udrch wrote:Zagor te-nej wrote:naveo sam tu, čitaj jadniče
da vidim da li imaš pojma i o čemu
kad te vidim kakve ćeš gluposti napisat onda ću te pokopat
ja veze s vezom nemam, zato tražim od tebe kao experta deset smislenih rečenica koje će to pojasniti..
upućuješ me na nerelevantne izvore..
ono što želim jeste smislen odgovor i izvor na osnovu kojeg baziraš svoj stav..
pošto je očigledno da si malo retardiran copy-paste teksta
Pisci koji zastupaju mišljenje o
HERETIČKOM karakteru Crkve bosanske (CB) uglavnom se pozivaju na papske i inkvizicijske izvore, posebno na spise pape Pia II s početka druge polovine 15.vijeka. To mišljenje
prvi je naučno formulirao i zastupao FRANJO RAČKI prema kojem je CB izdanak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u 10.vijeku utemeljio neki bugarski svećenik po imenu Bogumil. Njegovo učenje se brzo širilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo i u Bosnu.
Bogumilstvo je jedno od izdanaka MANIHEJSTVA, pa stoga i jedno i drugo propovjedaju da životom i svijetom vladaju dva načela koja se stalno međusobno bore, a to su načela zla i dobra, odnosno tame i svijetla. Iza načela zla stoji Sotona, a iza načela dobra Bog.Sotona je tvorac vidljivog i okruženog materijalnog svijeta, od čijeg se zla čovjek može osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uživanja, kao što su meso, vino i žene.
Istovremeno ODBACUJU sve MATERIJALNO što je službena crkva vezivala sa vjerom u Boga. Tako na prvom mjestu odbacivana je cjelokupna organizaciona i hijerarhijska struktura tradicionalne crkve,
svi njeni GRAĐEVINSKI OBJEKTI, a posebno bogati manastiri.
Ovo je jedan od glavnih razloga zašto ne postoji nijedan jedini građevinski objekat sagrađen od strane CB.
Čak je i sam KRST ILI KRIŽ postao omražen «simbol lažnog vjerovanja».
Nasuprot tradicionalnoj crkvenoj i vjerskoj hijerarhiji, manihejstvo i bogumilstvo su priznavali samo
dvije kategorije vjernika: prečišćene izabranike i obične vjernike. Upravo u skladu sa takvim shvatanjima
u Bosni su postojali «SAVRŠENI KRSTJANI» u koje Rački ubraja strojnike, starce i goste, kao neka vrsta sveštenstva CB ( poput na primjer franjevaca ili dominikanaca).
Na drugoj strani su «MRSNI LJUDI» kao obični vjernici.
Pravih/savršenih krstjana u srednjovjekovvnoj Bosni moglo je biti SVEGA NEKOLIKO STOTINA. Oni su bili obavezni da vode isposnički život. Nasuprot njima takozvani «mrsni ljudi» slobodno su se ženili, jeli mrsnu hranu, ratovali i polagali zakletve. Njihova je jedina obaveza bila da u svemu slušaju «savršene krstjane» i da se pred smrt pokaju i prime neku vrstu krštenja.
Bogumilsku teoriju o CB zastupaju i Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewland. Solovjev je u više svojih radova postavio nekoliko naučno osnovanih hipoteza kada su u pitanju dogmatsko učenje, organizacija i struktura CB iz kojih je izvukao opći zaključak da je «bosanska crkva bila od kraja 12. do 15.vijeka zaista heretička i to bogumilska». Analizom latinskih izvora do slično zaključka došao je i D.Kniewald, tj. da «crkva bosanska predstavlja jaku organizaciju NEOMANIHEJSKE sljedbe u bitnosti jednake onoj koju su na zapadu zvali KATARIMA ILI PATARENIMA». Tako su Rački i njegovi istomišljenici dali jednu cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije SASVIM RAZLIČITE od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim načelima, ustrojstvom i teologijom, temeljenoj na DUALIZMU.
U vrijeme vladavine bana Mateja Ninoslava, koji se pokazao kao odlučna i sposoban vladar, konačno se učvrstila i potvrdila Crkva bosanska, uprkos svim nastojanjima Rima i Ugarske da unište bosansku herezu. Istovremeno, konačno se učvrstila i afirmirala staleška organizacija i struktura bosasnke vlastele.
U ZAJEDNIČKOJ ODBRANI od vanjskih neprijatelja, crkva i vlastela su se međusobno sve više približavale. Vlastela je sve više prihvatala vjersko učenje bosasnke crkve, dok je crkva istovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele. Udružena sa CB, vlastela je time istovremeno štitila svoje feudalne zemljoposjedničke interese. Uslov OPSTANKA i crkve i vlastele je bila samostalna bosanska država. Između katoličanstva i pravoslavlja usko područje CB moglo se jedino održati samo unutar granica bosanske države, a s druge strane bosanska vlastela je samo unutar istih granica mogla imati i održavati svoju političku vladavinu. U svakoj drugoj državnoj tvorevini, srpskoj ili ugarskoj, Bosna bi geografski bila periferna oblast, pa bi i njena vlastela bila politički marginalizirana. U tom smislu, staleški organizirana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne i posebno ustrojena CB, svojim interesima i sviješću o njima, imale su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne.
Vlastela i CB su prije svega bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i čuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti. Iz samosvjesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o značaju vlastite teritorije za njihovo očuvanje. Takva su osjećanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bošnjačkog etniciteta.
Međutim, ono što je činilo osobenosti etničko-političkog razvoja Bosne nisu bile neke velike razlike u njenom feudalnom ustrojstvu i državnoj organizaciji u odnosu na susjedne zemlje, Ugarsku sa Hrvatskom ili srpsku državu. Svi ti politički entiteti su u doba razvijenog feudalizma predstavljali staleške monarhije, u kojima je vlast vladara u većoj ili manjoj mjeri, zavisno od odnosa snaga, bila ograničena pravima vlastele, odnosno institucijom staleške skupštine, feudalnog ili državnog sabora.
Osnova različitog etnopolitčkog razvoja Bosne leži u njenoj posebnoj crkvi i njenim suštinskim razlikama u odnosu na rimokatoličku i srpskopravoslavnu crkvu. Katolička i istočnopravoslavna crkva su pored hijerarhije i monaških redova imale i raširenu mrežu župa i parohija, sa sveštenstvom koje je STALNO VRŠILO UTICAJ na svakodnevni život vjernika, okupljajući ih na mise i bogosluženja, dijeleći im svete svete tajne i oproste od grijehova, pribavljajući im Božiju milost i na ovom i na onom svijetu. Nasuprot tome, C]B je, mada je imala izvjesnu hijerarhiju sa strojnicima, gostima i didom, koji je stajao na njenom čelu, u osnovi bila OGRANIČENA na USKI KRUG «savršenih» ili «pravih krstjana koji grijehe ne ljube».
Ostalo je bila MASA OBIČNIH VJERNIKA, «mrsnih ljudi», koji nisu imali posebne crkvene milosti.
Odatle, široki slojevi stanovništva u Bosni su OSTALI u nekom nejasno definiranom stanju između svojih STARIH PAGANSKIH vjerovanja i kršćanstva. Nisu li upravo zato ti najširi paganski slojevi stanovništva tako lako i prihvatili islam po dolasku Osmanlija
