onaj juni nisam ni dotako
Šta trenutno čitate?
Moderator: Chloe
-
anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#479
hm, izgleda veoma interesantnodanas wrote:
de malo vise priopci o knjizi ja opet zalutala u Kinu...citam knjigu Mian Mian - Candy
buntovna tinejdzerka napusta srednju nakon sto joj prijateljica izvrsi samoubistvo i pokusava sebe naci u svijetu rock'n'roll-a i droge 
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10146
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#480
Isreael, the first 100 year, transition from society to state
Efraim Karsh! 1. volume
Efraim Karsh! 1. volume
-
Admir_1984
- Posts: 7640
- Joined: 13/03/2006 01:33
- Location: Slabo poznajem Szenttamas, ali stignem do tvoje kuće
#483
Travnicka hronika-Ivo Andric
-
anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#484
Upravo zavrsavam "Ports of Call" Amin Maalouf-a ijaaaaaao knjige...ne zavrsava mi se nikako hocu jos da citam...pripovjedanje mu je glatko ko starinski vez interesantna prica koja seze od otomanskog carstva, preko libana, do francuske, i nazad zivotna prica jednog malog obicnog neobicnog covjeka, potomka otomanske sultanske porodice....ljubavna prica, zivotna prica, avantura, ratovi, Otpor, ima svega Amin stvarno prelijepo pishe
ijaaaaaao knjige...ne zavrsava mi se nikako hocu jos da citam...pripovjedanje mu je glatko ko starinski vez interesantna prica koja seze od otomanskog carstva, preko libana, do francuske, i nazad zivotna prica jednog malog obicnog neobicnog covjeka, potomka otomanske sultanske porodice....ljubavna prica, zivotna prica, avantura, ratovi, Otpor, ima svega Amin stvarno prelijepo pishe -
black
- Posts: 18561
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#485
i ja sam citao je..jako jako dobar roman...anais_nin wrote:Upravo zavrsavam "Ports of Call" Amin Maalouf-a
-
onaa
- Posts: 120
- Joined: 17/10/2005 12:28
#486
anais_nin wrote:Upravo zavrsavam "Ports of Call" Amin Maalouf-a
Procitala, odlicna knjiga...
-
anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#487
kako je naslov preveden na nash?black wrote:i ja sam citao je..jako jako dobar roman...anais_nin wrote:Upravo zavrsavam "Ports of Call" Amin Maalouf-a
-
black
- Posts: 18561
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#488
anais_nin wrote:black wrote:i ja sam citao je..jako jako dobar roman...anais_nin wrote:Upravo zavrsavam "Ports of Call" Amin Maalouf-a
kako je naslov preveden na nash?
haj dobro da znam 
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#494
tesko je za opisat... ona inace pise o imigrantima, najvise iz indije i pakistana u USA... ovo je prica o hindu porodici koja se iz bengala doseljava u USA, i njihovom sinu (nazvanom gogolj, po ruskom piscuanais_nin wrote:hm, izgleda veoma interesantnodanas wrote:
)... koji je rastrzan izmedju dva identitata i dvije kulture -- to je sustina knjige, i kako on navigira taj kompleksni kulturni identitet... indijac ili amerikanac ili nista... odlicna knjizica (mada ce mozda biti pomalo nejasna onima koji ne poznaju indijsku kulturu, a pogotovo indijce u USA)...a ako te njeni radovi zanimaju, pocni sa prvom knjigom "interpreter of maladies" koja je kolekcija kratkih prica... odlicna.. pa onda polako na "the namesake"...
Colina Moocka-
senada
- Posts: 2838
- Joined: 08/12/2005 13:18
#497
indira
22 Jan 2006, 22:33
Veoma je tesko poslije Marka reci nesto. Miljenko je dostojan da komentira
Marka, a ja postujuci obojicu, sebi ostavljam jos manje prostora, za pricu o Sarajevu.
