Mislim da je ova tema zrela za zatvaranje...ova konverzacija nema veze sa naslovom teme:
Istraživanje uoči POPISA pokazalo etničku strukturu BH.
A po pitanju popisa Denis Gratz je po meni dao vrlo jasan pristup rješavanja problema izjašnjavanja:
Dennis Gratz: Svođenje Bosanaca i Hercegovaca na etnički smisao ubijanje je BiH
Prošle sedmice objavljena su dva teksta kao svojevrsne reakcije na moj zahtjev za izmjenu formulacije pitanja 24, 25 i 26 popisnog obrasca P-1, kojim se prikupljaju bitne činjenice o popisu stanovništva BiH 2013. godine. Podsjećam, zahtjev sam uputio Agenciji za statistiku BiH u želji da u okviru upravno-pravne regulative i u skladu sa standardima javnog prava izdejstvujem pravno korektnu upotrebu pojmova koji se koriste u dotičnom obrascu.
Naime, u popisnom obrascu P-1 stavka “etničko/nacionalno izjašnjavanje” nudi se pet unaprijed zadanih mogućnosti: (1) Bošnjak, (2) Hrvat, (3) Srbin, (4) ne izjašnjava se i (5) ostali, sa jednom otvorenom pozicijom za unošenje konkretnog podatka. Na ovaj način formulirano pitanje doživio sam ne samo terminološki neispravno – pojmovi “etnija” i “nacija” su poistovjećeni i limitirani na unaprijed zadanih pet odgovora – već sam u konceptu dotične stavke prepoznao i ozbiljnu degradaciju bosansko-hercegovačkog državotvornog identiteta na “biološku razinu” konstitutivnih naroda. Moj prijedlog za izmjenu išao je u pravcu brisanja riječi “nacionalno” iz stavke “etničko/nacionalno izjašnjavanje”, te zamjene unaprijed ponuđenih odgovora linijom na koju bi građani i građanke naše zemlje mogli slobodno da upišu svoj odgovor.
Na ovakav moj prijedlog reagovali su politički analitičar Reuf Bajrović i NGO aktivist Nedim Jahić. Obje reakcije polaze od premisa koje ne nalazim u sadržaju svoga zahtjeva, uz ozbiljne Bajrovićeve insinuacije koji u mojoj inicijativi vidi naum Naše stranke (!?) da političku moć u BiH “ostavi u rukama političkih predstavnika tri trenutno konstitutivna naroda”, i da one koji se osjećaju kao Bosanci i Hercegovci ostavi “na marginama političkog života”. Da odmah na početku razbijem ovaj prvi u nizu zlonamjernih i nesuvislih Bajrovićevih spinova – zahtjev sam podnio kao pojedinac. Naša stranka niti ima niti je zauzimala stav po pitanju popisa 2013. godine.
Dok Bajrović moj javni potez osuđuje kao “perfidnu taktiku napravljenu u saradnji sa etnonacionalistima u BiH”, Jahić pokušava proizvesti sintezu iz naizgled oprečnih stavova, ujedno dramatično najavljujući početak “sudara” između Naše stranke i buduće stranke člana Predsjedništva BiH Željka Komšića po pitanju definiranja okvira i modela izgradnje građanske države. S obzirom da Komšićeva stranka još ne postoji i ja ne mogu pronaći nijedan stav Željka Komšića koji bi bio oprečan stavovima koje zastupa Naša stranka po ovom pitanju, zanima me u kojem trenutku je u javnom prostoru Bajrović proglašen ili prepoznat glasnogovornikom Komšićeve stranke u nastajanju, budući da Jahić Bajrovića očito tako percipira? No, nebitno. Jahić se u konačnici priklanja Bajroviću u pogledu rješenja postojećeg stanja diskriminacije naših građana i građanki koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda, a to je jačanje pozicije “četvrtog” identiteta u zemlji tj. stvaranje “jakog kolektiva Ostalih u koji ulaze i oni koji bi se etnički izjasnili kao Bosanci i Hercegovci”.
