zenit dozic wrote:
E ovako da i ovi majorizirani procitaju cime su se sluzili ne bi li zapisali svoju teskom mukom stecenu zemlju
Treba avisa priupitat u vezi ovoga. Da nije pored bojlera i ljudima i zivote uzimo
FOTO / Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca
„Nama ubice hodaju gradom. Čovjeka koji mi je ubio majku i oca ja svaki dan vidim na ulici. Rad policije i tužilaštva je sramotan i kriminalan jer ne znam šta oni očekuju. Jel’ da se ja osvetim, odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Dao sam im i previše informacija i previše vremena ali izgleda da svi u Mostaru čekaju da se nerješena ubistva jednostavno zaborave.“ Nijaz Piragić
Ilustracija / 24sata.info
Piše: Predrag Blagovčanin
Piragić Zejna i Jusuf ubijeni su u svom stanu 4. maja. 1994. godine u Crnoj ulici u zapadnom dijelu grada Mostara. Njihov sin Nijaz Piragić već 23 godine traži pravdu i odgovorne za ubistvo njegovih roditelja. Pored slučaja ubistva bračnog para Piragić, nadležne institucije nisu rasvijetlile niti procesuirale odgovorne za još 26 ubistava koja su se dogodila na teritoriji zapadnog dijela grada Mostara u periodu od potpisivanja Washingtonskog sporazuma do 2003. godine.
Iz Tužilaštva HNK obavjestili su nas da se u slučajevima Škaljić Mensura, Piragić Zejne, Piragić Jusufa, Mustafić Asima, Kasumačić Edina, Kadić Seada, Suhonjić Amrudina, Alajbegović Malika, Seyed Husein Nevaba, Vrabac Vahida, Ahmetović Jusufa, Šiširak Zulejhe, Hadžioman Vahida, Đuliman Esada, Bilopavlović Jadranka, Bilopavlović Jasminke, Muštović Alana, Ljubić Željka, Bejtović Rukije, Ćatić Emine, Dželilović Huseina, Muminagić Adema, Pajević Mustafe, Raguž Cvijete i posljednjeg nerazjašnjenog ubistva Hrnjičić Smaila od strane policijskih agencija poduzimaju mjere i radnje na otkrivanju eventualnih počinioca krivičnih djela, dok se u slučajevima Đukić Jasminke, Sulejmanić Šefika i Ahmičević Mustafe vodili ili vode sudski postupci.
Politička ubistva za stvaranje ambijenta straha
Opšta karakteristika ovih ubistava je da su se desila na teritoriji grada Mostara koji je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma bio pod kontrolom HDZ-a i HVO-a. Prema mišljenju Edina Zagorčića, predsjednika gradskog odbora SDP-a, ubistva su sasvim sigurno bila politički motivisana na način da se spriječi povratak Bošnjaka i Srba u zapadni dio grada Mostara.
„To je stvaranje jedne psihoze, nesigurnosti i straha. Ta ubistva nisu na pravi način procesuirana niti su počinioci izvedeni pred sud. Po lokalitetima gdje su se ubistva događala vidi se da su lokacije tada bile pod kontrolom HVO-a i mislim da policija nije odradila stvari onako kako je trebala. Tačnije, kako su građani to očekivali.“
Edin Zagorčić
Zagorčić ističe da ubistvima koja su se dogodila nakon rata, povratak protjeranih sa zapadne strane grada nije onemogućen, ali kako tvrdi, značajno je usporen. Navodi, da su u više navrata postojale političke inicijative da se ubistva rasvijetle i procesuiraju odgovorni.
„U više navrata politički se tražilo da se provede istraga do kraja i da se rasvijetle ta ubistva, ali to se nije dogodilo. To upućuje na iskrene namjere onih koji su bili odgovorni u tom trenutku. Inicijative su polazile od SDA, koja je u tom trenutku bila nosilac vlasti, ali one su bile inicirane i od ostalih političkih subjekata iz istočnog dijela grada Mostara. Ključni termin bio je održivi povratak. Međutim, u toj atmosferi straha i nesigurnosti gdje jednostavno ne znaš kako se ponašati, pitanje održivog povratka suštinski se nikada nije ni dogodilo.“
Zoran Mikulić iz SDP-a, u tom periodu bio je zadužen za povratak stanova i imovine u opštini Mostar-Jugozapad. Ističe da je samo na teritoriju ove opštine u tom periodu vraćeno preko 5000 stanova i poslovnih prostora. Kako tvrdi, zbog prakse ubrzanog povrata imovine bio je konstantno izložen pritisku rukovodećih struktura.
