Napisat cu ti pjesmu
U kojoj ce biti
Sunce, vjetar i ti.
Vrijeme ce mirisati pred kisu.
Zito ce snivati Van Goga.
Poljem ce svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut cu te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom ce stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ces sva izvan sebe
Od uzvisene neke slobode,
Nedjeljiva od svega sto vidis:
Od zraka, od zemlje, od vode.
Jablani dizat ce glave.
Ruzama dah ce stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Sve ce se okretati.
I sume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki zuti.
Ucinit cu da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.
I u tom, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti ocima sibat ces pejzaz
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet nece,
Za kosu ce te scepat.
Ti ovlas ces ustrgnut klas
I kosu u rep ces vezat.
"Moja si", siktat ce vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacit cu ti maramu kradom
Da vrat zastitis dugi.
"Ne bjezi", bjesnit ce vjetar,
"Neces se oteti lako!"
I zaskocit cete pod suknju -
Pűt bijela bljesnut ce zrakom.
Ti zgrabit ces vjetar za gusu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim cu, tiho, u pjesmi,
Otskrinuti oblake lake,
I ti ces prosuti kose
U zlatne suncane zrake.
Tisuce svjetlosnih strijela
Kroz srce ce ti sinut.
Od noznog palca do cela
Nevidljiva vatra ce liznut.
Osjetit ces u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje ce rasti.
Osjetit ces pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamencic
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
Krv ce siriti vrela -
Sve dok ne dodirnes sebe
Izvan granica tijela.
Enes Kisevic