_____________________________________________________________
Marko Vesovic / Sarajevski Marlboro,
pise Miljenko Jergovic - Dani Broj 449 - 21.01.2006
"Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu.
Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu.
Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način.
A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka.
Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu.
Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo.
Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene.
Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima.
A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju.
_________________________________________________
Meni je svakim danom sve nevjerovatnije i nevjerovatnije,
kojim barabrskim sebiclukom odisu prostori Balkana. Mislim pojedinacno na svaku glavu balaknoidnu, koja pristaje da razvija neki specificni oblik zen egzistencije –
zgrabi sad i odmah i to SVE sto mozes. Dajte mi SVEGA i – ima li mene tu -
je pokretacka energija cijele balkanske con-artistry grupe i svih izvodjaca radova koji gospodare bijedom i zivotinjarenjem.
Taman posla, da ocekujem Gugenhajm revoluciju. Suvise smo mi
velika dusevna bijeda i da se ocesemo o Gugenhajma.
Deset, skoro jedanaest godine poslije, jos uvijek se drambulja prilicno ista prica,
sa nekim smijesno malim pomacima, nedovoljnim da cijeli region dignu sa dna
kaljuze, mediokritetstva i sebicluka.
Livade, sjekirice, zlocinci, lopovi, topovi, kosturi… strasssno.
Jedno sasvim obicno pitanje je – sta mislimo ostaviti svojoj djeci???
Mi, svi zajedno, nebitni otpaci velikih naroda,
koji zive u iluziji da negdje, nekom osim samim sebi, nesto znace.
Hocemo li djeci ostaviti svijet boljim od onoga kojeg smo zatekli,
ili cemo u jos jednoj zaludnoj partija lumpovanja, sve slupati do dna?
Ili zar vec nismo dosli do dna?!
Koji su to bestidni tereti koje navaljujemo na nejaka pleca.
Tereti mrznje, rusenja, dugova, gluposti, strahova, dovoljni da ih ako 'juce',
ne promijenimo sebe, obecavaju da juzno-slavensku rasu i dalje drze za ono,
za sto smo se borili - sluzincadska, lazljiva, prevrtljiva, sitnoshicarska, lopovska.
To je nama nasa borba dala.
Kome je jos uvijek upitno sta se desavalo 90-ih, te ima li dileme
da li je bilo zlocina, pljacke, podvala, zavodjenja, odvodjenja - gdje, kad, kakvih, da li ih hitno - prekjuce treba osuditi i
pocinioce prevaspitati ili pohapsiti, da li svi imaju jednaka prava i da li je vrijeme da se stavi tacka na sve, spada u jednu od slijedeceih grupa:
-krvave ruke
-nakralo se tudje muke
-prihvatilo se vlasti i para (sljamchina) o kojima u nekom normalnom vremenu,
ni sanjati ne bi mogli, te je svaki status quo – genijalan! Svako ko misli drugacije, klevece i laze.
-do besmisla besposleni zavidnici (&simpatizeri) cuvara Stechevine - gornjimgrupama; eventualno sa sansama da se ogrebu za neku sitju (stipendijica, kvadratici, kreditic, autic, karijerica, zivotic – malkice bolji)
Ozbiljni ljudi, u ozbiljnim zemljama, - namjerno ne kazem - narodi,
razmisljaju o ozbiljnim problemima: danas - energije, socijalnih problema,
kriminala; sutra – konkurentske, jeftine i skolovane radne snage, pitke vode, ekologije.
Ekonomski monstrumi se kohezioniraju (keiretsu), udruzuju svoje prednosti,
radi lakseg globalnog nastupa, planiraju zajedno 20-30 god unaprijed,
podrzavaju jedni druge u cilju lakseg opstanka i boljeg zivota, a 'mi' shareni papagaji, vjecite propalice i ponavljaci Balkana, mislimo mozda da smo djecu za buducnost opremili,
kad im kupimo najnoviji krik od cel. telefona, kurton ili kartu za zabavu,
sa jedinom perspektivom, onom proroka i vidovnjaka Dzonija Shtulica – go qu**c.