„Na toj poziciji sam bio zato što niko u Mostaru to tada nije želio da radi. Meni su prijetili i željeli da uruče otkaz zato što sam vratio previše stanova. U jednom periodu vraćali smo po 40 stanova sedmično. U više navrata skrenuta mi je pažnja da vršim previše deložacija. Vjerovatno su na tadašnje strukture pritisak vršile boračke organizacije poput HVIDRA-e, kojima to nije bilo u interesu.“
Zoran Mikulić
Mikulić napominje da su u više navrata tražili od MUP-a da riješe pitanja ubistava i napada na povratnike. Također, smatra da je motiv za ubistva povratnika na zapadnu stranu grada Mostara, bio prvenstveno političke prirode.
„Apsolutno su ova ubistva bila namijenjena kako bi se stvorio ambijent straha. Ne vjerujem da su te osobe nekome osobno smetale nego je cilj bio da se napravi atmosfera straha i da se onemogući, odnosno uspori povratak. Odnosno da teritorij koji je zacrtan kao hrvatski, ostane tako obilježen i da Bošnjaci koji su vratili svoje stanove u zapadnom dijelu te stanove prodaju i odsele. Mi jesmo vratili stanove ali u takvom ambijentu većina tih stanova je prodano i ljudi su odselili.“
Ne može se etničko čišćenje napraviti zamolbom
Nekadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova i bivši guverner HNK Šefkija Džiho naglašava da su postojale dvije pojave koje su trebale biti direktno u funkciji zastrašivanja. Neposredne likvidacije te miniranje povratničkih kuća i stanova.
„Pored ubistava u koja se mogu ubrajati i ubistva nepoćudnih Hrvata u funkciji zastrašivanja i onemogućavanja povratka, bilo je i miniranje objekata. Gotovo sve kuće povratnika na prostoru Stoca i Dubrava bile su minirane ili spaljene. Mi smo računali da je za to bilo potrebno toliko eksploziva i da ga je jedino „Vitezit“ mogao proizvoditi. Da se to radilo planski i stručno najbolje pokazuje podatak da niko nikada nije nastradao prilikom miniranja. To su radili profesionalci. Dakle, to su bila dva paralelna procesa. Mislim da i jedan i drugi simbolično prestaju tek zadnjim miniranjem spomenika pred Vijećnicom od prije nekoliko godina i ubistvom Smaila Hrnjičića i teškim ranjavanjem njegovog sina.“
Šefkija Džiho
Džiho naglašava da je u postratnom periodu fokus politike bio u ujedinjavanju policije te da u tom trenutku nisu postojali apsolutno nikakvi uslovi kako bi se krenulo u stvarne istrage ovih ubistava, iako su neki slučajevi bili poprilično jasni.
„Do 1997. godine postojale su dvije policije. Policija HVO –a i policija BIH. Period od 1997. do 2000. godine je period ogromnih napora da se policije spoje. Tada, međunarodna policija djeluje i to je poprilično dobro urađeno, ali nažalost tada nisu postojali nikakvi uslovi da mi počnemo sa stvarnim istragama oko ovih ubistava. Neke stvari su bile pretjerano vidljive i jasne. Naprimjer, ubistvo u naselju Centar 2. U sred dana izvedu čovjeka, specijalna policija ga odvede, ubije ga i taj isti dan u njegov stan se useli policajac. Dakle, ne može jasnije biti. Međutim, svaki pokušaj da se konkretno vrši pritisak da se istrage takve vrste pokrenu, su nailazile na zid koji se nije mogao preći.“
Politički uticaj na MUP HNK prisutan je od samog ujedinjenja policijskih agencija u Mostaru. Tome u prilog govori i podatak da je za prvog ministra unutrašnjih poslova HNK imenovan haški optuženik Valentin Ćorić, koji je prema tvrdnjama Džihe iz MUP-a odstranio niz iskusnih policijskih službenika.
„Valentin Ćorić dobio je zadatak da sve ljude iz nekadašnjeg Centra službe bezbjednosti istjera iz MUP-a. Također, na mene je bio veliki pritisak politike da te ljude odstranim. Ja sam izdržao taj pritisak jer sam i sam jednim dijelom iz ove službe došao na tu poziciju. Prema mom mišljenju iza svega je stajao hercegovački HDZ kao i vlast u Hrvatskoj. Sva ta borba za prevlast nad ovim područjem ide upravo preko osvajanja MUP-a, a samim tim i grada Mostara. Iz tog razloga neke stvari su bile zabranjene da se rade u MUP-u. Poput istraga u ovim slučajevima. Bio sam u kontaktu sa ljudima iz kriminalističke službe koji su u nizu slučajeva imali toliko očitih dokaza. Sada, u ovom trenutku ne postoje apsolutno nikakvi uslovi da se ova ubistva riješe. I tako će ostati, koliko ja vidim, za sva vremena.“
Mi kontinuirano tragamo
Policijske agencije MUP HNK i Državne agencije za istrage i zločine u čijoj su nadležnosti počinjena ubistva do potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, informisali su nas da kontinuirano poduzimaju odgovarajuće mjere i radnje u cilju rješavanja ovih kaznenih djela.
