John Cleese wrote:piupiu wrote:Pročitah ovaj tekst iz Avlije. Nema u njemu ništa što svi mi već ne znamo. Činjenica je da je u partizanima bilo puno presvučenih četnika. Isto je tako jasno da istorija nije crno-bijela i da je puna najnemoralnijih (pragmatičnih) kompromisa. Što automatski ne znači da su svi partizani prvobitno bili četnici (jer nisu), niti znači da su svi komunisti bili četnici u janjećoj koži. Šta su bili oni silni Dalmatinci na Sutjeci? Četnici? Presvučene ustaše? O četničkim se zločinima pričalo, čitava je NOB istorija izgradjena i na tome, izmedju ostalog. A to ko se gdje i s čijim znanjem presvukao ne znači da su komunisti aminovali četničke zločine, da upotrijebim tvoju riječ. Znači samo da su se vodili krutim (moglo bi se reći i okrutnim) pragmatizmom. Sad možemo raspravljati je li baš taj dio onaj koji nam se poslije svima obio o glavu.
Ono sto se desilo u Foci (o cemu svjedoci partizanski komesar Adil Zulfikarpasic) je neizbrisiva, grozna mrlja na proslosti KPJ, cije je rukovodstvo donosilo i politicke i vojne odluke za NOVJ i POJ.
Neposredno nakon stravicnog zlocina koji su izvrsili cetnici, u partizanske redove su primljeni, izmedju ostalih i gadovi, koljaci, ubice...
(Da se razumijemo... ne mislim da je lose sto su u partizanske redove primali ljude koji su prethodno bili pripadnici neke druge oruzane formacije, ali
pod uvjetom da nisu okrvavili ruke, a kriterij bih i dodatno poostrio - da su napustili druge oruzane formacije na pocetku, a ne na kraju rata.)
Da stvar bude gora, odgovorni su jako dobro znali koga primaju.
Tito je tada za jednog od tih zlocinaca (ako se dobro sjecam) rakao da je "vrlo sposoban mladic" i da ce privuci brojne nove borce...
Zaista monstruozan pragmatizam - makijavelizam u punom "sjaju"...
Znam, "lako je biti general nakon bitke", ali trebali su ta govna likvidirati, na licu mjesta i po kratkom postupku, pa makar poslije sve otislo u vraziju mater - zapravo sam i uvjeren da je odluka koju su tada (i ne samo tada) donijeli bila ne samo odvratna (iz, naprosto, ljudske vizure) nego i tragicno kratkovida... (da ne sirim temu dalje...)
No sve to, medjutim, ne daje nikome pravo da pisa po krvi, mukama i kostima ljudi (a vecina cak nisu bili ni komunisti) koji su se borili prije svega za to da svi mi (i nerodjeni) dobijemo sansu za nekakvu buducnost, bez obzira na to u sta se sansa u procesu pretvorila.
Eh, bravo, Cleese - makijavelizam! Okrutan, kratkovid, nemoralan - ne samo u kontekstu pravde, zločina i kazne; već posebno u kontekstu kasnijeg istoricirizanja i mitologiziranja dogadjaja u kojima se potencirala visokomoralna alegorija o 'strijeljanju partizana za ukradenu šljivu'. Pokušavala sam da se sjetim prave riječi za to i nisam mogla. Slažem se s tobom od riječi do riječi.
PItala sam, nakon ovog rata, jednog od starih partizana koji su se lomatali po bosanskim vrletima o Bleiburgu. I dobila sam odgovor - "ja jednostavno u to
ne mogu vjerovati, za to mora postojati neko objašnjenje". I to je bila jedna izuzetno zanimljiva konverzacija koja me je puno naučila o psihologiji ideološke naracije, kad ista podrazumijeva neko subjektivno iskustvo. Ta 'nemogućnost' da se vjeruje da jedna suštinski pravedna i moralna ideja može imati (i jeste imala) svoje moralne crne rupe (i ne samo rupe, nego i ponore) je majka velikog broja naših problema.
U svemu je tome najveći problem ideološka primjena - ona je gotovo psihopatska, njom se okrutno udara po jednom subjektivnom iskustvu i otvaraju dodatne rane, da bi se zaštitio integritet drugog subjektivnog iskustva, a napose ideologije - bez koje ljudsko društvo ne zna ispričati bilo kakvu priču o sebi. I ja moram reći da mi se čini da je to odlika svih epskih, muških kultura 'herojstva' u kojima se žrtva (svoja ili tudja) uvijek pravda višim ciljem, bez obzira na cijenu. Ona je uvijek 'opravdana' i gotovo uvijek instrumentalizirana. A onaj koji plaća cijenu mora prihvatiti tu epsku naraciju o pravednosti žrtvovanja (sebe ili drugoga) ili biva izopćen.
U našoj (balkanskoj) naraciji istorije tu nikad nije bilo ni mudrosti, ni racionalnosti, ni empatije, ni balansiranja, ni nijansi, ni pristanka na pravo (i
pravednost za) drugog subjektivnog iskustva. Totalitarnost se, na kraju, i temelji upravo na tom epskom, muškom principu. I zato kod nas i dan danas postoje samo suprotstavljene "herojske" istorije, a ne naša zajednička integrisana istorija u kojoj smo svi imali sjajne i crne i moralne i nemoralne trenutke. Svi mi na Balkanu (kao kolektivi) vrlo uporno odbijamo integrisati svoju 'tamnu' i 'pogrešivu' stranu u naš doživljaj sebe i još uvijek se odazivamo samo na ideju neumrljane 'časti', 'obraza', 'čojstva', 'herojstva'... Sad ga i ja zafilozofirah, al' eto, tu me misao odnese. Halalite.