Emir Imamović Radio Sarajevo*ba wrote:
http://www.radiosarajevo.ba/novost/9883 ... kom-kanalu
Priča o hrvatskom kanalu
Piše: Emir Imamović
Punih dvanaest godina je trajala, a evo, kako je krenulo, i trinaestu će, priča o uspostavi hrvatskog kanala, odnosno radiotelevizijskog javnog emitera sa programom na hrvatskom jeziku kao jednom od tri službena u Bosni i Hercegovini.
„Taj kanal je nepotreban. Hrvati mogu ostvarivati svoja prava unutar postojećih entitetskih televizija i javnoga servisa na državnoj razini. Ni Bošnjaci nemaju svoj TV kanal“, rekao je krajem decembra Sulejman Tihić, predsjednik Stranke demokratske akcije. Oponenti su mu odgovorili, pored ostalog, dijelom intervjua dr. Šaćira Filandre iz 2008. godine: „Kako se u svemu ponašaju Bošnjaci? Nadmeno! Oni kao ne daju Hrvatima njihov, treći, hrvatski kanal, budući da bi to vodilo razgradnji države. Pri tome se ne pitaju tko su to oni da nekomu dopuštaju ili osporavaju kolektivna, nacionalna prava i što uopće znači stanje u kojem netko nekome daje ili osporava prava. Najsmješnija je sarajevska argumentacija u ovoj priči, koja traje takoreći od uspostave Federacije Bosne i Hercegovine 1994. godine, a koja se svodi na to da Mi bolje znamo što je za Hrvate dobro, Mi znamo da bi ih to odvelo u marginalizaciju, izolaciju, parohijalizaciju, ideološki ekstremizam itd. Ne dopuštajući im poseban TV kanal Mi ih kao spašavamo i Oni nam na tome trebaju biti zahvalnim. Vrijeme je da se u tzv. bošnjačkoj politici prestane s takvim preduvjerenjima i neosnovanim strahovima koji od političkoga partnera prave protivnika. Ako će Hrvati s vlastitim televizijskim kanalom ići u samomarginaliziranje, neka idu i to treba prihvatiti kao njihov izbor, te im stoga konačno ne treba stajati na putu da naprave svoju televiziju”.
I lider SDA i dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, jedan jako malo (Tihić), drugi znatno više (Filandra), ali niko potpuno, imaju pravo. Tačno je, naime, kako ni Bošnjaci, kao ni Srbi uostalom, formalno nemaju „svoj“ TV kanal, kao što je tačno da se Bošnjaci upale kao kutnjaci kada im pripadnici drugih naroda, makar bili najdobronamjerniji na svijetu i nakon što su dvjesto, tristo puta dokazali famozni bosanskohercegovački patriotizam, kažu šta bi za njih bilo dobro, ali nemaju nikakvih problema sa dijeljenjem i lekcija i prava drugima, u ovom slučaju najmalobrojnijima u BiH.
Damir Hadžić, diplomirani novinar bez jedne sekunde radnog staža u struci, trenutni ministar prometa i komunikacija u državnoj Vladi, rekao je nakon što je sa dnevnog reda sjednice Vijeća ministara skinut prijedlog o uspostavi hrvatskog kanala, kako je za njega „pitanje RTV kanala na hrvatskom jeziku i uopće djelovanja Javnog RTV servisa potrebno promatrati sa aspekta struke, a ne politike“ i tako, između Filandrinog intervjua i Tihićeve izjave, pokazao da ili nema pojma šta govori ili da se nada kako HDZ kao SDP-ova partnerska stranka u vlasti, neće biti previše dosadna sa zahtijevanjem da BiH dobije još jednog javnog emitera.
Naravno, da bi se, posebno kada je o javnim medijima riječ, govorilo o struci, prvo se mora govoriti o politici koja bi trebala stvoriti okvir za tu istu struku. Odnosno, uspostaviti sistem u kojem su uopće mogući kanali na jezicima naroda BiH, za što je potrebno radikalno reorganizirati dvije entitetske RTV kuće! Odnosno, učiniti ih neentitetskim.
Sistem javnih emitera u BiH je postavljen ne u skladu sa etničkom strukturom i(li) službenim jezicima, već, recimo tako – dejtonski. Dakle, dva entiteta imaju svoje javne televizije – ostavimo sada radio po strani – kao što postoji i jedna zajednička. Nije, naime, Televizija RS-a srpski medij, već emiter jednog entiteta, Republike Srpske, kao što ni Federalna televizija nije bošnjačko-hrvatska, niti bošnjačko-hrvatsko-srpska (uvođenjem konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji države i veći entitet je prestao biti regija samo dva naroda) već televizija Federacije BiH kao takve. Kada bi, dakle, sutra ujutro bio formiran četvrti kanal, onaj na hrvatskom jeziku, a sve drugo ostalo isto, sistem bi činile tri (kao) neetničke i jedna nacionalna RTV kuća. U takvoj situaciji bi bilo moguće očekivati da, recimo, Bošnjaci zatraže kanal na bosanskom u RS-u ili Srbi na srpskom u Federaciji gdje su, kao i sa one strane linije, ravnopravan, konstitutivni narod. Tako je, naravno, u teoriji. Praksa je kao i obično surova, kada nije apsurdna.
Od početka naopako postavljen sistem za posljedicu ima BHT kao kopile dvije regionalne stanice, od kojih je jedna, ona u RS-u, zapravo eksluzivno i srpska i režimska, dok je Federalna preslik bošnjačkog doživljaja većeg entiteta kao, u isto vrijeme, prijelaznog rješenja na putu ka neentitetskoj Bosni i Hercegovini, ali i područja na kojem najbrojniji narod, pored ostaloga, ima ekskluzivno pravo distribuiranja istine po kućama.
Pri tome, dva prvouspostavljena emitera - RTV FBiH i RTRS - ne rade ono što je osnovni zadatak, prije svih, javnih medija: ne bilježe stvarnost kakva jeste, već (neuspješno, naravno) stvaraju njenu iskrivljenu sliku. Posljedica je, osim krivog informiranja pretplatnika, proizvodnja nezadovoljnih čije stavove na pedeset i jedan posto teritorija, artikuliraju ili nadmene političke elite ili politički suprotstavljeni diletanti sa skrivenim zadnjim namjerama, često udruženi u održavanju problema na njegovoj polaznoj tački. Tako je eto i moguće da svi odjednom, osim Damira Hadžića, budu dijelom u pravu: i oni što tvrde kako ni drugi narodi nemaju televizije na svojim jezicima i oni koji govore o medijskoj marginalizaciji problema jednog naroda.
Da bi, dakle, priča o hrvatskom kanalu i(li) javnim emiterima općenito, na bilo koji način okončala, njom bi se morali baviti oni akteri političkog i javnog života kojima interesi ne završavaju sa uspostavom kontrole nad javnim medijima, već su spremni razgovarati o sistemu u kojem jedna, dvije, četrdeset i četiri televizije financirane javnim prihodima, neće biti simbol države, nacije, jezičke zastupljenosti... već isključivo ledenog profesionalizma koji stvarnost, kakva god bila, ne ignorira. U takvoj postavci, sve ostalo prirodno dođe na svoje. Jedino što iste te postavke nema bez političke volje i prateće odgovornosti.
Dakle, vidimo se dogodine na istom mjestu i bez ikakvog rješenja. Naročito kvalitetnog.
) nego i zato što takav tv sadržaj skoro i ne postoji na fati tv. 
Izvinjavam se 
cije ime ne smije svako da izgovori