O nepouzdanosti i surovosti medija
Autor: Aida Hadžimusić
Osvrt na medijsko informisanje o tragediji u Miljacki i automobilskoj nesreći na Skenderiji, tj. pisanju tabloida klix.ba i drugih medija
Mediji su tu da bi nam pružili nove, tačne i na svaki način neutralne informacije. Upravo potraga za njima tjera nas da otvaramo dnevne novine ili svoj omiljeni portal, čim se pretraživač pokrene. Međutim, odgovori na šest slavnih novinarskih pitanja: who, what, where, when, why i how, nisu uvijek pouzdani. Nekoga ko preko recepta iz Avazove Panorame i crne hronike pređe sa istom dozom interesovanja ta činjenica namjanje uzbuđuje. Ali, ako se slučajno dogodi da ste poznavali nekoga o kojem se piše u najozloglašenijem dijelu dnevnih novina, onda je (dez)informacija u stanju da vam dan u nekoliko trenutaka pretvori u pakao. Ovaj tekst možda pretenduje na to da bude kritički, ali uzevši u obzir tačnost ovoga što ćete pročitati nadalje, slobodno ga smatrajte informativnim.
Klix.ba informisao je o prekjučerašnjoj saobraćajnoj nesreći na Skenderiji, koja se dogodila oko 21 sat. Vozač Peugouta je poginuo, a „djevojka koja je bila s njim je teško povrijeđena“. Kasnije sa radija Stari Grad saznajem da djevojka ima povrede pluća i mozga i da se sa njom ne može uspostaviti kontakt. I dalje mi je bilo žao sudionika događaja, ali su oni za mene bili anonimni, pa nisam dalje razmišljala o ovoj nesreći. Nastavila sam se spremati za odlazak na probu u španski teatar, koji vodi Sonia, lektorica sa mog fakulteta. Malo prije izlaska iz kuće, prijateljica mi je poslala poruku. Danas nema proble, Sonia je sinoć doživjela saobraćajnu nesreću na Skenderiji, oko 21 sat (?!).
U nedostatku bilo kakvih drugih informacija, grčevito sam se uhvatila onih koje su mi ponudili mediji. Jedino što je bilo moguće je povjerovati im. Sa dvoje prijatelja, otišla sam razgovarati sa doktorima i vidjeti šta će biti sa životom naše prijateljice i poznanice, koju su mediji već skoro prekrižili. Na naše iznaneđenje i veliku sreću, ona nije bila u tako teškom stanju. Imala je potres mozga i treba ostati u bolnici još tri dana, nakon čega će najvjerovatnije biti puštena kući. Doktor lično rekao, „Bit će sve uredu!“ Mediji također informišu kako se sa njom ne može uspostavii kontakt. Nasuprot tome, osobe koje sa njom dijele bolesničku sobu kažu kako su uspjeli razgovarati, iako teško, zbog jezika.
Prekjučerašnja nesreća, nažalost, nije bila jedina. U Miljacki se utopio Adnan Ćatić, kojega su svi manje – više poznavali kao neustrašivog alpinistu. Adnana sam upoznala 2006. godine, kada sam preko ljeta zarađivala radeći u jednom internet centru na Čaršiji. Tamo je dolazio sa drugom i razgledao nešto u vezi sa sportom kojim se bavio. Vidjevši koliko sam se zainteresovala za to, Adnan je ponudio da me nekad povede na Darivu i nauči me nešto o tome. Tako smo ostali u kontaktu i jednom išli zajedno na trčanje. Naravno, čak i onoga ko je o njemu znao samo preko njegovih sportskih uspjeha, nije mogao ostati ravnodušan na subotnju tragediju. Iako nismo bili mnogo bliski, slike koje su objavljene na klix.ba za mene su bile stravične. Zapitala sam se kako se moraju osjećati njegovi najbliži dok su na klix.ba gledali slike Adnana koji se utapao. Na jednoj od slika, Adnan grčevito pokušava isplivati, a čak iz daljine se vidi da je bio modar u licu dok se pokušaao spasiti. Još je potresnija slika iz Dnevnog avaza na kojoj se vidi kako se njegovo mrtvo tijelo izvlači iz Miljacke. Danas sam čula (i ne usuđujem se da provjerim) da je snimak cijelog događaja objavljen na Youtube. Mediji ne zaboravljaju da se pohvale da su „bili u srcu događaja i da su sve snimili“. Možda je pitanje objavljivanja ovakvih sadržaja stvar senzibiliteta, ali ne bi li poštovanje prema Adnanovim najbližim trebalo biti važnije od isticanja sposobnosti novinara koji je sve snimio? Činjenica da smo izgubili strastvenog sportistu, ljubaznu, prijatnu i mladu osobu je sama po sebi dovoljno tragična, čak i bez objavljivanja snimaka pojedinosti tragičnog događaja.
Mediji su sami po sebi surovi. Šaljiva dosjetka ili golotinja se nalaze stranicu ili dvije poslije najgorih događaja iz crne hronike. Ipak, način na koji mediji informišu o događajima samo dodatno pojavača tu surovost i pokazuje da je smrt u medijima važna jedino kao spektakl.
) ljudi stati iza njega.
U Americi bi mu i ruke i noge za glavu svezali i takvog unijeli u zgradu suda...
