Naletih na ovaj tekst Viktora Ivančića o Jošku Marušiću, pa se kontam šta bi naša Sanja rekla na ovaj stil izražavanja
I na čiju bi se stranu postavila. Hulju treba nazvati huljom, i to nakon što raščlaniš i svima objasniš zašto to činiš. Inače ćemo oboljeti od kolektivne amnezije
Brezuljko
Autor: Viktor Ivancic, Feral tribune, Split 2006-02-09
Profesija karikaturist zadnjih je dana u žiži javnoga zanimanja, pa se tako širem općinstvu ukazao i hrvatski karikaturist Joško Marušić, dakako, na sebi svojstven način: podržavši aktualnu fundamentalističku harangu protiv vlastitih kolega. Gostujući u emisiji Otvoreno Hrvatske televizije, gdje ga je voditelj vjerojatno pozvao zato da iz svoje pozicije obrani pravo karikaturista da ne priznaju svetinje, Marušić je, naprotiv, podupro poziciju vjerskih komesara: sa svetinjama nema ruganja, ideološki i religijski zadane ikone imaju biti nedodirljive, s trojicom usplahirenih islamskih dogmatika u studiju srdačno se složio kao s časnim ljudima, nije mu se učinila problematičnom industrija straha koja je pokrenuta da bi se ograničilo pravo na slobodu javne riječi, nasilje, paljevine i prijetnje likvidacijama nisu ga takle u demokratska čuvstva, primijetio je tek kako između kršćanstva i islama postoje neriješeni problemi... Kakvi su to problemi, i zašto baš između kršćanstva i islama, karikaturist nije umio riječima izraziti, pa je njegova misao ostala tradicionalno nerazumljiva.
Abortirani domišljaji
No, ovdje mi nije namjera baviti se karikaturistovim abortiranim domišljajima, naročito u pogledu slobode koju je on uvijek koristio u striktno zadanim količinama, već je povod tekstu takoreći privatan, tiče se odnosa između karikaturista i moje osobe, a tu opet nailazim na teško rješivu dilemu: Je li gore to što je Joško Marušić lažov ili što je budala?
Pretpostavim li da karikaturist laže ipak povremeno, da to ne čini kada spava, jede ili obavlja nuždu, a da je s pameću pozdravljen sve vrijeme, čini se da je dugoročno gore to što je budala, naime, što ima svojstvo da bude glup i kad šuti. A opet, neosporno je da se prava raskoš pokazuje tek kada se te dvije kvalitete nadopunjuju istodobnim djelovanjem - kada dakle Marušić funkcionira kao lažljiva budala, iliti kao glupi lažov - pa nastaje jedna vrsta živahne mentalne osmoze i pred sobom vidimo intelektualnu nakazu posebnoga tipa.
Evo o čemu se radi. Voditelj emisije Otvoreno, nastojeći zaoštriti raspravu, podsjetio je Joška Marušića na jednu njegovu izjavu iz 1994. godine, pa ju je onda i citirao, a ta izjava, objavljena u tjedniku Panorama, u cijelosti glasi ovako: Bosna je prostor letargije i nazadnosti. I taj rat, koliko god to grozno izgledalo i zvučalo, napravit će po prvi put nešto posebno u toj Bosni, a to je da se ljudi pokrenu. Ne može postojati zemlja u kojoj imate olimpijske igre, a da istodobno 80 posto države nema kanalizaciju. Ne stoga što ne može imati kanalizaciju, nego stoga što oni misle da je to nepotrebno: čibuče cijeli dan, piju kavu, seru po brežuljcima i prodaju filozofiju da su oni najpametniji zato što imaju Kusturicu i Bregovića.
Kolosalan manevar
Marušić je tu svoju izjavu komentirao tako što se još jednom ispričao, a ispričao se već dosta puta, premda te stvari koje je rekao odgovaraju činjenicama, njemu su ljudi tako pričali, posrednim putem bio je upoznat sa situacijom... A zatim je izveo kolosalan manevar: jedan mu je naš tjednik zbog spomenute izjave dodijelio nagradu Shit Of The Year, objasnio je Marušić televizijskim gledateljima, a on se s tadašnjim glavnim urednikom toga tjednika - to jest sa mnom, kao tadašnjim urednikom Ferala - jednom davno sreo na aerodromu i, zamislite, ovaj mu je - to jest ja - sa strašću pričao sočne viceve o Muji i Hasi! Zamislite to licemjerje, otprilike je poručio karikaturist, čovjek me optužio za ksenofobiju, a on sam priča sočne viceve o Muji i Hasi! Da stvari ne bi ostale visjeti u zraku, voditelj Otvorenog je ovu aerodromsku storiju upotpunio mojim imenom i nazivom lista za koji radim.
Zašto je, dakle, Joško Marušić lažov?
