Srbija, zemlja čudaPitronix wrote:Evo jos jedna diskusija o napacenim bosnjacima, ugrozenim srbima i malobrojnim hrvatimaMi odavde (BiH) gledamo na tu istu drzavu savim drugim ocima u odnosu na EU i opcenito ostatak svijeta. EU BiH vidi kao jednu drzavu te tako i politicare (i ove federalne i one iz RS) vide kao BiH politicare i nalaze da su nasi politicari krivi za problem. Svaka osoba koja kaze da politicara iz RS nisu nasi politicari automatski priznaje RS kao zasebnu drzavu! Slazem se da postoji djelomicna islamofobija u EU ali razlozi za to nisu bas nepostojeci i to mora priznati svako ko ima imalo realan stav. S druge strane mi ovdje u federaciji (osobito u Sarajevu) organizujemo napade na ucesnike Q festivala, demonstriramo kada se mudzahedini izrucuju Americi, okrecemo se za pomoc raznoraznim arapskim organizacijama koje su pod budnom paskom medjunarodnih obavjestajnih sluzbi etc. Osim toga nasi politicari (SVI od reda) su korumpirani, pokvareni, ljigavi itd. Prije rata BiH, a opet osobito Sarajevo je najpoznatije na zapadu bilo po 1. ZOI '84 i 2. Dzeparosima i kabadahijama
Sto se tice Srbije bio sam tamo u par navrata (imam neke poznanike) i moram reci da su neke stvari mnogo bolje uredjene nego ovdje kod nas pa svidjalo se to kome ili ne! Npr. zaposljavanje na crno je tamo mnogo opasan sport jer su kazne masne a inspekcije upadaju nako iznenada a ne sa najavama putem televizije kao kod nas. Ajde stisni pa u BG j..i mater policajcu
itd. da ne nabrajam. Cinjenica je da je Srbija odmakla ispred nas i to nije razlog da njih smatramo razlogom ne dobijanja bezviznog rezima vec da se trudimo stici ih u tom pogledu. O Hrvatskoj ili Makedoniji ne bi imalo smisla ni pricati. Ja samo ne znam sta bi mi kada ne bi imali Srbe da ih krivimo, vjerojatno bi pali u depresiju posto vise ne bi znali ko nam je kriv
Piše: Boris Dežulović
27.07.2009 - 10:54
http://www.e-novine.com/kolumna/boris_d ... a-uda.html
Kad me pitaju da objasnim iracionalnu zemlju Srbiju, ja kažem ovako: to je zemlja u kojoj izlazi Politika, jedina dakle zemlja u regiji u kojoj još postoje prave, ozbiljne novine, bez zvijezda Granda, imbecilnih nagradnih igara, big brothera, turbofolk celebrityja i senzacionalnih masnih naslova, prave starinske, građanske novine, posljednje u ovom dijelu Europe koje još gaje romantični žurnalistički običaj s tekstovima na naslovnoj stranici, na kojima umjesto sisatih flundri izlaze ozbiljne analize i vanjskopolitičke teme, a unutra već zaboravljeni kulturni dodaci, šahovski problemi, visokointelektualni eseji i raskošne reportaže. Pa u istom broju možete čitati kako Naomi Klein raskrinkava „doktrinu šoka beskrupuloznih kapitalističkih profitera katastrofe“, ili kako na Radan planini kraj Prokuplja postoji „neobična padina, na kojoj se otkočeni automobil ne kreće niz brdo, već uz njega“.
Baš takav članak pročitao sam ovih dana u Politici, najozbiljniju bilješku iz Prokuplja, gdje novinar - u slavnoj tradiciji pouzdanih i vjerodostojnih dopisnika najstarijih novina na Balkanu – mrtav-ozbiljan piše o fenomenu na Radan planini, gdje automobil, kad mu digneš ručnu kočnicu, ide uzbrdo.