Načelno ne vidim ništa loše u otvaranju javne debate po ovom i drugim gorućim pitanjima u zemlji. Naprotiv: izmještanje tema o kojima će se raspravljati u javnom prostoru, među članovima i članicama akademske zajednice i nevladinog sektora, umjesto po hotelima i kafanima pod pokroviteljstvom šestorki i sedmorki smatram pozitivnim i korisnim. Ono što takav vid javne komunikacije, međutim, zahtijeva, je pravilna argumentacija i elementarno poznavanje struke. Problem u osudi moje inicijative od strane Bajrovića i Jahićevom pokušaju medijskog konstruiranja sukoba različitih poimanja pitanja nacije i identiteta nalazim, naime, u potpuno promašenom pristupu ovoj temi. Dok moj zahtjev Agenciji za statistiku želi isključivo da se uspostavi ustavno stanje zakonitosti u smislu pravilnog određivanja pojmova koji se koriste, i Bajrović i Jahić špekuliraju prognozama i političkim željama, pri čemu posebno Bajrović pokazuje raskošno neznanje u domenu javnog prava.
Bajrović, naime, ne razumije ili ne želi razumjeti razlike između pojma “etničke skupine” i “nacije”. Pravno korektna upotreba pojmova bi pod nacijom morala podrazumijevati državljane i državljanke BiH, dakle, bosansko-hercegovačku naciju, a pod etničkom pripadnošću konstitutivne narode kao ustavnu kategoriju (Bošnjake, Srbe i Hrvate) i ostale etničke zajednice koje su u BiH definirane čl. 3 Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina BiH. (Ovo, pritom, ne isključuje da se građanke i građani BiH identificiraju izvan definicija Ustava BiH i spomenutog zakona, takva mogućnost upravo proizlazi iz moga zahtjeva da se uklone unaprijed ponuđeni odgovori i ostavi mogućnost svakome da se izjasni kako se osjeća ili kako razumijeva samog sebe)
Ovako shvatanje pojma nacije zasniva se na standardima javnog prava i univerzalnoj terminologiji koja, naprosto, obavezuje. Bosanskohercegovačka nacija je proizvod činjenice da u našoj zemlji žive prije svega građanke i građani kao apstraktni pojedinci koji na osnovu činjenice da posjeduju državljanstvo Bosne i Hercegovine oblikuju kolektiv “državnog naroda” (Staatsvolk). U tom smislu Bajrovićev prigovor da Bosance i Hercegovce želim izmjestiti iz kategorije etničkog izjašnjavanja i prebaciti ih u “novu kategorije koja nije prepoznata sadašnjim ustavom, tzv. nacionalnost”, smatram besmislicom i ujedno opasnim presedanom – upravo Bajrović svođenjem Bosanaca i Hercegovaca na isključivo etničku-dimenziju ne samo da drugima koji se etnički izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati itd. oduzima mogućnost da se ujedno doživljavaju kao Bosanci i Hercegovci, već on time integrativni, zajednički osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini u kojem se njeguje ideja suverene Bosne i Hercegovine kao države njenih građanki i građana dekonstruira u zajednicu kolektiva – bošnjačkog, hrvatskog, srpskog i bosanskog ili bosansko-hercegovačkog!
