Price, pjesme, intervjui...

[repeater]

Idealan Jugoslaven
Miljenko Jergovic pise o balkanskom identitetu na primjeru svoje obitelji
http://www.signandsight.com/features/1450.html
-- nisam siguran da li je neko ovaj tekst kacio prije mene.
radi se o jergovicevom eseju koji je objavljen na njemackom u proslom broju kulturnog magazina Literaturen. ovdje mozete procitati engleski prevod.

[Orhanowski]

Ezra Pound


(CODA

O pjesme moje,
Zašto se zagledate tako oštro, i tako znatiželjno, u lica ljudi,
Zar mislite među njima naći izgubljene svoje mrtve?)




POJAVA PLESAČICE

za vjenčanje u Kani Galilejskoj

Tamnooka,
O, ženo mojih snova,
U sandalama od slonovače,
Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama,
Nitko s hitrim nogama.


Ne nađoh te pod šatorima,
U tami prigušenoj.
Ne nađoh te na studencu
Između žena s krčazima.


Tvoje su ruke mlado drvo ispod kore;
Tvoje lice kao rijeka obasjana.


Bijela kao badem ramena su tvoja;
Kao mlad badem očišćen.
Ne čuvaju te eunusi;
Ni rešetke od bakra.


Tirkiz pozlaćen i srebro krase odmorište tvoje.
Smeđa halja zlatom protkana
skupljena oko tvog tijela,
O Nathat-Ikanaie, "Stablo na rijeci".


Kao potočić među rogozom, na meni su tvoje ruke;
A prsti tvoji ko rijeka sleđena.


Tvoje su djevice bijele kao oblutak;
Njihov poj te okružava!


Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama;
Nitko s hitrim nogama.

[Orhanowski]

T. S. Eliot



HIPOPOTAM

Prem hipopotam snažnih pleća,
Što valja se u blatu vazda,
Na vrlo čvrstu stvar nas sjeća -
Od krvi je i mesa sazdan.

Meso i krv su slabi, krhki,
Potresu nervnom izloženi.
Ne udi ništa Pravoj Crkvi
Jer sagrađena je na stijeni.

Možda i zgriješi Hipov korak,
Dok skuplja dobra materijalna.
Ni maknut Crkva se ne mora
Da primanja ubere stalna.

Dok Potam ne može da strese
S mangova stabla plod u travu,
Od preko mora nar i breskve
Osvježuju nam Crkvu Pravu.

Za parenja je Hipov glas
I grub i promukao mnogo,
A Crkvu slušaš svaki čas
Da pjeva da je jedno s Bogom.

Noću se Hipo lovom muči,
A u snu prolaze mu dani,
Al Božji put je nedokučiv -
I spavajuć se Crkva hrani.

Potama vidjeh krilatoga,
Sa vlažnih uzlijeće savana;
Anđela kor u slavu Boga
Pjeva oko njega hosanna.

Krv jaganjca će oprati ga,
Prihvatit ruke rajskog mira,
Međ svecima će vidjeti ga
Kako na zlatnoj harfi svira.

Opran će tako poput snijega
Ljubimac svetih djeva postat.
Prava će Crkva ispod njega
U vječnoj kužnoj magli ostat.

[Orhanowski]

"A mind is like a parachute. It doesn't work if it's not open." rece Frank Zappa. Eto.

[Fair Life]

[pesak]

Slucajevi

Jednom se Orlov prejeo pirea od graska i umro. A Krilov je saznao za to i takodje umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A Spiridonovljeva zena je pala sa kredenca, pa je i oma umrla. A Spriridonovljeva deca podavila su se u vestackom jezeru.A baba Spiridonova se propila i zavrsila na ulici. A Mihajlov je prestao da se ceslja i dobio sugu.A Kruglov je nacrtao damu s bicem i poludeo.A Perehrestov je telegrafski dobio cetiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz sluzbe.
Sve dobri ljudi, a ne da im se da puste koren.

Susret

Tako jednom posao neki covek na posao, pa usput sreo drugog coveka koji se, posto je kupio veknu poljskog hleba, vracao svojoj kuci.
To bi, ustvari, bilo sve.


Starice koje ispadaju


Jedna starica se usled svoje preterane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razmrskala se.
Kroz prozor se nagla druga starica da bi videla onu koja se razmrskala, ali je usled svoje preterane radoznalosti takodje ispala kroz prozor, strmoglavila se i razmrskala.
Zatim je kroz prozor ispala treca starica, zatim cetvrta , zatim peta.
Kad je ispala i sesta starica, meni je dosadilo da ih gledam, pa sam posao na Maljcevsku pijacu gde su, kazu, jednom slepcu poklonili pleteni sal.



Danil Harms

[pesak]

Cuti...njega sam drzala uza se kao bilbliju...