Svugdje u svijetu, jasno, ima takvih stvari, postoje u Sjedinjenim Državama žene koje su u jednoj vreloj noći strasti i požude ostale trudne sa lignjolikim latinskim ljubavnikom iz sazviježđa Južni križ, i novine koje s njima objavljuju ekskluzivne intervjue. U svijetu su po tome čuveni američki takozvani supermarket-tabloidi poput The National Enqirera ili Weekly World Newsa. Engleska je žuta štampa, recimo, nedavno zabilježila da su nepoznate sile na nekoj farmi u Yorkshiru napravile u polju logotip Olimpijade u Londonu 2012., sve sa olimpijskim krugovima u žitu. A u Poljskoj – ovo je zgodno - tabloidi su svojevremeno dosta pisali o malom selu Karpacz na jugozapadu zemlje, gdje postoji antigravitacijsko brdo na kojemu se boca, kad je baciš, kotrlja uzbrdo.
Novine koje pišu o tim stvarima postoje, rekoh, svugdje u svijetu, prepoznaju se odmah u supermarketu, na polici kraj kase, po svojim šarenim naslovnicama ogromnih naslova i zabavnim fotomontažama na kojima žena doji reptila iz Scottova „Osmog putnika“, ili se plastične boce mineralne vode Nalęszowianke veselo kotrljaju uz antigravitacijsko brdo nad Karpaczom.
To najčešće – dobro, nikad – nisu novine koje čovjek kupuje kad želi čitati ozbiljne vanjskopolitičke analize, šahovske komentare ili eseje Naomi Klein o „doktrini šoka“. Teško je zamisliti The New York Times kako najozbiljnije izvještava o ženi koja je na svijet donijela zdravo, dvadeset kilograma teško mladunče aliena, zajedno s repom dugačko metar i dvadeset. Ili kako ozbiljna Michnikova Gazeta Wyborcza poziva Poljake da posjete Karpacz i vide čudo neviđeno: na vrhu brda hiljade, milijuni plastičnih boca koje s podnožja antigravitacijskog brijega bacaju znatiželjni i nesavjesni turisti.
Ozbiljna beogradska Politika, najstariji dnevni list na Balkanu, nema tih problema. Nema u Politici zvijezda Granda, imbecilnih nagradnih igara, big brothera, turbofolk celebrityja i sisatih flundri, ali zato uz eseje Naomi Klein najozbiljnije piše i o rijetkom prirodnom fenomenu rijeke Toplice, koju „posebnom čini njen tok kod Prokuplja“. „Došla reka do brda Hisar i tu jednostavno potekla uzbrdo“, piše novinar Politike. „Zanimljiv rečni tok prati i neobična padina na bojničkom delu Radan planine, na kojoj se otkočeni automobil ne kreće niz brdo, već uz njega!“
Za očekivati je da je Politikin profesionalac ovu nevjerojatnu informaciju provjerio, ako ne već i sam se automobilom ubilački spustivši uz strmu Radan planinu - pa zakočivši pred samim vrhom - ono barem provjerivši stvar kod dva nezavisna izvora. Ili bi barem takve stvari bilo za očekivati svugdje osim u zemlji Srbiji, gdje automobil koji otkočen klizi uzbrdo, baš kao i rijeka koja teče uzvodno, ima - provjereno – samo jedan izvor.
Priznajem da me to istinski fascinira. Lako je, naravno, na naslovnoj stranici masnim slovima i uskličnicima objaviti da genocidni Hrvati čekaju srpske turiste s kamama i maljevima, da Albanci nedjeljom ručaju srpsku djetetinu s krumpirima, ili da je Nataša Kandić u jednoj vreloj noći strasti i požude ostala trudna s Josephom Bidenom. Toga ima svugdje, pa čak i u takozvanim ozbiljnim novinama. Lako je, naravno, i na naslovnoj stranici takvih novina objaviti da postoji antigravitacijsko brdo, i toga ima: u Bosni su onomad i državna televizija i svi ozbiljni mediji kao udarnu vijest objavili da je brdo Visočica iznad Visokog zapravo dvadeset hiljada godina stara piramida.
Ali u ozbiljnim novinama, i to ne kao senzaciju, masnim slovima na naslovnici, nego na unutrašnjim stranicama, kao usputnu noticu, objaviti da postoji planina na koju se ljudi, kako sam shvatio, penju tako da u podnožju dignu ručnu kočnicu automobila - to je izvorni i autentični novus srpskog novinarstva.
