Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[piupiu]

Kultura: ubistvo iz nemara


Novi kantonalni ministar kulture i sporta, po zanimanju diplomirani pravnik, ima osnovnu mjesečnu platu od 2.835 KM, dok direktor Zemaljskog muzeja kao najvažnije muzejske institucije u našoj zemlji koji je pri tome doktor nauka ima osnovicu od 429 KM. Aktuelni ministar kulture ima šest puta veću platu od direktora muzeja, s tim da on svoju platu dobija na vrijeme, a direktor muzeja nije dobio ni martovsku. Prema Registru zaposlenih u javnom sektoru KS, direktori muzeja u nadležnosti Kantona Sarajevo – JU Muzej Alija Izetbegović i JU Muzej Sarajevo imaju osnovicu od 1.780 KM dok domar jedne javne ustanove kulture ima osnovnu platu od 834 KM. U isto vrijeme potrošačka korpa u BiH u aprilu je iznosila 1.987 KM.

https://nomad.ba/kultura-ubistvo-iz-nemara

[pemanapemani]

Parafrazirao bih načelnika općine Ilidža, gospodina Memića - ne pada mi na pamet da dajem novac za njihov muzej (Zemaljski muzej).

Dakle, vjerovatno je i država njihova, kao i muzej.

Trebamo otkriti njih, saznati ko su oni i pitanje opstojnosti Bosne i Hercegovine će biti riješeno.

Oni su pklatovi sa malom dozom licemjerja.

[sadmire]

Da se i ja upisem na temu, bit ce mi lakse pratiti...sve pohvale za dosadasnje postove, najvece zna se za koga...
Spletom okolnosti nisam vec 5 godina bio u pozoristu, a prije toga sam godinama isao redovno, sto na predstave, sto na koncerte, izlozbe i druge sadrzaje, malo sta sam propustao...sad u vrijeme korone sam iskoristio priliku i online pogledao neke predstave, Savrsen kroj, Danas nam je divno Dno, Trazi se novi suprug, Ustav Republike Hrvatske i shvatio koliko mi ustvari nedostaju ti odlasci i uzivo ugodjaj, al sta je tu je, nadam se da ce biti bolje od naredne sezone...
Uglavnom, ako neko ima neku predstavu za preporucit, a da ju je dobro pogledati i online, unaprijed mu se zahvaljujem...

[piupiu]

Moram reći da mi nikada nije bila jasna fascinacija 'umjetnošću' Marine Abramović, iako mi je ona sama zanimljiva kao ličnost. Ili ono, žuta tačka na bijelom platnu...

Konceptualna umjetnost je specifična i više se oslanja na ideju, geg, fol, trenutak, misao, dešavanje, provokaciju, poticanje, akciju, vrlo je individualna, i u prezentaciji i u percepciji, i naglašeno je drugačija od "klasične umjetnosti", ali je i dalje umjetnost. Meni je vrlo zanimljiva.
MA mi nije draga, iz drugih razloga, ali da je dobra i originalna, baš jeste.
Čudi me to od tebe...

Sve razumijem, ali mi Marina nekako ne leži. Imam utisak da bi, da se nije bacila na konceptualnu umjetnost, jednako gorljivo i uspješno gatala u dlan. Znaaaam, znaaaaam, grozna sam. Mislim da od svih umjetnosti najmanje imam razumijevanja za špagu koja visi i ženu koja sjedi. Niko nije savršen.

[piupiu]

Da se i ja upisem na temu, bit ce mi lakse pratiti...sve pohvale za dosadasnje postove, najvece zna se za koga...
Spletom okolnosti nisam vec 5 godina bio u pozoristu, a prije toga sam godinama isao redovno, sto na predstave, sto na koncerte, izlozbe i druge sadrzaje, malo sta sam propustao...sad u vrijeme korone sam iskoristio priliku i online pogledao neke predstave, Savrsen kroj, Danas nam je divno Dno, Trazi se novi suprug, Ustav Republike Hrvatske i shvatio koliko mi ustvari nedostaju ti odlasci i uzivo ugodjaj, al sta je tu je, nadam se da ce biti bolje od naredne sezone...
Uglavnom, ako neko ima neku predstavu za preporucit, a da ju je dobro pogledati i online, unaprijed mu se zahvaljujem...

Hvala, prenijećemo @John Cleese, našem muzičkom uredniku.

