Jezik naš svagdašnji
Tokom svoje višegodišnje karijere u nevladinim organizacijama, imao sam priliku upoznati mnoge ljude koji su porijeklom iz, sada imaginarne zemlje, Jugoslavije, koja još samo živi u srcima, uglavnom dobrih ljudi. Ta imaginarna zajednica, međutim, postaje stvarna kada počnemo međusobno razgovarati i shvatimo da se još uvijek sasvim dobro razumijemo. Međutim, iako smo mi koji putujemo širom Balkanskog poluostrva naviknuti na sve varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika, veliko je pitanje da li će se naša djeca i unuci razumjeti za nekih pedesetak ili sto godina.
Najveći kritičar jedinog bosanskog pravopisa, onog koji je napisao Senahid Halilović sa saradnicima, je profesor Midhat Riđanović. Za magazin Start BiH, Riđanović upravo govori o mnogim manama tog pravopisa, na jedan šaljiv i originalan način, ali i sa dozom ozbiljnosti. Ono što je, s tim u vezi, veoma ozbiljno je, kako prof. Riđanović ističe, politizacija bosanskog jezika, koji je nakon 1995. godine doživio veliki zaokret i odjednom postao bliži zapadnoj (hrvatskoj) nego istočnoj (srpskoj) varijanti. Što je nekad bilo normalno reći, danas više nije, pa se naši ljudi vrlo često i ne sjećaju da se nekad u Sarajevu govorilo isključivo «opština», «uopšte», «zavisnost», «istorija», «biće», «počeće» itd., dok se danas uglavnom govori «općina», «uopće», «ovisnost» i «historija», «bit će», «počet će». Neki oblici su pravilni u dualnom smislu, a neki su potpuno izbačeni, kao što je npr. «opština», pa je «općina» jedini pravilan oblik Takođe (i ova riječ više nije pravilna, po Haliloviću se kaže «također») se drugačije i pisalo, pa se nekad pravilni oblici «u stvari», «u redu», «na žalost» i drugi, danas uglavnom pišu zajedno. Za to nema realnog osnova, pogotovo jer se, kako kaže prof. Riđanović, može ubaciti riječ između, pa je onda vrlo komplikovano napisati «na moju veliku žalost» ili «u najboljem redu».
Pored ovih izmjena, slovo «h» se danas nalazi i gdje treba i gdje ne treba. Tako su «lahko» i «mehko» odjednom postali pravilni i preporučljivi oblici, «kahva» se počela točiti u svakom «kahviću», a djeca se igraju «hloptom». Sjećam se i jedne reklame na kojoj je pisalo «Koji moBiHtel želite?», aludirajući na bosanskohercegovačkog operatera. Profesor Riđanović ovakve ispade naziva dodvoravanjem nacionalistima, a šta bi i drugo to moglo biti, pored svih ovih nelogičnosti, koje su se desile čim se rat završio. «Srpski» izrazi i ćirilica postali su preko noći nepoželjni i trebalo je odvojiti «naš jezik» od «njihovog», upravo onako kao što su to Hrvati uradili.
Okolokućno livadsko vuneno travopojedalo (ovca)
A kako su se ponašali hrvatski lingvisti, govorila je profesorica Hanka Vajzović na jednom od svojih predavanja. Pojavu najnevjerovatnijih riječi i izraza nazvala je «silovanjem jezika», kako se to stručno i naziva, a «silovanje» je započela tuđmanovska garnitura, koju je socijaldemokratska struktura u Hrvatskoj donekle i zaustavila, pa je «šport» ipak ponovo nazvan «sport» (ali ne i u BiH, gdje je hrvatski čistiji od onog u Hrvatskoj), a riječi poput «zrnojed» (vrabac), «zrakomlat» (helikopter), «nogostup» (trotoar, pločnik) ili «brzogriz» (fast food), postale su predmet sprdnje. Danas se na bosanskohercegovačkim televizijama govori vjerovatno najispolitizovaniji hrvatski jezik na svijetu. Tako, recimo, Boris Bilić, sportski novinar i dijete s Bistrika, kojeg lično poznajem i divim se njegovom privikavanju na novi govor, kaže: «Štovano gledateljstvo, dobra vam večer». Lektor je ovom novinaru morao prepraviti četiri od pet riječi u rečenici, kako bi prilagodio govor hrvatskoj varijanti. Siguran sam da bi mladi novinar Bilić u svakodnevnom govoru ipak rekao: «Poštovani gledaoci, dobro vam veče», jer u Sarajevu je veče uvijek bilo u srednjem, a ne u ženskom rodu, te nije imalo «r» na kraju.