[danas]

KONSTITUTIVNI NARODI


Moj prijatelj ima potrebu da razvrstava fizionomije koje sretne. Razvrstava ih po nacionalnoj osnovi. Ovaj je Srbin. Onaj je sto odsto Musliman. Onaj tamo mora da je Hrvat. Čak je napravio i neku vrstu pseudoklasifikacije. Srbi u tom razrađenom sistemu imaju jaku, četvrtastu vilicu, glavati su i čekinjaste brade. Muslimani se odaju ponašanjem, nekim jadnim izvinjavajućim gardom kojeg niko ne voli. Hrvatima lukavstvo izbija iz očiju.
Naravno da je sve to glupost, ali moj prijatelj ne odustaje. S velikom strašću nastavlja razvrstavati fizionomije po etničkom principu. Posljedica rata i pretrpljenih patnji, kaže kad mora da se pravda. Razradio je čak i raritetne podvrste - Jugoslovene, neopredijeljene i ostale.
Kaže, fizičke karakteristike su samo orijentiri, nisu presudne. Presudna je energija koju svaki čovjek isijava i koju kakva suptilna duša, kakav je on osobno, može etnički dekodirati.
S tim mojim prijateljem ima samo jedna nezgoda - on nepogrešivo pogađa nacionalnu pripadnost bilo kojeg čovjeka već nakon deset sekundi.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[danas]

A EVO SAD NEŠTO O SMISLU ŽIVOTA


Najveći gest pažnje, na poklon dobijam paštetu. Malo kasnije, po mizernoj cijeni kupujem dvije pogačice. Budući da se pašteta može razgoditi na dva obroka, to znači ovo: večeraću pola posne pogačice; doručak - cijela pogača sa pola paštete i ručak - pola pogače i pola paštete. Zna li iko na ovom svijetu šta znači kad čovjek ima obezbijeđena tri obroka unaprijed? To je direktan
kontakt sa budućnošću, dosluh sa svijetlim vremenima. Besmrtnost.

Rat se tek zahuktava i bojim se da će hrana postati jedini predmet našeg razmišljanja, jedini smisao života i jedini egzistencijalni motiv. Srećom, proces svjesne redukcije predratnih potreba uspješno je završen.
Organizam nekako preživi dan sa dva jadna obroka. A uspije li ko slučajno da jede triput, to je u Sarajevu početkom 1993. godine prava perverzija, saturnalija, gozba.

Tek kad malo duže gladuje, čovjek shvati, svim svojim bićem shvati (jedino su vrijedne spoznaje koje osjetimo na sopstvenoj koži) istinitost one Leonardove mudrosti da smo mi, zapravo, obične mašine za proizvodnju izmeta.
Saobraćajne gužve u velikim gradovima, modne revije, svijetleće reklame, ratovi, udvaranja, univerziteti, automobili, aceton, humanitarna pomoć, ekologija, dnevne novine, vojna intervencija, religija, lijepa književnost, Benetton, plastika, masakri, televizija, sve to postoji radi tri obroka i sve to svoj puni smisao dobija tek sljedećeg jutra, za vrijeme kontemplacije na klozetskoj šolji.


Ozren Kebo, Sarajevo za pocetnike

[danas]

NE BIRA SE LJUBAV


Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.

Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.


Pero Zubac

[pesak]

Tisina na moru

Mir duboki spi nad vodom,
nepomicno j' more holo,
niz pucinu glatku gleda
brizan mornar naokolo.

Ni vetrica ni od kuda!
grobna tisma sve uvija...
nadaleko, u beskrajnost
ni jedan se val ne nija...

Gete

[danas]

The Bible's literary sins
Sam Jordison

August 13, 2007 8:02 AM

http://blogs.guardian.co.uk/books/2007/ ... _sins.html


Contrary to popular belief, the Bible is not a good book. I'm not talking in a moral sense and it's not my purpose to discuss its malign social influence, scientific absurdity, historical implausibility and the rather sordid origins of Christian orthodoxy. There's been plenty of that kind of thing recently from Richard Dawkins and Christopher Hitchens. I'm talking about the book purely as one that an intelligent person may enjoy reading, or (discounting the pretty slim possibility that labouring through the Testaments may win you a pass card through to heaven) find rewarding.

The literary quality of the Bible is an issue that I think is worth addressing. Firstly, there's the simple point that if the Bible really were the word of God, you'd think that He would be able to make it more interesting. Secondly, there's a war being waged against reason at the moment and it's gone time that reason started landing a few punches of its own. Why not freely state the obvious, but hitherto rarely mentioned, truth? The Good Book is not, as is so often suggested, a damn good read. It's crap. If the two Testaments tell the greatest story ever told, I am a monkey (and not just the distant descendant of one).

