TPORTAL NA GAY VJENČANJU
Ljubavna priča Hannesa i Mirze okrunjena brakom
Zahvaljujući njemačkom Zakonu o životnom partnerstvu, u Njemačkoj je od 2001. moguće sklapanje istospolnih brakova. Reporter tportala tako je bio u prilici nedavno sudjelovati u ceremoniji i slavlju koje su upriličila dvojica mladoženja u Berlinu: vjenčali su se njemački novinar Hannes Richter i mladi anglist iz Sarajeva, Mirza Beširović. Bili su tu i sretni roditelji, i cvijeće, i svadbena torta
Crvena vjećnica jedna je od najpoznatijih znamenitosti Berlina. U tom impresivnom zdanju, udaljenom tek nekoliko stotina metara od legendardnog Alexanderplatza, stoluje gradonačelnik, kao i gradski senat, a popularno je i kao omiljeno mjesto u Berlinu za vjenčanja. Jedno od mnogih bilo je zakazano i za 10. rujna ove godine, kada su jedan drugome bračne zavjete i obavezno 'da' izrekli Mirza Beširović (24) i Hannes Richter (28).
Za razliku od Hrvatske, u kojoj postoji neadekvatan i ponižavajući Zakon o istospolnim zajednicama, kojim se nitko i ne koristi, u Njemačkoj je crveno-zelena vlada Gerharda Schrödera 2001. uvela Zakon o životnom partnerstvu, popularno u tamošnjoj javnosti nazvan 'Homo-Ehe' (iliti gay brak).
Zahvaljujući njemu je do danas oko 15 tisuća istospolnih parova ostvarilo bračna prava većinom ista kao i ona u tradicionalnom braku, a među njima su se sada našli i Mirza i Hannes.
Ljubav iz Sarajeva
Ljubavna priča dvojice mladića započela je – u Sarajevu. Mirza je s obitelji živio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te završavao studij anglistike, kada je u ljeto 2009. upoznao mladog njemačkog novinara Hannesa.
On je pak u Sarajevo došao snimiti reportažu o stanju prava LGBT osoba u BiH, što je tema koja je u interes svjetske javnosti došla zbog vehabijskog nasilja na prvom, neuspješnom Queer Sarajevo Festivalu.
Hannes je želio razgovarati s nekime tko zna kako je to biti gay u Sarajevu te se ne boji stati pred TV-kamere, a ispostavilo se da je Mirza jedini.
'Proveo sam skoro cijeli kolovoz 2009. godine u Sarajevu, istražujući i snimajući tu reportažu koju sam radio za njemački gay program TIMM. Mirzu sam intervjuirao o nasilju na Queer festivalu, ali i o tome kako je biti otvoreno gay u Sarajevu, pa i o njegovim neugodnim iskustvima zbog snažne homofobije koja tamo vlada.
Nakon što sam ga snimio za reportažu, izašli smo i nekoliko puta u grad te se počeli upoznavati. Onda sam morao nakratko otputovati nazad u Berlin i tada sam shvatio da sam se u njega zaljubio! Ubrzo sam se vratio u Sarajevo i proveli smo svaki dan mojeg posjeta zajedno. Kada sam po drugi put odlazio, već smo bili par', prisjeća se Hannes početka njihove veze.
Nepodnošljiva veza na daljinu
Ljubav između dvojice mladića sljedećih se mjeseci odvijala online, većinom preko Skypea, a također su se često posjećivali. No udaljenost je obojici svakim danom, a i kako su se sve jače voljeli, predstavljala sve veći problem. Stoga je Hannes odlučio preuzeti stvar u svoje ruke: 'Nakon devet mjeseci veze na daljinu, shvatio sam da želim s Mirzom zajedno živjeti. Viđali smo se u tom periodu svakih mjesec dana, no rastanci su postali nepodnošljivi i za njega i za mene. Zato sam ga odlučio zaprositi! Naime, u Njemačkoj partner koji je stranac dobiva pravo boravka u zemlji ako se par vjenča, a to vrijedi i za homoseksualne i za heteroseksualne parove jer naš ustav predviđa posebnu zaštitu obitelji. Dakle, jedini način da Mirza i ja počnemo zajedno živjeti bilo je vjenčanje po Zakonu o životnom partnerstvu, no moram priznati da se i kičasti element braka potpuno poklapao s mojim emocijama: želio sam s njime biti i u dobru i u zlu. Kao i on sa mnom', otkriva Hannes zašto je odlučio Mirzi postaviti sudbonosno pitanje.
To se i dogodilo, prilikom Mirzina posjeta Berlinu u ožujku ove godine, kada je i slavio 24. rođendan. Hannes ga je nakon ponoći izveo na krov zgrade u kojoj ima stan, a tamo su ih čekali namješten stol, svijeće i boca šampanjca, kao i dva improvizirana prstena od aluminijske folije. Na Hannesovo pitanje 'želiš li se vjenčati sa mnom', Mirza je odgovorio potvrdno.
Nakon toga su sretnu vijest podijelili sa svojim roditeljima, koji su bili oduševljeni vjenčanjem svojih sinova. Treba naglasiti da su Mirzini roditelji, unatoč životu u homofobnoj sredini, puni podrške za svojeg najstarijeg sina, čija homoseksualnost im nije nikakav problem, kao što bi kod svakog dobrog roditelja i trebalo biti.