Kada smo već kod rodova, bitno je napomenuti da se rodna jednakost kod nas najviše realizovala u jeziku, nasilnim izjednačavanjem zanimanja i profesionalnih poziva, gdje se na svako zanimanje moralo dodati «ka», «kinja» ili «ica», u zavisnosti od jezičke varijante koja se koristi. Tako su nastale mahom smiješne riječi poput «trenerka», «policajica», «saobraćajka», «vojnikinja», «kovačica», «obućarica», «kritičarica», «borkinja» itd. Nastao je problem kod naziva koje je nemoguće prilagoditi, pa se muška medicinska sestra valjda treba zvati «medicinskim bratom», a «muška babica» - ko zna kako. Nekako me to podsjeća na aktivnosti Fondacije «Cure», koje su svojevremeno napravile akciju pod nazivom «Ne zovi me sine». Kad sam ih pitao znaju li da djevojčice na Majevici ne idu u školu, nisu imale odgovora, a kad sam ih zvao da gostuju u emisiji u kojoj sam tada radio, svih šest «cura» su bile u Minhenu na nekoj konferenciji. Valjda škola i nije toliko bitna, koliko je bitno kako ćemo oslovljavati one koje ne školujemo .
Dino Merlin je najveći bošnjački umjetnik (više bošnjački, nego umjetnik)
Pored politički, rodno, polno, rasno i «kakovećsvene» korektnih izraza, svih ovih godina smo i žrtve klasične zloupotrebe jezika. Sredinom 2008. godine, u organizaciji Otvorenog društva, predstavljeno je istraživanje sprovedeno u osnovnim školama diljem lijepe naše BiH. Prisutni na toj konferenciji mogli su čuti najstrašnije primjere izjavnih, upitnih, odričnih i drugih rečenica, koji su se našli u udžbenicima našeg jezika, kao i grozne primjere iz udžbenika tzv. nacionalnih predmeta. Konkretno, primjer izjavne rečenice u Zapadno-hercegovačkom kantonu je bio «Volim sve hrvatske rijeke». Primjer upitne rečenice u nekoj školi u kojoj se nastava odvija po srpskom planu i programu je bio «Koji je najveći srpski grad?», a odgovor «Najveći srpski grad je Čikago!». Štampane su i slikovnice «Naš dedo Alija», sa likom koji nevjerovatno podsjeća na Aliju Izetbegovića, indoktrinirajući djecu ideologijom SDA, koju je utemeljio upravo «naš dobri dedo Alija», a koja nas je unazadila vjerovatno više nego ijedna politička struja ikad, i osiromašila ovu zemlju kao niko prije njih, koristeći se parolom «Deset (ili već dvadeset) najtežih godina zajedno». Naziv «geografija» je ponovo vraćen ovom predmetu u školama u Hrvatskoj, dok se u hrvatskom planu i programu, u BiH, i dalje koristi «zemljopis», bez obzira što zemljopis uopšte nije nauka. Istorijski udžbenici koji se koriste u sarajevskim školama, završavaju na 1992. godini, tako da nema ni riječi o našem posljednjem ratu. Time se ignoriše sve što se desilo u posljednjih osamnaest godina, ali što je još strašnije, daje se prilika da roditelji direktno uče djecu svojim istorijama, koje su uglavnom neistinite ili poluistinite. Jedan od rijetkih, ali sjajnih primjera, je publikacija Centra za demokratiju i pomirenje, pod nazivom «Učenje moderne istorije jugoistočne Evrope». Publikaciju su napravili domaći stručnjaci iz svih zemalja ovog dijela svijeta, vjerovali ili ne – zajedno, i složili se oko istorije ovih prostora. Ove knjige možete besplatno pohraniti na svoj kompjuter na linku
http://cdsee.org/jhp/download_eng.html, i to na svim našim jezicima, kao i na grčkom, albanskom, makedonskom, engleskom i turskom.
Śedi dolje, mrčo i spušti tu śekiru iz ruku!