Zaboravila sam na tarabu i sjekiru i esencijalni moto – da-bog-da-ti-crkla-krava-
Postonemislisistokaoija-cekaj-gusko-datigaviknem-sasvojogormanorgan-zadubokemisli.
Moja djeca ne zive vise u Sarajevu i po svemu – ne bi trebalo da me
se ticu igre bez granica. Ticu me se u toliko, koliko je i to dio svijeta
kojeg im ostavljam. Tice me se, da kad neko od njih sretne nekog Itj-a
ili Itch-a, mogu medjusobno postaviti jedno pitanje – sta danas
mogu uciniti za tebe? A ako im se dopadne i – sta zajedno mozemo uciniti
za nekog treceg. Ne, iz ljubavi ili simpatija za neki Blaah Cilj,
cisto civilizacijski, mozda ako bude razuma 'keiretsovski'.
Ako vec ja nisam bila u stanju da razaznam svijet onakvim kakav jeste,
moja je roditeljska obaveza da kazem svoje greske (slijepa pored ociju), da se iste ne bi ponovile. Ja cu svoj dio odraditi dovoljno, da rijeci, ikada izgovorene –
What can I do for you today? – nikad ne budu con.artist.balkanska.suplja.
Ratko Who??? Minder Who?
22 Jan 2006, 22:33
Veoma je tesko poslije Marka reci nesto. Miljenko je dostojan da komentira
Marka, a ja postujuci obojicu, sebi ostavljam jos manje prostora, za pricu o Sarajevu.
_____________________________________________________________
Marko Vesovic / Sarajevski Marlboro,
pise Miljenko Jergovic - Dani Broj 449 - 21.01.2006
"Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu.
Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu.
Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način.
A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka.
Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu.
Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo.
Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene.
Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima.
A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju.
_________________________________________________
Meni je svakim danom sve nevjerovatnije i nevjerovatnije,
kojim barabrskim sebiclukom odisu prostori Balkana. Mislim pojedinacno na svaku glavu balaknoidnu, koja pristaje da razvija neki specificni oblik zen egzistencije –
zgrabi sad i odmah i to SVE sto mozes. Dajte mi SVEGA i – ima li mene tu -
je pokretacka energija cijele balkanske con-artistry grupe i svih izvodjaca radova koji gospodare bijedom i zivotinjarenjem.
Taman posla, da ocekujem Gugenhajm revoluciju. Suvise smo mi
velika dusevna bijeda i da se ocesemo o Gugenhajma.
Deset, skoro jedanaest godine poslije, jos uvijek se drambulja prilicno ista prica,
sa nekim smijesno malim pomacima, nedovoljnim da cijeli region dignu sa dna
kaljuze, mediokritetstva i sebicluka.
Livade, sjekirice, zlocinci, lopovi, topovi, kosturi… strasssno.
Jedno sasvim obicno pitanje je – sta mislimo ostaviti svojoj djeci???
Mi, svi zajedno, nebitni otpaci velikih naroda,
koji zive u iluziji da negdje, nekom osim samim sebi, nesto znace.
Hocemo li djeci ostaviti svijet boljim od onoga kojeg smo zatekli,
ili cemo u jos jednoj zaludnoj partija lumpovanja, sve slupati do dna?
Ili zar vec nismo dosli do dna?!
Koji su to bestidni tereti koje navaljujemo na nejaka pleca.
Tereti mrznje, rusenja, dugova, gluposti, strahova, dovoljni da ih ako 'juce',
ne promijenimo sebe, obecavaju da juzno-slavensku rasu i dalje drze za ono,
za sto smo se borili - sluzincadska, lazljiva, prevrtljiva, sitnoshicarska, lopovska.
To je nama nasa borba dala.