I ja sam odgledala nekoliko i daleko mi je najbolji doživljaj bio kad se 1,000 ljudi okačilo da gleda ratnu "Kosu". Ako bude ponovo, obavezno gledaj, bilo je emotivno. Ali isto tako i nevjerovatno za pogledati, kako smo izgledali i šta su ljudi bili u stanju napraviti 1992., ta ekipa izgleda toliko svjetski i toliko van konteksta sadašnjeg Sarajeva, kao da su vanzemaljci.

Dobro nam se priključila/o!

[piupiu]

Parafrazirao bih načelnika općine Ilidža, gospodina Memića - ne pada mi na pamet da dajem novac za njihov muzej (Zemaljski muzej).

Dakle, vjerovatno je i država njihova, kao i muzej.

Trebamo otkriti njih, saznati ko su oni i pitanje opstojnosti Bosne i Hercegovine će biti riješeno.

Oni su pklatovi sa malom dozom licemjerja.

Malo većom. Mislim da je ovdje problem što su Zemaljski i Muzej revolucije (ja ga još tako zovem) državne institucije, a to znači da ih niko ne zarezuje ni 2%. Zemaljski se pokrenuo zahvaljujuć intervenciji američke ambasadorke, ako se dobro sjećam. Ali sve je to nedovoljno. To su institucije koje jedu novac, ali postoje da svjedoče o državi, društvu i kulturi. I tu odmah nastaje problem.

[medvjed23]

Dugi izlazak iz grada;
dok je trgao karte vozač autobusa
gledao je kroz naočale,
a sada vozi bez njih.
Robijaš ugodno čavrlja s milicionerom.
Kroz usku ulicu pored kontejnera
na kojem piše DOM KULTURE
izbijate na trg
i tvoje čuđenje sasvim nestaje
dok gledaš:
na pločniku
starac se sapliće o goluba

[Nierika]

Nakon kratke i teške bolesti preminuo bh. pisac Bekim Sejranović



Baš nisam očekivala ovako nešto da ću pročitati maloprije kad sam otvorila Klix.

[dobar osjecaj]

Tuzno.

[sadmire]

Da, bas tuzno, malo sam i sokiran jer mi je jedan od drazih pisaca...znao sam da je zivio pomalo boemski, al nije se cinilo da ce tako brzo otici...

[piupiu]

Evo i ja sad pročitah. Grozno. Tužno. Čovjek u naponu kreativne snage.

[sadmire]

Sad, kad vratis film unazad, shvatis da je imao tu melanholicnu crtu, da je na neki nacin i bio predistiniran da se razboli i brzo ode, al opet ne racunas s time i pogodi te bas kad cujes tako tuznu vijest...
Ljepsi kraj mi je visoko rangiran na listi knjiga koje su me posebno dojmile i morat cu je uskoro opet procitati...

[detroit-mercy]

Eh sta se je puta u mutvaku prodernecilo.
RIP Bekac

[piupiu]

Sad, kad vratis film unazad, shvatis da je imao tu melanholicnu crtu, da je na neki nacin i bio predistiniran da se razboli i brzo ode, al opet ne racunas s time i pogodi te bas kad cujes tako tuznu vijest...
Ljepsi kraj mi je visoko rangiran na listi knjiga koje su me posebno dojmile i morat cu je uskoro opet procitati...

Da, tako emotivni ljudi umiru od tuge.

[piupiu]

Evo, od Martine...

Ne pamtim šta me ovako potreslo. S Unom sam u parku, uz Vltavu, mi koji smo kraj vode rasli, bez vode ne možemo, znaš to i ti, dječače s rijeke. Rijeka ti je bila život, i ona što teče, a kad si bio na moru našao si Rijeku na Kvarneru.

Prvo sam pomislila na tvoje djevojčice, gledajući Unu…Pa sam se sjetila kako si bio oduševljen kad sam ti javila da sam te onomad odnijela do Mississippija, makar u knjizi. I rekao si mi tad - i ja ću jednom otići, kunem ti se. Hoćeš Bekime, I otišao si. Savom pa do Mississipija, prečicom preko neba.

Ambasada Bosne i Hercegovine u Pragu večeras je spustila zastavu na pola koplja. Umro je najtalentiraniji pisac mlade bosanskohercegovačke generacije. Šašavi dječak, boem, koji je pisao guleći dušu surovom iskrenošću, najgorom po sebe samoga. Ambasada BiH u Pragu počast odaje najboljima od Bosne i Hercegovine.