Da je taj tekst objavljen na naslovnoj stranici kao senzacionalno otkriće, izazvao bi refleksnu sumnju, kao sva senzacionalna otkrića svih novina na svijetu. Politika je, međutim, ozbiljan list lišen senzacionalističkih ambicija. A mala, nepretenciozna reportažna bilješka o brdu po kojemu se bez konopaca i klinova nizbrdo skuštaju samo vrhunski obučeni alpinisti, govori sljedeće: u Srbiji to nije tako neobična pojava, u ovoj zemlji to je zanimljivo otprilike onoliko koliko je drugdje zanimljivo kad se rode trojke – dobro, ajde, četvorke – ili kad seljak u Engleskoj iskopa krumpir u obliku ministra obrane.
Ako ništa drugo, stvar nije ni tako nova: za Radan planinu kraj Prokuplja, neobičnu goru po kojoj se penje nizbrdo, a spušta uzbrdo, zna se odavno. Čak ni u Turističkoj zajednici Prokuplja ne predstavljaju to kao neku senzaciju. Tek onako, usput, kad ste se već iz Prolom Banje odlučili malo spustiti na vrh Radan planine, možete se – ako vam se da – i popeti u njeno podnožje, gdje se nalaze ostaci Justinijanovog Caričinog grada iz šestog stoljeća. Vodič će vam vjerojatno objasniti i kako su vješti rimski graditelji vukli goleme kamene gromade niz hiljadu i četiri stotine metara dugačak uspon od vrha prema podnožju.
Tako plasirane, gurnute u ćošak, vijest ili bilješka podrazumijevaju vjerodostojnost. Stvar je, kažem, autentično srpska, i predstavlja revolucionarni korak dalje od one glasovite da „hiljadu puta ponovljena laž postaje istina“. Srpska medijska industrija bolje razumije psihologiju suvremenog, skeptičnog čitatelja: senzacionalna tema na naslovnoj stranici je možda - čak i vjerojatno - laž, ali ista tema na pola kartice, gurnuta u zabit regionalne rubrike, postaje podrazumijevajuće vjerodostojna, poput vremenske prognoze sa ledenom kišom usred juna, dakle možda neobična, ali nesumnjiva, odnosno istinita. Takve se stvari ne objavljuju na naslovnicama: kad ste na naslovnoj stranici ozbiljnih švicarskih novina pročitali vijest da je Federer pobijedio u pet setova?
Pitanje koje se na ovom mjestu logično nameće jest ono ključno: ako je antigravitacijska planina kraj Prokuplja tek pomalo neobična pojava, što je onda u Srbiji senzacija?
Zaključak je jednako logičan. Za ozbiljne novine u Srbiji senzacionalna je vijest ono što je drugdje u ozbiljnim novinama usputna bilješka, ili se čak i ne spominje. Teško da ćete, na primjer, u The New York Timesu ili Die Zeitu na naslovnoj stranici pročitati da su radnici lokalne pivare dobili plaću. Ili da je vlasnik nacionalnog telekomunikacijskog koncerna uredno platio porez, da je čovjek zbog brutalnog pokušaja ubojstva policajca na zadatku dobio deset godina zatvora, a najveći investitor u Berlinu građevinsku dozvolu za svoj megaprojekt.
To da ljudi dobijaju plaće, tvrtke plaćaju porez, ubojice idu u zatvor, a građevinari grade s građevinskim dozvolama - to su, shvatili ste, u tom neobičnom, racionalnom svijetu stvari podjednako obične i svakodnevne kao u iracionalnoj Srbiji planina po kojoj automobil s podignutom ručnom kočnicom ide uzbrdo. Zato je Politika ozbiljan list bez masnih i senzacionalističkih naslova. Zato što su prirodna čuda i natprirodni fenomeni ovdje normalna pojava, a senzacionalnih vijesti da su radnici dobili plaću, a građevinari građevinsku dozvolu - jednostavno nema.