Tako i Bajrovićev i Jahićev prijedlog za četvrti konstitutivni narod, onaj u koji bi ulazili tzv. Ostali, smatram esencijalno antigrađanskim. Umjesto da se problem diskrepancije između Daytonom uspostavljene diktature zaštite kolektiva kroz sistem “konstitutivnih naroda” i nepostojanja elementarne zaštite individualnih ljudskih prava i sloboda rješava ustavnopravnim uređenjem koje će garantirati zaštitu na osnovu pripadnosti jedinstvenom nacionalnom korpusu tj. činjenice da smo državljani Bosne i Hercegovine, uspostava četvrtog konstitutivnog naroda je zapravo nagomilavanje već postojećeg problema. Ovdje posebno Jahić pravi grubu grešku kada argumentira da Ustav BiH pojmu “konstitutivnog naroda” pripaja kontekst nacije (“U tom smislu, postojeći ustroj priznaje trima etničkim skupinama status nacija, kao konstitutivnih elemenata u Ustavu Bosne i Hercegovine”), pa rješenje pronalazi u zloupotrebi sistema: “Zato što je jedno biti Bosanac-Hercegovac koji je istovremeno i pripadnik ’konstitutivnog naroda’, a drugo je biti Bosanac-Hercegovac i biti isključivo to, te biti diskriminiran zbog svoje pripadnosti. U tom smislu ovi ’drugi’ Bosanci-Hercegovci moraju nastupiti u postojećem kontekstu etničke demokratije, te ’zloupotrijebiti’ sistem kako bi došli do svog glasa.”
Prvo, Ustav BiH nigdje ne pravi korelaciju između konstitutivnih naroda i nacije. Konstitutivne nacije, naprosto, ne postoje, niti je njihovo postojanje u pripremi nacrta Dejtonskog ustava bilo predviđeno. Drugo, Jahić ne pravi neophodnu razliku između zaštite građana i građanki BiH na osnovu njihove opcione pripadnosti kolektivima (kolektivna ljudska prava) i zaštite njihovih individualnih prava sloboda koja jedino mogu proizlaziti iz njihovog neopcionog statusa apstraktnih građanki i građana ove zemlje.
Razočaravajućim, dakle, doživljavam Jahićev prijedlog “zloupotrebe” sistema ponajviše zbog toga što on suštinski ne rješava problem nepostojanja efektivnog sistema zaštite ljudskih prava i sloboda izvan kolektiva u koje smo zabarkadirani. Tu stvaranje još jednog kolektiva, onog četvrtog, put ka građanskoj državi nimalo ne olakšava, tim više što državu Bosnu i Hercegovinu pretvara u bizarnu multinacionalnu zajednicu u kojoj će postojati kolektivi Bošnjaka, Hrvata, Srba, pa usto još i Bosanaca ili Bosanaca-Hercegovaca. Svođenje Bosanaca i Hercegovaca na samo one koji se tako u etničkom smislu izjašnjavaju je zapravo ubijanje Bosne i Hercegovine kao zajedničke države i bosansko-hercegovačke nacije kao kohezivnog tkiva na koje svi polažemo pravo činjenicom da smo ili rođeni u ovoj zemlji ili posjedujemo njezino državljanstvo.
Moj zahtjev, u konačnici, ide u pravcu osnaživanja pozicije apstraktnog građanina kao nosioca individualnih ljudskih prava i sloboda. Kroz revalorizaciju pojma bosansko-hercegovačke nacijekojoj pripadamo svi, bez obzira kojem biološko-kulturnom narodu, etničkoj ili drugoj skupini pripadali ili takvu pripadnost osjećali, mi se kvalificiramo kao nosioci suverenosti države Bosne i Hercegovine u onom obliku koji nam garantuje jednak tretman pred zakonom. Za takav ideal građanske države se želim boriti. I kao pojedinac, i kao predsjednik jedne političke partije.
Dennis Gratz
Međutim upravo nerazumjevanje neetničkog identiteta, vodi nerazumjevanju Bosanaca, prvenstveno od strane Bošnjaka, ali djelom i Srba i Hrvata. I u konačnici od Bosanaca stvara etničku, a ne identitetsku grupu građana ove zemlje. Ona nema veze s nacijom, već sa osječajem identiteta koji se ne veže za etničku i religijsku matricu. Oko koje se formirali identiteti konstitutivnih naroda.