Tebi nije ni pokoj, ni smiraj, na kraju, nego bistro Bekime…ti si rijeka bio i rijeka ostao.

[piupiu]

Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečega za što sam mislio da ima veze sa mnom, očekivanje nečeg novog, neizjvesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu i pretvori te u crva. A opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.

Bekim Sejranović, "Nigdje, niotkuda"

[piupiu]

Bekim Sejranović: Sandale

Ipak sam našao nekakvo rješenje. Nakon što su me pustili s odsluženja moje jednotjedne kazne u zatvoru, ostao sam bez novca, a, bogami, i bez posla. To dvoje samo po sebi i nije bilo tako gadno, ali stvar je u tome da čovjek mora imati love da plati stan. I hranu. Dobro sad hranu, uvijek možeš kupiti vreću krumpira ili riže i preživjeti. Ali ako nemaš love za stan, niski i ćelavi gazda izbaci te a da od toga ne radi nekakav slučaj. Bez ikakve ljutnje. Sažaljenja. Ali, kao što rekoh, snašao sam se. Čini se da se čovjek uvijek nekako snađe. Ili umre. A i to je nekakvo rješenje, zlu ne trebalo. To je uvijek rješenje.

Sudac s nepokretnim, staklastim očima ponudio mi je da biram između jednomjesečnog ležanja u zatvoru i plaćanja kazne. Ja sam, naravno, sav usplahiren od prijetnje zatvorom, odmah pristao da platim kaznu. No, pokazalo se da ipak nemam dovoljno novca za cijeli mjesec, nego tek za tri tjedna. I tako sam ostao bez love, a ipak sam sjedio u zatvoru u središtu Osla, niti dvjesto metara od moje iznajmljene sobe. Tjedan dana. Imao sam osjećaj da sam se negdje prevario. U računici. A uvijek sam bio vješt u matematici. Još od malih nogu. Svi su se čudili: “kako je to dijete, za boga dragoga, vješto u matematici”.

I onda, kad sam izmigoljio iz ćelije, shvatim da nemam za stan za ovaj mjesec. A već sam kasnio s plaćanjem. Nekako istovremeno kad sam zaglavio i Sara, moja djevojka, ponekad i moja buduća žena, otputovala je. Mora na jug Norveške kod svoje mame koja, jadna, živi sama u toj kućerini. No, ipak sam je uspio izmoliti da me pusti da ta dva ljetna mjeseca provedem u njezinom stanu. Dok se malo ne snađem, nađem neki posao i novu sobu. Jedini je problemčić bio u tome što je stan bio potpuno prazan. Sara je zapravo tek dobila ključeve od stana i onda je odmaglila i ne stigavši preseliti stvari. Jer ja sam bio taj koji ih je trebao unijeti u stan snagom svojih mišica. A ja sam zaglavio. Sara je samo rekla kako je znala da će se to dogoditi. Kad- tad, kad-tad. I sad sam bio sam u tom stanu. Potpuno praznom. Ubacio bih ja svoje stvari, ali nisam ih imao. Osim nešto malo odjeće i nekoliko knjiga. Našao sam jednu čvrstu kartonsku kutiju i stavio je nasred velike sobe da mi služi kao stol. U drugoj sobi na pod sam prostro vreću za spavanje. Tako sam namjestio dnevni boravak i spavaću sobu...

https://strane.ba/bekim-sejranovic-sandale/

[piupiu]

Otišao je posljednji nomad južnoslavenske književnosti...


Osim što je bio veliki pisac, Bekim Sejranović je zaista, bez ikakvog pretjerivanja, bio veliki čovjek. Malo je ljudi od pera i umjetnosti općenito koji su toliko rasterećeni sujete. Bilo ga je nemoguće čuti da loše govori o drugima, da komentariše kako nečija knjiga ne valja, naprotiv, s radošću je pisao o knjigama kolega/ica, vjerujući da one loše, lošim pisanjem o njima, ne treba dodatno „cipelariti“. A sve i da se htio baviti ovozemaljskim površnostima i zloćom, on naprosto nije imao kad. Postoje stvari koje se svakome mogu dogoditi i one koje su se dešavale samo Bekimu. Od vrlo atipičnog okvira u kojem je odrastao, do jednako neobičnog stasavanja i nomadstva kojeg je obojio bekimovskim šarmom. On nije imao vremena da priča tuđe priče i živi tuđe živote. Jer samo Bekimu se moglo desiti da u uređenoj Norveškoj ne dobije na vrijeme honorar od izdavača ili da mu se u toj istoj zemlji objavi knjiga kojoj nedostaje dio. Kad bi pričao o svojim pustolovinama, činio bi to bez ljutnje, načinom zbog kog poželite da mu se odmah pridružite u svakom belaju, jer tamo gdje je Bekim ne može biti loše, a i ako pomalo bude, onda je barem zabavno.