Zanimljivo je stoga analizirati kakve vijesti u ozbiljnim srpskim novinama dobijaju tretman kao antigravitacijska planina kraj Prokuplja, dakle tretman ničeg-osobito-neobičnog. Evo, recimo – kad sam se već uhvatio hidrometeorologije – oni nimalo neobični i svakodnevni meteorološko-grafički prikazi Srbije sa oblacima nad Kosovom i temperaturom u Prištini. Svugdje u svijetu, složit ćete se, bila bi to prilična senzacija, objavili bi i The New York Times i Die Zeit na naslovnim stranicama da Srbija opet kontrolira teritorij Kosova, a Christiane Amanpour već bi namještala frizuru na krovu prištinskog hotela Grand. U Beogradu, međutim, i mala djeca znaju da je Kosovo u sastavu Republike Srbije.
Zato vijesti o Kosovu, koje bi svugdje bile breaking-news, ovdje dobijaju tretman normalnog, prilično neekskluzivnog materijala, poput Radan planine kraj Prokuplja: to da je - deset godina nakon što je Srbija izgubila apsolutno svaku ingerenciju u svojoj nekadašnjoj pokrajini, i godinu i pol nakon proglašenja kosovske nezavisnosti – Vuk Jeremić spreman za novu rundu pregovora o statusu Kosova, u Politici tako nije niti glavna vijest unutrašnjopolitičke rubrike.
Teško ćete, recimo, u austrijskim novinama pronaći vijest da je ministar vanjskih poslova Michael Spindelegger spreman još jednom sjesti za stol s kolegom Vukom Jeremićem i preispitati stav srpskih vlasti iz 1914. da se austrougarskoj policiji ne dopusti sudjelovanje u istrazi ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda. U srpskim novinama, međutim, ne samo da pregovori o statusu Kosova još traju, nego je samo stvar trenutka – dok ministar Jeremić sredi neke birokratske formalnosti u washingtonskoj općini oko poništavanja američkog priznanja – kad će Srbija i formalno preuzeti kontrolu nad svojom južnom pokrajinom.
Dok tako djeca u europskim školama već drugu školsku godinu uče rudna bogatstva i glavni grad Kosova, a predsjednik Fatmir Sejdiu i premijer Hašim Tači u State Departmentu potpisuju pristupnicu Republike Kosovo Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci, srpske novine još uvijek javljaju o pregovorima s kosovskim Albancima, a Vuk Jeremić – ležerno kao da se kotrlja uz padine Radan planine - na televiziji objašnjava kako kosovski političari i dalje tvrdoglavo inzistiraju na dvojezičnim nazivima ulica.
S druge strane, djeca u europskim školama već decenijama uče da je Vojvodina neodijeljivi dio Republike Srbije, dvije trećine vojvođanskog stanovništva su Srbi, nitko sa srpskim suverenitetom u Vojvodini nema baš nikakav problem, ali srpske novine i dalje javljaju kako Oslobodilačka vojska Vojvodine privodi kraju svoje secesionističke planove, krvoločni sremski i banatski teroristi samo što nisu zauzeli Novi Sad i proglasili Nezavisnu Državu Vojvodinu, a predsjednik Nenad Čanak u State Departmentu već mjesec dana nervozno čeka gospodu iz MMF-a i Svjetske banke.
Svugdje u svijetu, složit ćete se, bila bi to prilična senzacija, objavili bi i The New York Times i The Guardian na naslovnim stranicama da se Vojvodina otcijepila od Srbije, a Christiane Amanpour već bi namještala frizuru na krovu hotela Park u Novom Sadu. U Beogradu, međutim, i mala djeca znaju da je Vojvodina praktički već nezavisna država.
Zato vijesti o tome, koje bi svugdje bile breaking-news, ovdje dobijaju tretman normalnog, prilično neekskluzivnog materijala, poput Radan planine kraj Prokuplja: to da se - dvadeset godina otkako je Srbija nekadašnjoj pokrajini Vojvodini oduzela apsolutno svaki element autonomije, i godinu dana otkako srpska skupština odbija raspravljati čak i o vojvođanskom statutu – Vojvodina praktički otcijepila od matice Srbije, u Politici tako nije niti glavna vijest unutrašnjopolitičke rubrike.