Now, I'm aware that saying the Bible is crap rather a crude statement. So, let me introduce a few points to qualify my basic assertion.

Firstly, I do not want to suggest that the ancient books of the Bible are not fascinating and valuable historical documents (no matter how dubious their own claims to veracity).

Nor am I saying that one should not read the Bible. On the contrary, it's vitally important that those on the side of reason should study it, especially in order to know and understand what they are up against. Similarly, if more people who call themselves Christians actually read the book, they might spot a few of its internal contradictions and realise that far from being the meek and mild socialist of popular conception, the Jesus in the New Testament is an unforgiving egomaniac, obsessed with demons, who likes nothing more than to have his dirty feet kissed (Luke 7: 44-5). They might also see that the God they pray to, is, as Evelyn Waugh once quoted Randolph Churchill, "a shit." Failing that, literalists might at least start taking the instructions about not eating shellfish as seriously as they do those that encourage homophobia, and so lessen the burden on our over-fished seas.

Thirdly, and most importantly in terms of such an artistic judgement of the Bible, I'm not denying that some absolutely wonderful manipulations of the English language can be found in the King James version. I also wouldn't dream of suggesting that this translation hasn't been profound influence on English literature. What I would say, however, is that the most important word in the previous sentence is translation. The committee of remarkable talent that put together this version performed a miracle (in the strictly non-divine sense of the word). It was an incredible achievement to transform the sow's ear of the New Testament's rough koine Greek into the silk purse that has resounded so strongly in our culture ever since.

Finally, I'm willing to concede that there are a few passages of extraordinary power and beauty in the Bible. The Song Of Solomon for instance is a blast. There's also no more striking example of random and bizarre sadism in literature than God's decision to turn Lot's wife into a pillar of salt and then make the luckless widower have sex with his daughters in a cave. The book of Revelation, meanwhile, is a hallucinogenic head-trip without parallel from start to finish: exhilarating, unsettling, and gloriously mad.

However, these are rare flashes of light in 1,000 plus pages of opaque, dull, greyness. Can anyone honestly tell me that they enjoy reading all those lists of endless genealogies that take up such huge portions of the Old and such hefty chunks of the New Testaments? Has anyone got the stamina to read the entire tedious work from cover to cover? To keep up with all those hundreds of characters that appear from nowhere and disappear without explanation, rhyme or reason (the greatest story thereby displaying ignorance of the most basic storytelling rules)? Do all the cubits, marriages, lists of names, departures, camps in the plains of Moab across from Jericho and offerings of goats say more to you about the human condition than, say, The Great Gatsby? Would you even prefer to read all that bunk about demons in the New Testament, unleavened as it is by humour or the intriguing possibility of the lead character finally losing his virginity, to Harry Potter?

In short, does anyone sincerely believe that the vast majority of the Bible is anything other than crashingly dull? Personally, and with pun fully intended, I doubt it.

[pitt]

oj...pa gdje ces na bajbl :D

Evo nesto za sve ljubitelje jezika

Language

Plus ça change? Not quite
Aug 9th 2007
From The Economist print edition

Clichés are always tired. Increasingly, they are also wrong



TECHNOLOGY constantly overtakes language. Recent additions to the Oxford English Dictionary have included po-faced entries for “Google” (the verb), “wiki” and “mash-up”. But most clichés are stubbornly indifferent to such concerns. Indeed, they often act as a linguistic fossil record, preserving objects and behaviour that have long since fallen into petrified obsolescence. Industrious sorts no longer burn the midnight oil. Flashes in the pan are common even if the flintlock muskets that gave rise to them are museum pieces. Colours are still nailed to masts, metal though they now usually are.

In a technological age ever more clichés are being untethered from their origins in this way. People write out plenty of metaphorical cheques, whether blank or bouncing. Many of them are to be found in the post, but fewer in real life (some shops no longer accept them). There is no need to keep your cards close to your chest, or indeed an ace up your sleeve, when so much gambling happens online. Thanks to reviews, awards and celebrity book-club stickers, you can in fact judge a book by its cover. If you carry a mobile phone, write e-mail or post entries on MySpace, being out of sight does not mean being out of mind. And in the age of the iPod, no one can be accused of being unable to carry a tune.


Old assumptions are stranded by other changes too. Currencies fluctuate: the dollar looks less than almighty, at least for the moment. Populations evolve: Tom, Dick and Harry make for an unrepresentative trio of everymen today; Kevin, Chloe and Muhammad would be more accurate. Trade patterns shift: turning down all the tea in China would weigh heavily, to be sure, but the European Union is more impressed by the Chinese production of bras and dressing-gowns. Today's coast is never clear but always strewn with plastic and other detritus. Rare is the athlete who can radiate Olympian calm at a modern-day Olympic games.