Kome je jos uvijek upitno sta se desavalo 90-ih, te ima li dileme
da li je bilo zlocina, pljacke, podvala, zavodjenja, odvodjenja - gdje, kad, kakvih, da li ih hitno - prekjuce treba osuditi i
pocinioce prevaspitati ili pohapsiti, da li svi imaju jednaka prava i da li je vrijeme da se stavi tacka na sve, spada u jednu od slijedeceih grupa:
-krvave ruke
-nakralo se tudje muke
-prihvatilo se vlasti i para (sljamchina) o kojima u nekom normalnom vremenu,
ni sanjati ne bi mogli, te je svaki status quo – genijalan! Svako ko misli drugacije, klevece i laze.
-do besmisla besposleni zavidnici (&simpatizeri) cuvara Stechevine - gornjimgrupama; eventualno sa sansama da se ogrebu za neku sitju (stipendijica, kvadratici, kreditic, autic, karijerica, zivotic – malkice bolji)
Ozbiljni ljudi, u ozbiljnim zemljama, - namjerno ne kazem - narodi,
razmisljaju o ozbiljnim problemima: danas - energije, socijalnih problema,
kriminala; sutra – konkurentske, jeftine i skolovane radne snage, pitke vode, ekologije.
Ekonomski monstrumi se kohezioniraju (keiretsu), udruzuju svoje prednosti,
radi lakseg globalnog nastupa, planiraju zajedno 20-30 god unaprijed,
podrzavaju jedni druge u cilju lakseg opstanka i boljeg zivota, a 'mi' shareni papagaji, vjecite propalice i ponavljaci Balkana, mislimo mozda da smo djecu za buducnost opremili,
kad im kupimo najnoviji krik od cel. telefona, kurton ili kartu za zabavu,
sa jedinom perspektivom, onom proroka i vidovnjaka Dzonija Shtulica – go qu**c.
Zaboravila sam na tarabu i sjekiru i esencijalni moto – da-bog-da-ti-crkla-krava-
Postonemislisistokaoija-cekaj-gusko-datigaviknem-sasvojogormanorgan-zadubokemisli.
Moja djeca ne zive vise u Sarajevu i po svemu – ne bi trebalo da me
se ticu igre bez granica. Ticu me se u toliko, koliko je i to dio svijeta
kojeg im ostavljam. Tice me se, da kad neko od njih sretne nekog Itj-a
ili Itch-a, mogu medjusobno postaviti jedno pitanje – sta danas
mogu uciniti za tebe? A ako im se dopadne i – sta zajedno mozemo uciniti
za nekog treceg. Ne, iz ljubavi ili simpatija za neki Blaah Cilj,
cisto civilizacijski, mozda ako bude razuma 'keiretsovski'.
Ako vec ja nisam bila u stanju da razaznam svijet onakvim kakav jeste,
moja je roditeljska obaveza da kazem svoje greske (slijepa pored ociju), da se iste ne bi ponovile. Ja cu svoj dio odraditi dovoljno, da rijeci, ikada izgovorene –
What can I do for you today? – nikad ne budu con.artist.balkanska.suplja.
Ratko Who??? Minder Who?
-
izbjeglica_iz_besmisla
- Posts: 4037
- Joined: 15/09/2005 17:22
- Location: sarajevo ...
#498
Nakon sto sam procitao Demone i Andjele(zivi uzas i totalna glupost,kao i Da Vincijev Kod) spremam se citati Petu Goru od Coelha.Nadam se da ce biti dobra kao i Alhemicar i ona o onoj prostitutki(zaboravi kako se knjiga zove )
)-
anais_nin
- Posts: 21856
- Joined: 06/07/2005 09:35
- Location: Mostar u srcu, guza u Torontu
#499
11 minutaizbjeglica_iz_besmisla wrote:Nakon sto sam procitao Demone i Andjele(zivi uzas i totalna glupost,kao i Da Vincijev Kod) spremam se citati Petu Goru od Coelha.Nadam se da ce biti dobra kao i Alhemicar i ona o onoj prostitutki(zaboravi kako se knjiga zove