Osim njegovog majstorskog pisanja, najmanje tri stvari su posebno važne za Bekima. A to je odnos prema prijateljima/cama, tačnije prema cjeloživotnim prijateljstvima. Njegovi najbliži odnosi nisu bili opterećeni statusom drugih ljudi, jer Bekim Sejranović ničim nije bio opterećen. I te odnose je njegovao.

Druga važna stvar je obrazovanje, kako opšte tako i znanje o književnosti kojim se nije razmetao, za razliku od onih koji malo znaju pa ne propuštaju priliku da o tom malo mnogo govore.

Treća i najvažnija je iskrenost. Iskrenost u pisanju i iskrenost u komunikaciji s drugim ljudima, neovisno o tome ko su i koliko ih je dugo znao.

Ispred i iza svega toga je bila dobronamjernost, a kako sa onakvim očima drugačije?
U duhu dobronamjernosti i odnosa prema književnosti i drugim ljudima, sa Sanelom Babić prije tri godine pokrenuo je banjalučki festival književnosti Imperativ, gdje su okupljali najbolje sa Balkana i kreirali potpuno drugačiju dinamiku na kulturnoj sceni tog grada.
Bio bi preveliki grijeh da pisanje o Bekimu dotakne bilo koje opšte mjesto i zaista bi bilo suvišno reći da su najbolje njegove knjige na norveškom i na jeziku ove nesretne zemlje u kojoj je rođen, tek trebale biti napisane. Ne, on je napisao svoje najbolje knjige, one koje su nenapisane, bile bi slične njima, odnosno nalik autoru, čovjeku koji pripada onima kojima se, kada vrijeme ovako nemilosrdno podvuče crtu, nema šta zamjeriti.

Otišao je posljednji nomad južnoslavenske književnosti i najšarmantniji kapetan nesigurne plovidbe.
Uz veliku tugu, Izdavačka kuća Buybook i njeni uposlenici/e izražavaju saučešće porodici Bekima Sejranovića, njegovim prijateljima/icama i mnogobrojnoj publici!

http://www.buybook.ba/novost/9669/otisa ... jizevnosti

[piupiu]

[piupiu]

This is documentary film about the traveling of tree guys, one Bosnian autor Bekim Sejranović, one Japanese film director Moku Teraoka and Norwegian musician Petter. Bekim had moved to Norway in 1992 as refugee. Because of the war in former Yugoslavia. Since then, Bekim was feeling that he lost something of his identity. So Bekim was planning to travel to the Balkans, his homeland to find something what he lost.

Moku was working in Tokyo, Japan. Worked hard like typical Japanese. But he was dreaming to travel somewhere. Bekim found Moku by some SNS by accident and asked to travel together to film this trip. That's how this film had made.

From Croatia to Bosnia, traveled by an old Volks Wagen "BUBA". From Bosnia, traveled by an old boat to the Black sea, by the river Sava and the Danube. We met a lot of people, even surrounded by ex. Chetnik armies (people who killed lot of Bosnians) on one island of the Danube in Serbia. Through this travel, Bekim found what he lost or he need. Moku began to understand the Balkan.

[piupiu]

Nama je previše zle istorije, nama je previše junaka, stalno smo pod teretom istorije

Rođen u Mostaru, 4.5.1961. godine. Snažnog intelektualnog naboja i sa širokim spektrom interesiranja, Nedžad Maksumić, sa podjednakom stvaralačkom strašću, ulazi i u književnost i u teatar. Sa teatrom je uspostavio vezu još 1978. godine kao sedamnaestogodišnji mladić vezujući se za glavni rasadnik mostarskih teatarskih talenata – Mostarski teatar mladih. Nakon dvije godine je pristupio alternativnoj teatarskoj grupi “Privremeno pozorište” koju je vodio glumac i reditelj Salko Šarić. Iste je godine osnovao i pozorišnu grupu Teatar “Lik” gdje se, pored glume, bavio i režijom. Kasnije će se, povremeno, baviti i pozorišnom kritikom.