Earnest environmental concerns are also starting to flip well-worn phrases on their heads. Putting new wine into old bottles is now to be applauded. Where it was once desirable to trail clouds of glory, they now require emissions credits. Regulators are another threat. Hunting-grounds, happy or not, are fewer in number. Recently shelved plans by the European Commission to get rid of Britain's imperial measures endangered all manner of activities, from exacting a pound of flesh, inching forward and feeling ten feet tall to being miles away.

Being archaic does not always make a cliché redundant. People still jump on bandwagons, read the riot act, burn the candle at both ends and keep irons in fires. As long as its meaning is clear, a saying can be both historic and current.

The trouble comes when technology robs a cliché of its substance as well as its form. When love fades, the jilted may seek consolation in the thought that there are plenty more fish in the sea. But there aren't: the oceans have been plundered. “For everything there is a season” is a phrase with a ring of majestic certainty. But with air-freighted fruit and genetically modified veg, it too is wrong. And if once it was believed that the camera never lied, PhotoShop should have taught that the lens bends the truth as effortlessly as it bends light itself. As for rocket science, not long ago it was held up as the paragon of baffling complexity. Now, as tourists hurtle into space and almost every failed state seems poised to go ballistic, rocket science seems less sophisticated. Proud owners of silicon implants scoff at the notion that beauty is only skin-deep. Among the transgendered, Bob is as likely to be your auntie as your uncle.

The moral of it all? Clichés just aren't what they used to be.

[danas]

RUKE TVOJE I MOJE


Ruke su dvije molitve sto istu svoje nebo
To su dvije prijetne sto traze svoga boga
One su dva druga sto cesto idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda bice
Virovima radost
Prebacimo dlanove prebacimo prste prebacimo jagodice

Za most cvrsci od stakla od cementa od celika

Neka preko njega prelaze
Baz ikakve carine
Dragocjenosti

Daha

Pogleda

Poljubaca

I onih krhkih rijeci koje se
Mogu reci
Sapatom
Samo


Mak Dizdar

[danas]

VATRA VATRU NE GORI


Pod tvojim pasom -
korice vruce.
Pod mojim pasom -
jatagan go.

U tvojim ocima -
modar grom guce.
U mojim ocima -
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuce zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.


Enes Kisevic

[black]