Administrativna procedura - mjesec i pol dana
Sljedeći korak bio je skupiti svu potrebnu dokumentaciju, objašnjava Mirza: 'Vjenčati se s njemačkim državljaninom kao stranac svakako zahtijeva puno papirologije, no ipak ništa više za gej parove negoli je potrebno za strejt parove. Morao sam izvaditi rodni list, vjenčani list (na kojem stoji da nisam u braku), prijavu boravka u Sarajevu i kopiju putovnice. Sve je to moralo biti ovjereno raznim pečatima, pa potom prevedeno kod ovlaštenog sudskog tumača u Berlinu. Hannes je naravno morao dostaviti svoj rodni list i kopiju osobne. Sve je to trajalo dobrih mjesec i pol dana, uz dosta trčanja gore-dolje, slanja dokumenata, prevođenja, itd. Ali je nakon toga sve bilo jako jednostavno. Ljudi koji rade u tim službama su bili ljubazni, sve je išlo glatko i bez problema.'
Mirza je u međuvremenu diplomirao anglistiku u Sarajevu te je upisao postdiplomski studij amerikanistike na berlinskom Humboldt univerzitetu. Pripreme za vjenčanje, zakazano za 10. rujna, išle su bez zastoja, a mladi par je imao i sreću da dobije termin u za vjenčanja vrlo popularnoj Crvenoj vjećnici. Problemi su nastali kad Mirzini roditelji nisu uspjeli dobiti vize za put u Berlin, tako da mu je podršku na ceremoniji pružao mlađi brat.
Peripetija uoči vjenčanja
I naravno, kao u svakoj dobroj romantičnoj priči, uslijedila je velika peripetija dan prije vjenčanja.
'U silnoj žurbi po gradu, od krojača do raznih trgovina s pićem, uspio sam izgubiti novčanik u kojem su mi bili putovnica i osobna iskaznica, jedini dokumenti koje sam imao!' priznaje Mirza.
'Tako da smo noć prije vjenčanja Hannes i ja bili do četiri ujutro budni pokušavajući naći moj pasoš na svim mjestima u gradu. Zvali smo tri-četiri policijske stanice da pitamo je li ga tko slučajno našao i predao, zvali smo sve taksi službe da pitamo je li ga tko našao u taksiju. Čim smo sutradan ustali, kojih pet sati kasnije, nazvali smo matičarku, gospođu Dohrmann, i pitali hoćemo li se ipak moći vjenčati jer ja nemam ni jednog dokumenta. Na sreću, em je ona mene upoznala ranije, em je imala ovjerenu kopiju mog pasoša otprije, tako da smo imali sve što nam je po zakonu trebalo, a i ona je rekla da je samo bitno da možemo dokazati moj identitet.'
'The Ship Song', šampanjac, sreća...
Ujutro ih je pokupio Hannesov stric u bijelom autu s 'Just Married' balonima i odvezao u Crvenu vjećnicu. Na ceremoniji su bili najbliži prijatelji i porodica, njih četrdesetak. Dok su Mirza i Hannes koračali prema matičarki svirala je njihova zajednička pjesma 'The Ship Song' Nicka Cavea.
Matičarka Dohrmann je, kako je u Njemačkoj običaj, održala 15-minutni govor o značenju ljubavi, životu, novim počecima, uz prigodno citiranje poezije. Uslijedilo je i ključno pitanje, na koje su mladoženje odgovorile s 'Ja'.
'Nakon toga smo se spustili do rijeke Spree da svi popijemo šampanjac. Pored nas je bila još jedna grupa jer se heteroseksualni par vjenčao u isto vrijeme kad i mi, samo u drugoj prostoriji, pa smo svi tu slavili. Onda se zbio moment iz Kusturičina filma kad su se pojavili Romi s trubama i harmonikama i svirali neku rumunjsku cigansku muziku, što je bilo fakat super', kazao je Mirza.
Da zaljubljene sreća prati, pokazao je i poziv iz policije, odakle su javili da je jedan taksist pronašao Mirzine izgubljene dokumente.
Prvi posjet Mirzinih roditelja
Slavlje se nakon toga preselilo u iznajmljenu dvoranu Doma mladih Königstadt, a zabava je trajala do ranih jutarnjih sati. 'U jednom trenutku svi su dobili prskalice i pjevali zajedno numeru iz mjuzikla The West Side Story, a kad smo bili najglasniji, unijeli su tortu na tri kata s ogromnim prskalicama na vrhu. Kasnije smo imali karaoke i svi gosti su pjevali. Prava pederska proslava. Također, svi su gosti dobili papir na kojem su nam trebali napisati svoje želje. Papiri su onda sakupljeni i privezani na balone napunjene helijem, pa smo ih onda svi zajedno pustili u zrak. Da bi se želje ispunile', kaže Hannes.
Mirza je u međuvremenu, uz postdiplomski studij, našao i honorarni prevoditeljski posao te dobio i trogodišnju dozvolu boravka u Njemačkoj, što je jedan od koraka prema državljanstvu. Hannes, inače diplomirani kulturni menadžer, je odustao od slabo plaćenog novinarstva te se zaposlio u tvrtki za energetski consulting.
Mladi par trenutačno sređuje svoj stan u kvartu Kreuzberg, pripremajući ga za prvi posjet Mirzinih roditelja. Za sada se želje friškog bračnog para Beširović-Richter itekako ispunjavaju.
Valjda će ovako nešto jednom biti moguće i kod nas...ili ćemo svi morati preko granice?
i to je sustina...ostalo je hipoteticko natezanje da bi se ljudi opravdali genetikom 