[Lost_Found]

http://zurnal.info/novost/23101/nema-li ... aja-nikome

Bekim Sejranovic

O sreći

Možeš biti slobodan i sretan za jedan moment, kad si dijete, kad si zaljubljen, u ženu ili rijeku, ili pijan i drogiran. Ili kad upecaš velikog soma. To su ti rijetki trenuci zbog kojih i vrijedi živjeti. Ostalo je manje-više, patnja.

[piupiu]

http://zurnal.info/novost/23101/nema-li ... aja-nikome

Bekim Sejranovic

O sreći

Možeš biti slobodan i sretan za jedan moment, kad si dijete, kad si zaljubljen, u ženu ili rijeku, ili pijan i drogiran. Ili kad upecaš velikog soma. To su ti rijetki trenuci zbog kojih i vrijedi živjeti. Ostalo je manje-više, patnja.

Tek sam sinoć shvatila, čitajući jednu njegovu priču i sve priče o njemu, da se on uisitinu patio, da je, donedavno, valjda, bio u bolnici zbog bipolarne bolesti, a to je baš velika patnja. A sad ću napisati nešto pomalo neprimjereno... odavno nisam vidjela toliko žaljenja za odlaskom jednog pisca kod nas. Neko ode, pa osvijetli put. Čini mi se, evo sad, ovog momenta, da smo ipak literarna kultura, da volimo i stvaramo dobre pisce, kako to već ide po tragičnoj prirodi stvari ovog podneblja. A i on je, po prirodi stvari, izgleda bio tragičar.

[Lost_Found]

http://zurnal.info/novost/23101/nema-li ... aja-nikome

Bekim Sejranovic

O sreći

Možeš biti slobodan i sretan za jedan moment, kad si dijete, kad si zaljubljen, u ženu ili rijeku, ili pijan i drogiran. Ili kad upecaš velikog soma. To su ti rijetki trenuci zbog kojih i vrijedi živjeti. Ostalo je manje-više, patnja.

Tek sam sinoć shvatila, čitajući jednu njegovu priču i sve priče o njemu, da se on uisitinu patio, da je, donedavno, valjda, bio u bolnici zbog bipolarne bolesti, a to je baš velika patnja. A sad ću napisati nešto pomalo neprimjereno... odavno nisam vidjela toliko žaljenja za odlaskom jednog pisca kod nas. Neko ode, pa osvijetli put. Čini mi se, evo sad, ovog momenta, da smo ipak literarna kultura, da volimo i stvaramo dobre pisce, kako to već ide po tragičnoj prirodi stvari ovog podneblja. A i on je, po prirodi stvari, izgleda bio tragičar.

vise ce se citati sada, kada je otisao, nego sto je citan, i sam sam dosad naisao bezbroj puta na njegove knjige, citao intervjue, poneki i pogledao, ali nesto mi nije klliknulo, dok ne procitah sa Zurnala ovaj izbor, nadjoh sad u pdf formatu Nigdje, niotkuda, ali kupicu svakako jos neku njegovu knjigu,
Nije imao srecu da je iz Sarajeva ili Beograda, Zagreba, takvi smo, sebe prvog u taj kos stavljam, Hemon, Jergovic, Semezdin sta god napisu letim, a Bekima sam nekako svjesno omalavazavao, i tako, centricni smo

[piupiu]

vise ce se citati sada, kada je otisao, nego sto je citan, i sam sam dosad naisao bezbroj puta na njegove knjige, citao intervjue, poneki i pogledao, ali nesto mi nije klliknulo, dok ne procitah sa Zurnala ovaj izbor, nadjoh sad u pdf formatu Nigdje, niotkuda, ali kupicu svakako jos neku njegovu knjigu,
Nije imao srecu da je iz Sarajeva ili Beograda, Zagreba, takvi smo, sebe prvog u taj kos stavljam, Hemon, Jergovic, Semezdin sta god napisu letim, a Bekima sam nekako svjesno omalavazavao, i tako, centricni smo

Mediji su nam centrični, valjda zato. Ja ga odavno pratim, skoro od samog početka, vrlo je intenzivno živio, pa nam je, srećom, dosta toga i ostavio. Sad ga treba čitati polako, jer to je to. Nema više.