POSTAJUĆI ABIGAIL
Chris Abani


Čak i ovo. Ovo je sjećanje poput svih drugih bilo laž. Kao zvuk nekog ko se penje uz drvene stepenice, što ona nije mogla znati jer to nikad nije čula. A ipak je bilo stvarno poput ovog. Kovčeg što se nevoljko spušta u razjapljena usta groba, oblaci zemlje sakupljeni oko njega u hrpu nalik na pjenu koja kulja iz usta bijesnoga psa. I žene. Okupljene u crni grozd, nalik na gnjevne vrane. Plaču. Taj je zvuk bio nešto što je čula jedino u snovima i u tim trenucima sjećanja - oštar, glasan i rezak, ali ne i loman kao škripa stakla ili zamišljeni zvuk uplakanih žena. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Duboko mukanje, prisutnost, tamna i opipljiva, poput sjenke koju bacaju žene, pretvarajući se u nešto nalik na grabežljivca koji kruži oko groba i ožalošćenih prije no se uzdigne u bistrinu neba i sunca, da bi ga smjesta zamijenio drugi.
U tom sjećanju ona uvijek stoji kraj oca koji liči na dugi crni kaiš sličan neodlučnoj mada uspravljenoj kobri. I on drži njenu ruku u svojoj, još jedna laž. Šuti, ali mu suze teku niz obraze. Nisu je mučile te suze. Mučio ju je način na koji bi mu tijelo svako malo zadrhtalo. Nije to bio jecaj, već više kao da mu se tijelo bori da upamti kako da diše, koje se bori protiv spoznaje da najveći dio njega odlazi u tom kovčegu što tone u mekanu tamnu ilovaču.
Ali kako može biti sigurna da se toga tačno sjeća? On je bio njen otac a u kovčegu je bilo sve što je ostalo od njene majke, Abigail. U to je barem bila sigurna. No, sudeći po tome kako su svi govorili o Abigail, nije bilo ničega od nje u tom tamnom kovčegu od drveta iroko. Ali, kako upamtiti događaj zbog kojeg nisi otišao tamo. Abigail je umrla pri porodu, a ona, Abigail, ova Abigail, kćerka, a ne umrla, ne majka, bila je tek beba usnula u naručju jedne od tetaka potpuno nesvjesna svijeta oko sebe.
Podigla je pogled. Njen je otac stajao na kuhinjskom pragu a izraz što ga je vidjela na njegovu licu nije bio laž.
„Tata“, rekla je.
Stajao je na vratima. Svjetlost sigurnosnih reflektora što je dolazilo izvana, vlažno od kiše, suknulo je unutra. Progutao je pljuvačku i pribrao se. Prala je suđe do lakata uronjena u sapunicu.
„Uh, samo ti nastavi“, rekao je. Naglo se okrenuvši, otišao je iz kuće.
Prvi put kad je vidjela taj izraz lica imala je osam godina. Pio je, a to je ponekad činio kad bi bio tužan. Iako tužan nije baš prava riječ. Ta je tuga bila sjećanje na Abigail, tuga koja ga je shrvala. Kad bi osjetio da nadolazi, pio bi i puštao jazz.
Bilo je kasno i trebalo je da je već u krevetu. Da spava. Ali glasna muzika ju je probudila i odvukla u dnevnu sobu. Soba je bila svijetla, svjetla gotovo sterilnog, onog fluorescentnog svjetla koje koriste u bolnicama, i sa malo namještaja. Kožni naslonjač sa širokim drvenim naslonima za ruke, kože izblijedjele i ponegdje izlizane. Par taburea razbacanih po iskrzanoj prostirci i paravan između soba nagnut na jednu stranu. Slomljen. Iza paravana - blagovaonica. A ovdje, u dnevnoj sobi, pod prozorom što je gledao na brijeg i padinu savane ispod brijega, bio je gramofon i posložene gramofonske ploče. Otac je stajao nasred sobe i savijao se u ritmu „Djevojke iz Ipaneme“ stišćući Abigailinu fotografiju na grudima. Ušla je i uzela mu fotografiju iz ruku. „Abigail,“ rekao je. I nastavio to ponavljati.
„U redu je, tata, to je samo pivo.“
„Nisam pijan.“
„Onda je jazz. Znaš da ti ne prija.“
A znala je da to nije jazz, barem ne onako kako joj je on govorio u onim bezbrojnim pijanim noćima. Taj jazz, zamišljala je, bio je nešto na što naiđeš u mračnoj uličici kojom kreneš kao kraticom, ili kad brišući kišu sa kose u mraku kluba na koji tako nabasaš, čuješ pjevačicu koja plače samo za tebe, dok iza nje truba skuplja sve što je ona zaboravila reći a bubnjarove četkice sve to brišu sa površine bubnja. Ovo sa njenim ocem, međutim, bilo je nešto drugo, pomislila je Abigail, nešto mrtvo i gnjilo.
„Ššššš, idi u krevet, tata“, rekla je.
On se okrenuo i pogledao je i ona je to vidjela i prepoznala. Toliko je ličila na svoju majku da je znala da je, ugledavši je iznenada, poželio da ona bude Abigail. Sad je shvatila da je tu bilo još nešto: strpljenje, žudnja. Onako kako je ona zamišljala da čovjek što uzgaja bonsai drvo bdije nad svojim drvetom.

[repeater]

What is it about coffee – and coffeehouses – that makes it so agreeable to the bourgeoisie? asks Jakob Norberg in a brief social history of the dark, rich brew. For Jürgen Habermas, the coffeehouse is a place where bourgeois individuals can enter into relationships with one another without the restrictions of family, civil society, or the state. It is the site of a sort of universal community, integrated neither by power nor economic interests, but by common sense. For Carl Schmitt, coffee is a symbol of Gemütlichkeit, or the bourgeois desire to enjoy undisturbed security. And for Alexander Kluge, drinking coffee provides the opportunity for people to talk to each other beyond the constraints of purpose-governed exchanges, to enter into "human relationships". >> http://www.eurozine.com/articles/2007-0 ... rg-en.html
-- ako neko ima neka prilozi jedan od benjaminovih eseja o hasisu.

[StLouis]

MALA, VELIKA MOJA



Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti...

Izet Sarajlic

[Biserna Skoljka]

Ima li ista sto je moje? ,
Sto jos nije procitano ,
Sto jos nije prepisano ,
Sto jos niko nije cuo ,
Sto u mome srcu lezi ,
Sto mi dusu moju blazi ,
Sto mi nemir produbljuje
I puteve nove trazi ,
Sto me tebi priblizuje
Iz daljine ove daljnje
Iz tudjine ove tudje,
Iz samoce ove same ,
Iz proslosti moje prosle!
Da me malo obraduje ,
Da na tugu zaboravim ,
Da mi dusman jaran bude ,
Da mi Sunce nocu sija ,
Da mi vazda ljeto bude ,
Da behari beharaju
I kad vani zima brije
Da ja stalno budem dijete
Da okupim sve drugare
Da im kazem da ih volim
Al imena dal ' im znadem ?
Ne sjecam se vise sviju
Ni imena ne pogadjam
Ne sjecam se sama sebe
Kad sam jednom bila mala
Kad sam jednom bila mlada !
Ko je ovo sto sad pise ?
Moja mladost zalutala ?
Moja radost ponestala ?
Moja starost ostarila?

