloga. Neimastina ih je raselila sirom svijeta, pa su tamo naucili nesto, recimo kako zaraditi pare. Posebno oni po Americi, Njemackoj, Svedskoj, Svicarskoj, a Hercegovaca je tamo na hiljade.

Sve je to stvar mentaliteta, Visocani su rodjeni trgovci, Gracanlije zanatlije, semberci poljoprivrednici a Hercegovci su rodjeni za biznis i mlacenje para. Radio sam sa njima, saradjivao i tako to, maheri su za biznis. Grbesic sta takne, pretvori u eure. To imas ili nemas.

[Maraschino]

Samo bojkot gdje god se moze. Bolje ne zasluzuju.
Imaju i oni pravo da nas bojkotuju.

[Bodkin]

Pa dobro, bojkot iz EU je moguc. I da hoces ne mozes kupiti nesto uvezeno preko citluka jel

[Maraschino]

Pa dobro, bojkot iz EU je moguc. I da hoces ne mozes kupiti nesto uvezeno preko citluka jel

Jarane, ovaj dijasporac vise ostavi para u BiH nego mnogi domicilni.

[CPT]

Ratnoprofiterski sverc je odlika svih strana, da to tako nazovemo, i to je prosta cinjenica.

Najlakse je reci "anamo oni su svercovali" a nasi ko biva nisu. Nasi.

Hercegovci su naucili da iz nicega naprave nesto, skrta zemlja pa ih nuzda natjerala. Zaostao kraj u obje Jugoslavije iz politickih razloga, prije Dzemala Bijedica ta regija je bila osudjena na umiranje, Dzema je pokrenuo nesto zbog lokapatriotskih razloga. Neimastina ih je raselila sirom svijeta, pa su tamo naucili nesto, recimo kako zaraditi pare. Posebno oni po Americi, Njemackoj, Svedskoj, Svicarskoj, a Hercegovaca je tamo na hiljade.

Sve je to stvar mentaliteta, Visocani su rodjeni trgovci, Gracanlije zanatlije, semberci poljoprivrednici a Hercegovci su rodjeni za biznis i mlacenje para. Radio sam sa njima, saradjivao i tako to, maheri su za biznis. Grbesic sta takne, pretvori u eure. To imas ili nemas.

Jasta je... I ima i nesto i do ratnog profiterstva i susjednih drzava. Nije se izvozilu svercalo iz BIH vec u BIH. Humanitarna se nije "propustala" po zeljama onih u BIH. Takvu poziciju imas ili nemas. Prodavati brasno&ulje iz HR u BIhacu bas i nije umjetnost ili znanje. Nekog fantasticnog uspjeha izvan okvira "matice" bas i nemaju. Sto li ...

[CPT]

Pa dobro, bojkot iz EU je moguc. I da hoces ne mozes kupiti nesto uvezeno preko citluka jel

jer u EU nema Podravke & Co, jel.... ne samo da mozes vec obicno napravis jos vecu sto proizvodjacu jer su cijene vise a konkurencija jaca

[LBVIEW]

Cuj, Hercegovci iz Eranije uspjesni poslovni ljudi u EU. Pa nije to ADZ-istan, da sa kupljenom diplomom i strankom iza ledja bidnes bizmismen. Hocemo li malo o udjelu onih sa visokom strucnom spremom u ukupnom broju zaposlenih medju konstitutivcima u EU? Ne mozes krociti preko praga bilo kojeg fakulteta u EU, a da te ne doceka kakav dekan Matan ili Sunje.

[mk ultra]

Sta ti je cudno, jedni proizvode sokove i distribuiraju pivu, drugi su glavni za strast i to ti je... telekom je u doba wifi u kladionici nebitan, jos tu teletekst radi

[beni-bu-man]

Samo za havera Peru