http://www.e-novine.com/stav/97861-Muha ... -lika.html
Muharem Bazdulj kao apologet Tijanićeva lika
Piše: Vuk Bačanović
Nedavno se travnički, sarajevski i beogradski romanopisac, poeta i publicista-analitičar, Muharem Bazdulj, u svome tekstu “Revizijo i sebi si teška” (Oslobođenje, utorak 14. januar), osvrnuo na moje navodne stavove glede političke, ideološke i vojne djelatnosti imama i islamskog teologa Huseina Đoze u vrijeme Drugog svjetskog rata, tačnije o njegovoj funkciji tabor-imama u 13. Waffen SS diviziji, poznatijoj i kao “Handžar”. “Dirljivo je”, piše Bazdulj, “bilo gledati (valjda čitati op.a.) kako su u Đozinu odbranu zajedno stupili Vuk Bačanović, Zlatko Hasanbegović i Dževad Hodžić”.
Bazdulj piše da je moja (nepostojeća i od njega ničim potkrijepljena) odbrana Đoze “dirljiva” i da se radi o “reviziji”, dakle, u ovom slučaju, o istorijskom revizionizmu. Bazdulj bi, kao naširoko hvaljeni analitičar i kritičar, morao znati da je krucijalni analitički promašaj ne citirati navodna sporna mjesta kritikovanog teksta, kako bi se čitalac (pogotovo čitalac izdanja izdavačke kuće u kojoj je kritikovani zaposlen), mogao uvjeriti u ispravnost kritičareve tvrdnje. Tek tako se mogu omjeriti argumenti. Toga nema. Bazdulj jednostavno lijepi etikete, koje bi se trebale, same po sebi, podazumijevati kao dovoljne, budući da ih je izreklo lice koje je, putem medija, izdavačkih kuća, konferencija i seminara, promovisano kao kritičar i analitičar, te mu se može vjerovati na riječ. A može li? Sada ćemo vidjeti koliko.
Za početak mala pomoć Muharemu Bazdulju u razumijevanju vlastitih etiketa, budući da je iz priloženog jasno da se djeluje kao smotana prodavačica koja je u stanju kajsije pobrkati sa digitronima, tako da u supermarketu nastana haos. Srpskohrvatskobosanska riječ “odbrana / obrana” je slavenskog porijekla. Praslavenski oblik *borna označava barijeru ili kapiju pod stražom (staroruski: borona ‘odbrana’; ukrajinski:. boróna ‘odbrana’’; češki: brána ‘ulaz, kapija, odbrana’ staročeški: brána ‘utvrđenje, kapija’; slovački: brána ‘kapija, čuvani prilaz’; poljski: brona ‘(arhaično): čuvana kapija, pokretni dio zaštitne kapije; Lingvisti pretpostavljaju da je praindoevropski oblik glasio: *bշorH-neh’. U svakom slučaju etimologija riječi je povezana sa odbranom nekoga i/ili nečega od nekoga i/ili nečega.
Revizionizam u historiografiji, s druge strane, predstavlja postupak utvrđivanja novih fakata, odnosno činjenica kojima je, ukoliko se istraživanje vrši u skladu sa naučno utvrđenim metodološkim postupkom, moguće upotpuniti ili čak, u potpunosti, promijeniti ono što znamo o nekom istorijskom događaju ili procesu. Međutim, ono na šta se referirao Bazdulj nije ta vrsta revizionizma, već “revizionizam” koji su utemeljili “istraživači” (kao npr. David Irving, Robert Faurisson, Willis Carto, Mark Weber, Ernst Zündel i slični), tzv. negacionisti Holokausta.
Predstavljjući krivotvorine kao originalne dokumente, izmišljajući neosnovane razloge za odbacivanje autentičnih i vjerodostojnih dokumenata, krivotvoreći vlastite zaključke kao izvore, ignorišući pri tome sve činjenice koje bi pobijali njihove tvrdnje, ova je “historiografska” škola svojoj pseudoznanosti negiranja Holokausta prisvojila revizionističko ime i na taj način ga zauvijek demonizirala. Ukoliko nekoga označite kao “revizionistu”, kao što je to u svom tekstu, ne navodeći ni jedan argument tome u prilog, Bazdulj učinio sa mojim imenom i prezimenom, tvrdeći da “branim”, odnosno relativiziram imamski angažman Huseina Đoze u 13. Waffenn SS diviziji, onda, u okvirima savremene terminologije, ne predstavlja ništa drugo do moje proglašenje negacionistom, što nije samo neutemeljena optužba, nego i drska uvreda.