[talijan]

iz "dervis i smrt"

Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridrzavala jasmak, prisilnom kretnjom, koja je odredjena, bez mnogo mogucnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjecivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom ozivjele, postavsi cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale zivo, ali je u njihovom stisanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla, da su neprestano prikivale moju paznju. Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno, nesto presudno, stvarajuci tako napetost ocekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj ceznji, ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne ucine stogod nerazumno, nepomicne u neprestanom talasanju sto se jedva vidjelo, slicno nemirnom drhatu, lakom grcu od preobilja snage. Onda su se bez zurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, trazeci se, pa njezno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srecne u svom sastavljenom cutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispod sebe, i kozu ispod atlasa, a druga je lezala na njoj, priljubljena, utisana, osluskujuci necujno pucketanje glatkog kumasa nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u samostalan pohod, da ovlas dodirne mindjusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da cuje neku rijec, pa bi se povlacila, bez mnogo zanimanja za razgovor, iduci u susret onoj drugoj sto je cutala, uvrijedjena tom malom nepaznjom.

Pratio sam ih, iznenadjen izrazitoscu njihova osamostaljenog zivota, kao dva mala stvora sto imaju svoju vlastitu zivotnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, ceznju, blud, u jednom trenutku odusevljen, u drugom uplasen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota, slicnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni, koji nisam zelio da budim.

Gledao sam ih i zbog ljepote. Pocinjale su od zglavaka, oivicene halhalama i vezenim rubom svilene kosulje, njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozracnih clanaka. Najljepsi su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba, zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku, kao latice.

Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora, dvije zivotinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjecivao same, ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled ociju lako oivicen crnom bojom, sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom kosulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje; vlazan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.

Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji.

[talijan]

...do kraja čuti ovaj plač i ovu pjesmu da nas ne nahrani trulež, da nas ne sahrani plijesan...

Mak Dizdar

Čekali smo dugo
Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali
Jedni su bili praznih ruku a drugi ne znaše dobaciti
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Ima ih koji su i gdje nikada sijani nisu
Ima ih koji su hrabro nikli ali nikada na sebe svikli
Pa sada blude kao pijani od stare nade do nove zablude
Ima ih što marljivo su djeljali ražanj a zec kao zec
Ima ih koji su voljeli nego išta na visokoj grani
Al onaj golub je u ruci koju smo vam baš od srca dali
I gavrani tavni sjeli nam na mozak
A na vrh te patnje nismo ih ni zvali
Opsjednuti vremenom što nasilno u nas uđe
Pamti li iko vrijeme što iznevjerilo nije?
Kroz mreže od buđe davnom obećanju idemo
Što pred nama se krije sve zbiljnije sve luđe
Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo
Kroz kupinje crno, kroz drače vremena kroz vražije kroz vraće
Ruke su još tu al još se ne rukovasmo
Od opčinjenosti još se ne izliječišmo
Jer lijeka još ne nađosmo
Osim one stare molitve
Osim one stare kletve
Osim Od Drine do Ukrine i Save od Une i
Sane do Rame i Neretve
Zapreštaju vam dijavole i studeni grade i suhi vjetre
Zapreštaju vam sa vašemim silama,
Nebesnim urilom i rapailom i epimilom pa ne prihodite ka siemu, ka metehu tom silama nečastivim pometenom
Lijeka još nemamo osim molitve ove i kletve
Ali ni molitvu nam ne primaju za molitvu ni kletvu za kletvu
Iako vraždu jaku sa vragom stalno i stameno vodimo
Da oblasti se i vlasti vražje oslobodimo
I tako kroz silne zvijezde što jezde u krilu mjesečine
Između sokolara i gospara, pokraj zdura i providura
Onkraj agalara
Krčimo kroz grče, kroz sulude grane, kroz dane od lane
Kroz dane od sjutra
Kroz ova nam jutra
Sve kroz žive rane
S golubom u ruci koja nije naša
S gavranom vranim štona tjeme pane
Otkud kaži sada?
Kuda kaži tada?
Kada kaži ikad?
A zec kao zec
Stalno na mjesecu
Ovdje nikad
Opsjednuti vremenom što samo uđe u nas koji u njega nismo
Niko
Pamti li vrijeme koje iznevjerilo nije iko?
Idemo kroz dobar dan dobri dane dobrom danu gdje si da si
Još se ne izliječišmo od lijekova mnogih jer
Lijeka još ne nađosmo
Osim ove molitve od čarne čarke od vilne varke
I kletve ove od kletvenika mnogih od klevetnika ubogih
Zapreštaju vam dijavole sa ancilijašom, akomirašom, čemičašom
Da ne prihodite ka metehu, ka siemu
Al šta sam ja?
Glas vapijućeg u pustinji iako
Nisam bio ni drvođelja ni ribar ni vodonosac iako
Nikad nisam bio lopov krst ni krščavao vodom
Moja nada je prst u stubu svjetlosti
Moja svjetlost je u nadi
Ona je vjera u koju ja vjerujem
Ta što nema imena
Ona je u dobrom danu kome kažem
Gdje si da si ako si
Kao što ste već čuli
Tako mu ja
A on nema uha
Pa nehajan kao tisuć i dva gluha
Otsjekli su ga zbog otvorenosti
Prema svim stranama slova
On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu išcčpali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog kobnog usuda
I neće dan imati moći sve do jednog dana
Sve do dana kad neće biti ni noći
Za dan taj nek lipte rane vijeka
Nek kipte rijeke srdite ljubavi
Kroz tmuše i tmače neka sve jace moćni mačevi
Neka svi lijepi, neka svi dobri, svi ružni i gubavi
Do mrvice podijele ovo vino, ove hljebove
Kao što ubice i žrtve podijeliše bratski ove grobove
Jer treba do kraja čuti ovaj plač i ovu pjesan
Da nas ne nahrani trulež
Da nas ne sahrani plijesan
Ne sudite nas po tom što nam je zamračeno lice
Na putu ka ljubavi to gazimo kroz smetove i vijavice
Kroz pupinje ovo kroz kupinje i ložje
Nek ptice jatimice na gozbu ovu groznu na ovo kameno grozje
Kroz suro i oštro inje kroz vitice sive
Između moje molitve i kletve
Nek dođu one od vesne
Nek priđu te nebesne
Nek slete
Drobne lastavice
I kobne kukavice
Sve stajačice i lutalice
Sve pjevačice i šutalice
Prepelice jarebice i sjenice
Nek se u ruke ove zapletu
Nek se upletu u trepavice
Nek mi u sjećanje uđu
Kroz zjenice
Kroz ovo vito valovito
Kroz ovo vitoVilovito
Jer
Na ovom putu
Sada smo prvi put zastali
Znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči
Vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela uzalud čekali
(Na kraju valja i ovo reći s pravom mjerom u izrazu i glasu -
Ako nam glas i nije stigao duboko do neba Vrisnuli smo bar Kako treba)
Pitao si me brate i pobrate za zbitije
Što kriju ih brotnje Brotnjice
Ja rekoh ti sve što sam o tome znao
A više od toga ako hoceš da saznaš
Ti onda tad
Zapitaj
Ptice