Crnogorci su, u svom poimanju jezika, otišli u drugom pravcu. Ostavili su sva gramatička i pravopisna pravila iz srpskog, ali su promijenili ime jezika i sada se on zove – crnogorski. Uveli su dodatna dva slova u alfabet i time jasno kazali kako se žele ipak odvojiti od Srbije i u jezičkom smislu. Dodata slova su «Ś» i «Ź», koja se izgovaraju uglavnom u riječima koja imaju glasove «S» i «J» ili «Z» i «J», jedan do drugoga, kao što su «śekira», «śever», «źevati» ili «iźelica». Pri svemu ovome, Crnogorci su svoj narodni jezik i sve lokalizme koje su imali jednostavno standardizovali i sada je na crnogorskom jeziku moguće napisati «poneđeljak» ili «đed». Tako su, početkom devedesetih godina, Nadrealisti ismijavali mahalski govor, ali su dobili kontraefekat, pa se na znakovima pojavio «ležeći policajac», umjesto ispupčenja na cesti, a mnogi izrazi koje su izmislili, ušli su u svakodnevnu upotrebu. Oni su takođe vrlo genijalno nazvali ove jezike sa mnogo različitih imena, što se na kraju upravo i desilo, ali sa mnogo manje humora nego što ga je bilo za vrijeme gledanja njihove serije.
Da su naši političari imali manje utjecaja na lingviste, naš je jezik mogao imati samo jedno ime, jer između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezika ima manje razlika nego između npr. australskog i američkog narječja engleskog jezika, a da ne spominjemo švicarsko i njemačko narječje njemačkog jezika. Na žalost, počinjemo sve manje da se razumijemo i česte su prilike kada razgovaraju dva bivša Jugoslovena, jedan npr. iz Vranja, a drugi iz Varaždina, a da uopšte ne mogu povezati smisao rečenica, osim ako govore standardnim jezikom. Takođe, naši nekadašnji sunarodnjaci, a danas etnički i nacionalni susjedi, Makedonci, Slovenci i Albanci, sve manje govore naš jezik. Dok Makedonci i Slovenci i dalje gledaju naše televizijske kanale, slušaju našu muziku i sl., mnogi Albanci ne žele ni pomisliti kako bi lijepo bilo znati jezik koji je na Kosovu službeni. Ti narodi više ne uče naš jezik u školama, što iz političkih, što iz drugih razloga.
Engleski kao alternativa
Nedavno sam prisustvovao jednoj političkoj konferenciji na kojoj su učesnici bili mahom iz jugoistočne Evrope, kako se danas moderno zove Jugoslavija. Službeni jezik je bio engleski. Tokom jedne sesije, poveo sam debatu rekavši kako bi bilo mnogo normalnije da je jezik ove konferencije srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski, nego engleski. Zbog toga su me Albanci, moja «braća po vjeri» (kako su me nazvali čas prije toga), žučno iznapadali i oštro osudili moj nastup, nazvavši me prosrpskim nacionalistom. To su potkrijepili i mojom Facebook grupom u kojoj se zalažem za iscrpnije učenje ćirilice u bosanskim školama. Naravno, nisu svi dijelili takvo mišljenje, ali su se kasnije svi složili kako ni Jugoslavija nije valjala radi toga što Kosovo nije bila republika. Kada sam ih pitao zašto ne bi znali i učili naš jezik, odmah su počeli spominjati Miloševićeva ugnjetavanja, odnos prema njima i druge, potpuno nerelevantne stvari. Cijelo jedno popodne sa pokušavao da objasnim kako ja nisam protiv Albanaca i kako mi je potpuno jasno kroz koji pakao su neki od njih prošli, ali da i dalje mislim kako treba da znaju naš jezik, kao što bih i ja trebao znati albanski, i kako je poznavanje jezika neprocjenjivo bogatstvo.
Bilo kako bilo, ostaje nam da se borimo protiv jezičkog nacionalizma, jer će nam izjavne rečenice u čitankama kao što su «Volim sve hrvatske rijeke» ili «Najveći srpski grad je Čikago» stvoriti prave male fašiste, koji će opet jednog dana ratovati. Slikovnice poput «Našeg dede Alije» su već napravile ogromno stado ovaca koje samo klima glavom na svako daljnje ugnjetavanje i nazadovanje, pogotovo ono koje čine Bošnjaci nad Bošnjacima. Jezik je samo jedan od instrumenata manipulacije naroda, ali vremenom može napraviti nesagledive posljedice. Sve dok Bosanci govore da srpski film «nije njihov», dok ne uče ćirilicu kao nekad, dok Srbi ne shvate da «celi svet ne razume srpski», dok Hrvati ne prestanu izmišljati nove riječi (od kojih su neke i svrsishodne, kao npr. «uspornik», riječ za ispupčenje na cesti, napravljeno da uspori vozila), a Crnogorci se ne prestanu inatiti svojom standardizacijom lokalizama, ne možemo se nadati da ovaj, definitivno isti, jezik dobije jedno ime. Naučnici bi se trebali zalagati za to, a, evo, ja im predlažem da se jezik zove «južnoslavenski».
(ovaj post demantuje moju tvrdnju, ali šta ću kad je tastatura latinična 