Svi koji su čitali moj članak SS oficir za bratstvo i jedinstvo (Dani, br. 855., 01. 11. 2013), u kojem sam se pozabavio razlozima zbog kojih su jugoslovenske komunističke vlasti bile sklone opraštanju brljotina izuzetno talentovanim pojedincima (ne samo Huseinu Đozi), zaključio sam sljedeće: “Stoga nikakvo čudo da živimo u dobu friziranih biografija i revizionističkih tendencija s nacionalističko-konzervativne, te također redukcionizma istorijskih procesa sa građansko-liberalne strane. Husein efendija Đozo je, u periodu Drugog svjetskog rata bio sljedbenik nacističke ideologije i ne samo sljedbenik već njezin ideolog i promotor (utoliko je odvratna i smiješna demagoška dreka koju je zbog podsjećanja na tu činjenicu digao “reis emeritus” Mustafa Cerić), ali je isto tako istina da (barem formalno) kao sljedbenik te ideologije nije dočekao kraj svoga života 1982.” (sic!) U pokušaju polemike sa Lejlom Somun Krupalijom sam, sasvim u skladu sa tim zaključkom, prof. dr. Zlatku Hasanbegoviću uputio otvoreno pitanje, usuđuje li se tvrditi da bi bilo svejedno da li su rat dobili Saveznici ili sile Osovine čime svaki pokušaj relativizacije uloge Huseina Đoze, ili bilo koga drugog, u Waffen SS-u i tumačenja njegove nacističke faze kao puke real-poltičke pragme gubi tlo pod nogama. Bazdulj ovo može provjeriti u broju Oslobođenja od 26. decembra 2013.
I tu Bazdulj dolazi do samoismijavanja i samoponištenja. U pamfletiću u kojem me je označio kao revizionistu dalje je napisao sljedeće: “Ne sporeći činjenicu da je Đozo pošteno odrobijao svoje, da je poslije bio lojalan građanin socijalističke Jugoslavije, pa čak i Titov prevodilac, nesporna je takođe i činjenica njegovog esesovskog staža.” Ako sam prema Bazduljevim “kriterijima” zaštitna kapija ideološke utvrde iza koje se Đozo krije, ako sam ja revizionist koji zaslužuje difamaciju u Oslobođenju, onda je “revizionist” i on, budući da me napada argumentima koje sam i sam iznio. Ali avaj. Nije, istina, Muharem Bazdulj revizionist kada je u pitanju Đozo, ali kada bismo stvarne kriterije odnosno “metodologije” revizionizma-negacionizma primijenili na neke od njegovih više puta iznesenih stavova (koji će u nastavku biti citirani), iznenadili bismo se koliko mu nedostaje samokritike (ili samog poimanja kritike).
Krenimo redom. Bazdulj je, u svome pamfletiću kao revizioniste, uz moju malenkost, označio i Dževada Hodžića i već spomenutog Zlatka Hasanbegovića. Ovo, doduše, nije polemika s njima, ali je više nego znakovito u kolikoj mjeri npr. Hodžićeva i Hasanbegovićeva reakcija na spominjanje Đozine karijere u 13. Waffen SS diviziji (za prvog je “medijsko suđenje” Đozi, dokaz “velikosrpske propagande”, dok je za drugog komunikacija ovog imama sa Heinrichom Himmlerom bila “kurtoazija… okićena zazivanjem konačne pobjede”), korespondira Bazduljevom “tretmanu” Miloševićevog ministra za informisanje (1994-1996.) Aleksandra Tijanića.
“...Dok je Tijanić šurovao s Miloševićem, a razne ‘moralne vertikale’ kojima se u to isto vrijeme, u prvoj polovini devedesetih nije gadio ni Milošević, ni nacionalizam i kojima je sve što se dešavalo s druge strane Drine bio tek nekakav rat ‘u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu’ koji ih se nimalo ne tiče, sada glume neumoljive svece kojima je smrt odveć trivijalna da bi ih suspregla od psovačine, naročito ako umre neko koga preziru” (Podvlačenja - V. B., a ideološka presvlačenja i uvlačenja M. B.) Tako, dakle, o Tijaniću piše Bazdulj, potrošivši prethodno pola teksta na citiranje pjesme “O, mladosti” uz koju je Tijanić sahranjen. Dirljivo! Radi se o istoj vrsti adrenalinsko-histerične reakcije i demagogije kao kod relativizatora Đozine nacističke epizode. Redukcija činjenica, manipulacija emocijama i beskrajno razvodnjavanje. Baš kao što Husein Đozo u 13. Waffen SS-u nije bio “slučajni prolaznik”, tako ni Aleksandar Tijanić nije bio neki novinar, koji je, eto, nestašno “šurovao” sa Miloševićem, već je bio glavna poluga kojom je Državna bezbednost monstruoznom propagandom i zločinačkom ideologijom ispirala mozak građanima Srbije, a posredno i Republike Srpske. (Doduše, ako ćemo govoriti o otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, Đozin ekvivalent bi, prije nego Tijanić bio famozni pop Žućo, odnosno major VRS-a Žućo, koji u nadaleko popularnom prilogu SRT-a nakon reintegracije Grbavice i Kovačića, sa bivšim ministrom vjera RS-a i direktorom RTRS-a Davidovićem izvodi “Onu našu staru, Sprem’te se, sprem’te...”)