[repeater]

infrice, ajd' prilozi vesovica ili sema iz zadnjeg broja dana. kisses ..

[Orhanowski]

Boris Dezulovic

Najprije su odveli pušače



Antipušačka histerija ne jenjava, i sada je već izvjesno da će jednog dana, kad se posljednjim bijednim ostacima zdravog razuma osvrnemo oko sebe i otkrijemo da živimo u najstrašnijem od svih povijesnih sagregacija i fašizama - fašizmu apsolutnog zdravlja i čistoće - razdoblje pušačkog apartheida s početka 21. stoljeća biti označeno početkom svega. Baš kao što sada znamo da nije alkohol bio problem u njemačkim pivnicama ranih tridesetih. Iste su danas te pivnice, samo što umjesto Židova ulaz danas nije dopušten pušačima.


Stvar je ovih dana stigla korak bliže: nakon što je u takozvanom civiliziranom svijetu više manje uspješno iskorijenjeno javno pušenje, a u nekim američkim gradovima čak i pušenje u vlastitom stanu, glasovita američka filmska kompanija Disney Studios najavila je kako od danas u njihovim filmovima više neće biti scena pušenja cigareta. Završena je tako druga faza. Da ste obraćali pažnju, kao što niste, primijetili biste kako su posljednjih godina u američkim filmovima cigarete pušili samo zlikovci, pervertiti i najgori ljudski šljam. Pušači su, međutim, sada i potpuno eliminirani. Cenzura? Ne, već "briga za zdravlje nacije". A povijest nas je naučila: kad nacija puca od zdravlja, pametno je potražiti zaklon.

Možete tako biti mirni, i više ne morate djecu tjerati na spavanje kad krene filmski masakr: nakon što sjekirom, motornom pilom i mesarskom kukom poubija i raskomada srebrenicu ljudi, glavni junak više nikad neće - na užas roditelja pred televizorom - samozadovoljno zapaliti cigaretu. Pretpostavljam da će ubojice u američkim filmovima ubuduće jesti voćne jogurte i integralne žitarice.

