Odakle nastaje potreba za varanjem - traženjem drugog partnera? Najčešće slučajno... to bude osoba koja ti se osmjehne u prolazu, pohvali tvoj izgled (koji tvoj bračni drug, BTW, nije ni registrirao), neko s kim u datom momentu porazgovaraš o nekom problemu u životu i ko te sasluša (ili se makar pravi da te sluša da bi ti se uvukao u gaće
). Ona(j) tvoj(a) te ni ne pogledaju, a kamoli da razgovaraju... čak se više ni ne trude da ti se u gaće uvuku. A šta je... pa, brak je sigurna luka, uzima se zdravo za gotovo, ljudi više ne investiraju ništa, jer Bože moj, nema potrebe... Obično niko ni ne zatraži preljubu odmah, već druženje, ali se onda drugi partner naljuti - pa šta toliko izlaziš s drugovima(aricama), imaš kuću, porodicu... E tad počinje laganje. Prvo više ne ideš vani, već kod mame, sestre, kućnog prijatelja i sl., pa onda moraš nekad i prenoćiti...Nešto konkretnije za žene koje varaju... Žene se mnogo teže odluče ostaviti bračnu zajednicu (kad već sve ide nizbrdo), nego muški. Razlog je vrlo jednostavan, emotivnije smo po prirodi i teže preživljavamo ovakve stvari (daleko od toga da je muškima lako!), a od nas se obično očekuje da i dalje održimo porodicu funkcionalnom. Evo konkretno, desi se razlaz, žena povede djecu sa sobom... Ona se mora u vrlo kratkom roku snaći za stan (ako već nije ostala u zajedničkom) i organizirati sebi odmah život, makar ono najnužnije da djeca idu u školu, da imaju šta jesti, obući i sl. A pored svega, ona se sad sama mora brinuti i o domaćinstvu, pa čak i o onim kućnim poslovima koje je prije radio muž. Npr. pregori grlo sijalice ili osigurač... većina muškaraca je to u stanju sama zamijeniti... koliko žena to može? Vrlo malo. Većina će ih sjesti i plakati, svakako su već pod silnim stresom zbog razvoda. Neke će se sjetiti da zamole komšiju... al' šta ako su tu tek nove, koga pitati. Zvati majstora... hmm, kad baš moraš... ali to je uvijek muž radio, kod njega su svi brojevi majstora. Majko moja, šta ću sad? A djeca vrište gladna...
Eh, zato se žene češće opredijele naći nekog muškarca kao zamjenu, makar da im pomogne prebroditi onaj prvi udar nakon rastave.
Ja neću zaboraviti kako je meni bilo mjesec-dva poslije tatine smrti kad mi je crkao osigurač, ja student, sama u kući, mama na drugom kraju države, sestra isto student, na predavanjima... Sva sreća pa ja nešto i znam majstorijati po kući (naučila od tate), pa sam se sjetila da mi jednom pokazivao kako se mijenja licna na osiguraču (starim, keramičkim), i nekako sam se snašla i zamijenila je... Ali, čak i tad, u prvi mah kad sam skontala šta se desilo, pomislila sam gdje je tata... a tako će pomisliti skoro svaka žena (bez obzira koliko je jaka i stabilna). Moja je sreća pa nisam pala u očaj, nego se odmah uključio mozak i rješavaj problem, ali ja nisam tad imala nikog za vratom, već sam bila sama...
ono što je pak zanimljivo u vezi ili već otpočetom prrocesu udaljavanja partnera, je nastojanje da se isti zadrži "silom" (ispitivanja, provjere, ucjene, pridike, žalbe,...; mišljenja sam da je nekoga ko želi otići, nemoguće zadržati drugačije nego normalnim, pristojnim, nesmarajućim, romantičnim 