Štaviše, za Bazdulja je Miloševićev doktor Goebbels i gotovo simpatični “skandalmajstor”, gotovo nekakav kontroverzni, profesionalni, ali pomalo zabludjeli, novinar, uvrijeđeni humanista koji se snebiva nad generacijom novinara kojoj je “...pogled na celulit Kim Kardašijan… krajnji horizont”. Šta je, međutim, toj generaciji (ako izuzmemo propagandu bez koje bi, možda mnogo manje ljudi nestalo u vihoru mržje i huškanja) ostavio Bazduljev Đozo Tijanić? Ostavio im je, kao direktor RTS-a, barem, prvi ciklus od deset epizoda dramske trilogije Ravna Gora, za koju je režiser i revizionost Radoš Bajić izjavio da bez Tijanićeve istrajne podrške nikada ne bi ugledala svjetlo dana. I tako je revizionista i reduktor stvarnosti Bazdulj napisao svojevrsni omaž jednom od realizatora trenutno najvećeg revizionističko-ideološkog projekata na području bivše Jugoslavije.
Doduše, to mu ne bi bio prvi (ni posljednji) put. Ako pretražimo arhivu magazina Dani iz 2007, u broju od 04. 07. ćemo naići, ni više ni manje, nego na Bazduljev prikaz knjige Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu u kojoj sadašnjeg “antirevizionizma” nema ni u tragovima. Evo kako Bazdulj bez ikakvog kritičkog otklona prihvata Hasanbegovićevu tezu o razdoblju NDH, kao dobu procvata zagrebačke muslimanske zajednice: “Imajući u vidu da su njegova tema muslimani u Zagrebu, logično je da je većina ljudi o kojima govori Hasanbegović bila sklona tezi da su bosanski muslimani zapravo Hrvati islamske vjeroispovijesti. U tom je smislu među mnogima s dobrodošlicom dočekano osnivanje Nezavisne države Hrvatske.
U Hasanbegovićevoj knjizi proporcionalno ubjedljivo najveći dio bavi se upravo vremenom NDH. Par stotina stranica posvećeno je ovom periodu, a kao sažetak je možda najuputnije citirati ono što sam autor navodi u zaključku: ‘Ratno doba NDH, iako obilježeno zločinima režima prema nacionalno, vjerski ili rasno nepoćudnim dijelovima stanovništva, za muslimansku zajednicu razdoblje je kontinuiteta, društvenog i demografskog rasta potaknutog i pojačanom migracijom iz Bosne i Hercegovine prema Zagrebu.‘ ” Gdje je tada bio Bazduljev otpor revizionizmu prema kojem je NDH, odnosno vrijeme rata, siromaštva, pustoši, nacifikacije i ustaških pokolja, navodno, bila eldorado za muslimane, a pogotovo prema hladnoj konstataciji o “zločinima režima” prema Srbima i Jevrejima, baš kao da se radi o pretjerano okrutnoj eutanaziji pasa lutalica, ili neprofesionalno izvedenoj deratizaciji? Ili, gdje je nestao “antirevizionizam” prema romanu Vladimira Kecmanovića Top je bio vreo koji teži cjelokupnu politiku bosanskosrpskog vodstva 90-tih legitimirati kroz patnju jedanaestogodišnjeg djeteta, koje se na kraju romana transformira u nacionalnog osvetnika, simbol generacije koja je donijela odluku da se treba odvojiti od “njih”. Zanimljivo je kako se u ovom slučaju, onda kada mu to odgovara, jer održava prisne odnose sa autorom, Bazdulj tako u ovom djelu neće primijetiti “revizionizam koji je sam sebi težak” nego se gubi u elaboriranju estetike mržnje prema “lepim gradovima”, baš kao da to, u konkretnom slučaju, isključuje vrlo jasan revizionistički ideološki moment u službi mainstreem političke linije beogradskog i banjalučkog režima. Bazdulj očigledno vidi ono što želi i gdje želi i onda kada mu to odgovara. Ili jednostavno nema ni te sposobnosti, pa jednostavno lupa kao Kecov “mali” po balijama. Tako mu se, kako voli reći, valjda, pričinio revizionist pored samoga sebe, (vrlo) aktivnog.
