Ja sam imala prijatelja, negdje od 17-te do 23 godine. Ja nisam mogla da zamislim bolju osobu da mi bude prijatelj. Sve, sve, sve smo radili skupa. Slavili praznike, išli na odmore, pričali jedno drugom o svemu, upoznali porodice, njegova mama mene na maturu ispraćala

, borili se kroz život zajedno, nijednom od nas nije bilo lahko.
Stvarno, to nije bilo druženje, to je bilo prijateljstvo.
I jednoga divnog sunčanog dana, sjedim ja u tramvaju, a moj najbolji prijatelj mi na viber piše kako se više ne možemo družiti, kako je on zaljubljen u mene, kako je oduvijek zaljubljen u mene, kako on zbog mene tapka u mjestu, kako zbog mene ne može da ima vezu ozbiljnu, kako se zbog mene nikad nije zaljubio u nekog drugog, kako zbog mene on nije sretan.
Od tad, mogu imati jarane, drugove, možemo ispijati kafe, možemo se dopisivati, zezati, izlaziti do besvijesti, ali ne vjerujem da ću ikad za nekog muškarca reći da mi je PRIJATELJ.