Najprije zato što ja nikada nisam pričao viceve, ni Jošku Marušiću niti ikome drugom, ne zato što ih se grozim, nego zato što ih ne znam pričati, a i zato što su mi kao forma komunikacije krajnje nezanimljivi. No lakoća s kojom je ta potpuno izmišljena epizoda servirana stotinama tisuća gledatelja, drskost koja je potrebna da bi se takva podvala smislila i realizirala, priznajem, zabile su me u fotelju: karikaturist me, uz pomoć jedne podle neistine, očito kani prikazati mrziteljem muslimana, i to u emisiji gdje se zdušno slaže sa šačicom vjerskih komesara koji štite svetinje od zloćudnih satiričara, ne mareći previše koliko će se glava zakotrljati u tom svetom ratu...
A zašto je Joško Marušić budala?
Budala je zato što vjeruje kako su sočni vicevi o Muji i Hasi nešto usporedivo s njegovim lamentacijama o narodu koji sere po brežuljcima i odbija prihvatiti kanalizaciju kao civilizacijsku tekovinu. Treba biti užasno glup, kao Joško Marušić, i najozbiljnije uvjeravati javnost kako su sočni vicevi o Muji i Hasi (a viceve o Muji i Hasi uglavnom su izmislili baš Mujo i Haso, pa su oni i najpopularniji u Bosni!) nešto jednako skaredno kao njegove šovinističke refleksije. Pa bih tako i ja, da sam zbilja pričao sočne viceve o Muji i Hasi, trebao valjda biti ista vrsta ksenofobičnoga majmuna kao što je to Joško Marušić, koji se - za potrebe jedne globalne hajke - u televizijskome studiju brzopotezno sprijateljio sa svojim arhetipskim neprijateljima: onima koji, razumije se, seru po brežuljcima.
Karikaturistov prezir
Upravo kao takav, razdružen s pameću i suvišnim moralnim obzirima, karikaturist je u stanju braniti muslimanske svetinje od satiričnih skarednosti, a istodobno duboko prezirati kulturu koju nominalno štiti, uključujući i njezine religijske komponente. To je refleksna poza kroničnog lažova, nek vjeruje tko hoće, misli on, moje je mentalno stanje polivalentno, stavovi su mi vjerodostojni kao drveno željezo, pa ću se predstaviti kakvim želim, za ovu prigodu kao šovenski multikulturalist.
Jer Joško Marušić jeste osvjedočeni šovinist. Njegov šovinizam pritom nije ni ekscesan ni uzgredan - pa je onda i posve besmisleno zbog njega se lažno ispričavati - jer ga je on izlagao sustavno i dosljedno. U vrijeme rata u Bosni, kada su gorjeli tamošnji gradovi i otvarali se koncentracijski logori, karikaturist se poduhvatio svojevrsne misije, pa je u nizu hrvatskih medija trubio o opravdanosti tih zločina, i to s najimbecilnijim zamislivim argumentom: razaranje Bosne, tvrdio je, logično je sravnjivanje jedne napuhane civilizacije koja će se - bombama - napokon dovesti na zasluženu mjeru! Razaranje Bosne je kulturološki trijumf i ostvarenje više pravde! Evo kako je o granatiranju Sarajeva govorio u studenom 1994., u Hrvatskom slovu:
Sarajevo je bio izmišljen i napuhan grad. To je jedna dolinica okružena brdima, grad koji nije u skladu sa svojim mogućnostima, i u kojem je sve bilo lažno. Bio je lažan jezik, kult, taj njihov kozmopolitizam, umjetnost, identitet... Sve je bilo umjetno i lažno, i grad se srušio na jednu realnu mjeru. Naravno, tragično je to što su ti ljudi preživjeli, ali - na kraju krajeva - sami su krivi. Zašto se to ne dogodi u Zagrebu? Zašto se to ne dogodi u Splitu?
Ima li danas itko toliko intelektualne hrabrosti tvrditi kako autor ovakve izjave nije najprije budala, a tek onda nitkov i moralna ništarija? Naizgled je možda nelogično što karikaturist poučke Zagreba i Splita nije primijenio na Vukovar ili Dubrovnik, te usput objasnio njihovim žiteljima kako su to sami krivi što su njihovi gradovi srušeni na jednu realnu mjeru, ako su već imali kanalizaciju i zacijelo nisu čibučili cijeli dan, ali - tko bi od budale očekivao logiku? Pa je tako i voditelj Otvorenog valjda naučio što su to iznevjerena očekivanja: tražiš karikaturistu, dobiješ glupana!
A ako se Joško Marušić, nakon što je širokome gledateljstvu isporučio drsku laž o mojoj sklonosti pričanju viceva, možda osjeća zlovoljno što ga u ovome tekstu nazivam lažovom, budalom, ksenofobom, majmunom, nitkovom, ništarijom... jesam li što zaboravio: lažov, glupan, šoven, ksenofob, majmun, nitkov, ništarija, izgleda da nisam... to je zato jer sam rođen u Sarajevu, pa sam, opirući se kanalizaciji i drugim civilizacijskim tekovinama, nuždu obavljao po brdovitim mjestima, dok je Marušić čitao knjige i crtao crteže. Naučio sam samo jednu stvar: da je pristojnije srati po brežuljcima nego po televiziji.
