Ni kod ove teme mi nije u potpunosti jasna svrha - šta se ovdje tačno dovodi u kontekst. Dokazivanje da je vjera ispravan put, da teorija evolucije jeste/nije tačna i dokazana, da je teorija kreacionizma tačna/netačna, rasprava Arze i Nurudina ili nešto peto?
Mislim da ja najveći problem imam s ovom postavkom da se bilo šta što se odnosi na lična religijska ili antireligijska ubjeđenja treba dokazivati. Ne znam kako ljudi ne vide da su to jalove rasprave. Još posebno to što svi zastupaju stvari samo iz svog ugla, niko ne želi napraviti pravi otklon pa detaljno analizirati šta to drugi pričaju. Šta je svrha, osim da rasprava samoj sebi postane svrha? I bacanje skoro pa jednih te istih floskula.
Osvrnut ću se samo na raspravu Nurudina i Arzuhala, jer mi je ona upala u oči kao najkompletnija rasprava, iako je vrlo brzo prešla u ličnu razmiricu. Obojica ste potekli ideološki iz sufizma, ali ste u nabjeđivanju jedan drugog izgubili širinu i nažalost umjesto da se vodite osnovnom vodiljom tesavvufa - ljubavlju (prema svemu) - vi ste pokleknuli svojim niskim strastima. Izgleda je bitnije bilo da neko od vas izađe iz bitke kao pobjednik, nego da se shvatite i samjerite kao braća. Vas dvojica ste odlično ogledalo jedno drugom, ne znam jeste li toga svjesni. Da biste napredovali u duhovnom pogledu, morate biti prijemčivi i shvatiti da je suština bivstvovanja sinteza svega u Jedno. Ako ne prihvatiš svog antipoda kao sebe, nisi prihvatio ni sebe.
Smisao tevhida je gubljenje ega (svoje Ja) u božanskoj cjelini, ali istovremeno i gubljenje božanskog u svom Ja. Pokušaću to ilustrirati primjerom putnika na 6-om stepenu (mekamu) Puta. On se obično prikazuje kao dolazak do jedne nepregledne, slane pustinje (Mojave pustinja kao primjer), nakon dugog i zamornog putovanja, na kojoj nema ništa osim pustinje kud god pogled seže. Nigdje na obzoru nema nikakve druge tvorevine, ni prirodne, ni umjetne, samo jedan čovjek usamljen u tom prostoru. A taj čovjek mora nastaviti svoj put do krajnje postaje, ali on sada ne zna gdje ni kuda dalje nastaviti, jer mu je u svakom pravcu isto ništavilo. I to je stepenica na kojoj je najlakše zalutati s puta, jer se čovjek ubrzo shvata da je uzaludno pokušavati hodati tom pustinjom, jer nijedan pravac ne vodi nigdje. Zapravo, zadatak te etape više i nije put, već gubljenje svog Ja, tj. svijesti o sebi kao individui i stapanje s okolinom. Ako bi čovjek samo izgubio predstavu te pustinje kao odvojenog entiteta, on bi izgubio predstavu božanskog, a zadržao bi samo svoje Ja, a ako bi izgubio predstavu sebe, a zadržao predstavu pustinje, izgubio bi svoje Ja, a sačuvao samo božansko. A izgubiti treba oboje, tj. izgubiti svijest o ta dva entiteta kao odvojenim entitetima (najbolja metafora je postati kap vode u beskrajnom okeanu, istovremeno i individua i neodvojivi dio harmonične cjeline). Vas dvojica mene podsjećate na tu pustinju i putnika u njoj, i stalno smjenjujete uloge, ali nikako da postanete jedno. Stoga ste obojica "u krivu".
to je privatni izbor, ljudi mijenjaju religije, pa sto, jel' to sad problem nekome
ne debatiraomo cesto, ne znam kako razmisljas 
koga je birga sto ce biti poslije smrti 