Taj neobični prirodni fenomen, da se Srbija praktički pomirila s gubitkom većinski srpske Vojvodine, kojoj nezavisnost nikad nije pala na pamet, ali zato i dan danas tvrdoglavo sjedi za pregovaračkim stolom u Beču, iako se društvo odavno razišlo, konobara nema već gotovo dvije godine, Martti Ahtisaari igra bridž u Madridskom klubu, a Hašim Tači u premijerskom uredu već ima slike dva američka predsjednika - čitateljima iz racionalnijih društava može izgledati kao paradoks, baš kao što racionalnom umu paradoksalno može izgledati prvenstvo Srbije u spustu uz planinu Radan. To je zato što oni dolaze iz kultura u kojima automobili podignutih ručnih kočnica ne idu uzbrdo, već nizbrdo. I u kojima bi, čak i kad bi se dogodilo da neki automobil iznenada krene uzbrdo, to bila vijest za naslovne stranice.
Strategija je genijalna: onog trenutka kad Srbi povjeruju da automobil može sam uz Radan planinu uzbrdo, vjerovat će u sve što im se napiše. Poslije je lako. Može se, recimo, napisati da je hrana u Srbiji najjeftinija u regiji i da su plaće za 9,3 posto veće nego u istom periodu prošle godine, da standard u Srbiji zapravo ide nezaustavljivo prema gore. Skeptici koji računaju kako je hrana jeftinija svega par procenata, a plaće dvostruko ili trostruko manje nego u regiji, i koji podsjećaju da te plaće jesu 9 posto veće, ali je dinar pao preko 20 posto, zaboravljaju da žive u iracionalnoj Srbiji, zemlji bezakonja u kojoj su zakoni matematike, baš kao i zakon gravitacije, stavljeni izvan snage.
Radi se o rijetkom prirodnom fenomenu srpske političke ekonomije, koja je „došla do svetske recesije i tu jednostavno potekla uzbrdo“: „Zanimljiv finansijski tok prati i neobična padina na grafikonu Republičkog zavoda za statistiku, na kojoj godišnja inflacija ne raste nizbrdo, već pada uzbrdo!“ U Srbiji, naime – vrijeme je da zaključimo – ozbiljni mediji ne služe, kao u racionalnim kulturama, za javno objavljivanje vijesti i informacija, već za uvjeravanje čitatelja u službenu državnu iluziju da se do vrha može strmoglavim padanjem uzbrdo.
U takozvanim racionalnim kulturama ekonomske analize poput ove iz Prokuplja, rekoh, izlaze u supermarket-tabloidima: teško je zamisliti The New York Times kako najozbiljnije izvještava o ženi koja je na svijet donijela zdravo, dvadeset kilograma teško mladunče aliena, zajedno s repom dugačko metar i dvadeset. Ili kako ozbiljna Michnikova Gazeta Wyborcza poziva Poljake da posjete Karpacz i vide čudo neviđeno: boce koje se kotrljaju uzbrdo.
Najstariji dnevni list na Balkanu nema tih problema. O čudu neviđenom na Radan planini, gdje ugašeni automobili klize uzbrdo, Politika izvještava profesionalno i ozbiljno: u sledećem broju čitajte o ekološkoj katastrofi u Topličkom okrugu, gde vlasti ne znaju šta da rade s velikom deponijom iznad Prokuplja, koja nagrđuje ovaj lep kraj bogat banjama, rekama i planinama, nad kojima danas nebom lebde hiljade odbačenih automobilskih olupina.
Uciteljica: "Nek nam sad Jeremic Vuk izadje na kartu i pokaze gdje se nalazi Armenija."
Vuk: "Armenija se nalazi.... Armenija se nalazi....", sapce ostaloj djeci: "pomagajte inace cu vas sve na Kosovo poslat'!"
Djeca sapcu: "Gore, gore, pa onda malo desno... jos malo gore... ne, ne lijevo tupane jedan... desno smo ti rekli... eeeeto, eto tu je", cerekaju se djeca sto su ga nasamarila.
Vuk: "Evo ovdje je Armenija drugarice uciteljice", skoci Vuk koda je dobio na kladionici.
Uciteljica: "Ccccccc, e moj Vuce bubo lenja, sjedi 1." "To ti je bre Sandzak..."