Pušači će biti iskorijenjeni iz filmske umjetnosti, pa je za očekivati da na tome neće stati. Što je sljedeće? Hoće li klasični filmovi sa Humphreyem Bogartom biti očišćeni od prizora duhanskog dima? Što će ostati od arhive dramskog programa Televizije Zagreb ako se izbace sve scene s pušenjem? Cijeli će "Glembayevi" trajati sedam minuta! Hoće li sutra izdavači tražiti od pisaca da iz romana izbace prizore u kojemu junak zadovoljno puši cigaretu?

Nema, međutim, vremena za pitanja poput tih. Kakva je, primjerice, umjetnost kojoj se ograničava prikazivanje stvarnosti? Još je manje vremena za pitanje je li prizor pušenja duhana zaista štetniji za tinejdžersko zdravlje od prizora nasilja i smrti, kakvih je filmska umjetnost prepuna - nota bene, upravo sa već klasičnim opravdanjem "prikazivanja stvarnosti". Pametnije vam se zapitati: tko je na redu nakon pušača?

Valja se na ovom mjestu sjetiti riječi pjesme njemačkog pastora Martina Niemöllera: "Najprije su došli po komuniste - nisam se bunio zbog toga, jer nisam bio komunist. Onda su došli po Židove - nisam se bunio zbog toga, jer nisam bio Židov. Onda su došli po katolike - nisam se bunio zbog toga, jer sam bio protestant. Onda su došli po sindikaliste - nisam se bunio zbog tog, jer nisam bio sindikalist. Onda su došli po mene. Ali nije više bilo nikoga da se buni zbog toga."

Tako je prije šezdeset godina govorio podmornički kapetan i protestantski svećenik koji je tridesetih godina prošlog stoljeća kao nacistički simpatizer nijemo svjedočio kako mu iz susjedstva nestaju komunisti, sindikalisti, homoseksualci, Židovi, Romi i ostala nearijevska niža bića, sve dok na kraju i sam nije završio u logoru Dachau. Njegova je pjesma "Najprije su došli po komuniste" ostala do danas trajna opomena svim stanarima svijeta koji pojačavaju ton na televizoru dok policajci odvode susjeda. Ili mu naplaćuju kaznu zbog pušenja.

Ne bunite se, jer niste pušači? Razmislite o tome. Već sutra higijeničarski će fašisti izračunati koliko društvo košta liječenje povišenog kolesterola, i konobar će onog debelog na ulazu u gostionicu ljubazno zamoliti da stane na vagu. Izračunat će onda koliko društvo košta liječenje ciroze jetre i prijeloma kostiju, pa će susjedu upasti u stan i tjerati ga da puše u balon. Izračunat će koliko društvo košta liječenje AIDS-a, pa će pokucati na vrata onom pederu s prvog kata. Izračunat će koliko društvo košta participacija u stomatološkoj zdravstvenoj zaštiti, pa će vam na ulici pregledavati zube. Postrojit ćete se, zajedno s ostalim okupljenim prolaznicima - svi odreda vitki, zdravi heteroseksualci s bočicama izvorske vode u ruci - i zadovoljno smijuljiti svojim blistavo bijelim zubima kad higijeničarska policija izdvoji onog jadnika s karijesom i strpa ga u kombi.

Zavaljeni u udobnu stolicu gledat ćete tako u kinu zanimljiv Disneyev film u kojemu nekakav zdravi, heteroseksualni Bruce Willis, nepušač, antialkoholičar, sportaš i vegetarijanac, u snježno bijeloj potkošulji svim raspoloživim oružjem spašava vrli, zdravi svijet. Gledat ćete mirno, jer neće u filmu biti pušenja cigareta, konzumiranja alkohola, ispijanja kave, jedenja pečenog mesa i drugih odvratnih scena.

I kad banu u kino da vas odvedu, jer ste prekršili Zakon o prevenciji kardiovaskularnih bolesti, po kojemu je zabranjeno nezdravo sjedenje duže od sat vremena, neće - pogađate - biti nikoga da se buni zbog toga. Kino će biti prazno.

Bit će možda kasno, ali imat ćete još uvijek dovoljno vremena da napišete svoju pjesmu. "Najprije su odveli pušače".

(Najbolja tema na forumu jos uvijek nema ne propusti status )

[rikardoreis]

Boris Dezulovic


(Najbolja tema na forumu jos uvijek nema ne propusti status )

nije potrebno, kolega tema je uvijek in i ne moze nikako pasti nize na tabeli, u najgorem slucaju ide u kup uefa

[Orhanowski]

Boris Dezulovic


(Najbolja tema na forumu jos uvijek nema ne propusti status )

nije potrebno, kolega tema je uvijek in i ne moze nikako pasti nize na tabeli, u najgorem slucaju ide u kup eufa

Pa dobro, nije ni to lose Ne smeta meni, jedino bih volio da joj se zna mjesto i da je ne moram traziti medju prvih deset vec medju prvih pet Al valjda jednom bude