Nijaz Piragić smatra da nadležnim institucijama prioritet nije rješavanje ubistava u Mostaru. Kako tvrdi, u više navrata davao je izjave policijskim agencijama, međutim, bez obzira na činjenicu da u slučaju ubistva njegovih roditelja Jusufa i Zejne Piragić postoje svjedoci, istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana.
„Slučaj je prvobitno radio MUP sa zapadne strane grada, da bi ga kasnije preuzela SIPA. Mene svake godine zovnu iz SIPA-e da potpišem izjavu koju sam nekad dao. Imaju sve informacije. Moji roditelji su ubijeni u stanu u kojem su živjeli. Ključnog svjedoka prvu komšinicu koja je vidjela ko je to uradio, UNPROFOR je prebacio na istočnu stranu grada i ona je dala izjavu kod nas u MUP-u. Ona je danas u staračkom domu i žena je senilna tako da se teško može i sjetiti šta je bilo. Međutim, ona je u tom trenutku bila krucijalni svjedok. Pored nje ima još svjedoka. Majku su mi tukli van zgrade jer je pokušala pobjeći kroz prozor pa su je vukli po ulici i masakrirali. Ipak su u toj zgradi ljudi živjeli i čuli šta se dešava. Zna se kojim su autom došli. Starim mercedesom, zna se ko ga je vozio i kojoj jedinici je pripadao.“
Prema informacijma koje je Piragić dobio od svjedoka kao i kasnijom potvrdom iz SIPA-e glavni osumnjičeni za ubistvo njegovih roditelja je Ivan Zelenika koji je još uvijek na slobodi.
„Druge komšije koje su kasnije davale informacije najčešće su spominjale ime Ivana Zelenike. One se kao nešto procesuiraju, al’ od toga nema ništa. Zadnju informaciju koju sam ja dobio od policije je da mu je oduzet pasoš. Ivan Zelenika je pripadnik HVO-a i on je po iskazima mnogih ljudi odgovoran i idejni tvorac svog zla koje se radilo u naselju Centar 2. Dan danas ljudi koji žive tu i koji su prošli rat neće s njim da se pozdrave. O njemu niko ništa lijepo nije rekao. Ja tog čovjeka vidim na ulici i zamislite kako je meni i kako bih reagovao. Doveli su me u situaciju da sam ganjam pravdu i da odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Sve se zna, al’ jasno je da politika ne da da se ta pitanja riješe. Izgleda da bi njima svanulo da ovdje nema više nikoga ko se sjeća ovih stvari.“
Pravda je spora i nedostižna
Iz Tužilaštva HNK pored spiska sa imenima ubijenih ljudi, odnosno nerješenih slučajeva ubistava u periodu od 1994. do 2003. godine, nisu nam mogli dostaviti više informacija. Međutim, prema izjavi dobro informisanog izvora u Tužilaštvu HNK operativni istraživački timovi finansirani od strane IPTF-a u nekoliko navrata pokušavali su prikupiti dokaze u slučajevima neriješenih ubistava u Mostaru. Kako naš izvor tvrdi, sa prestankom finansiranja istražiteljski timovi su raspušteni.
Izvora iz Tužilaštva HNK-a, naglašava da od samog početka, ove istrage su osuđene na propast jer uviđaji nisu dobro napravljeni. Prema njegovom mišljenju policija prvenstveno nije uradila svoj dio posla, s obzirom da je danas većina aktivnih sudionika tih zločina umrla ili penzionisana i ljudi neće o tome govoriti jer se boje.
U slučaju ubistva Hrnjičića, koje je zadnje ovakvo ubistvo, prošlo je čak 14 godina. Naš izvor smatra da uviđaj u ovom slučaju nije dobro napravljen. Naglašava da je čak došlo i do sukoba bošnjačkih i hrvatskih policajaca na tom uviđaju. Prema sadašnjim podacima sa kojim raspolažu osumnjičeni za ovo ubistvo nalazi se u Njemačkoj. Međutim, bez materijalnih dokaza istraga u ovom slučaju je limitirana.
Ubijeni Smail Hrnjičić, zajedno sa sinom Armenom 2003. godine radio je na obnavljanju stana porodice Envera Batlaka u zapadnom dijelu Mostara. Nakon što je 28. februara došao u stan da pokupi alat i radno odijelo iz plakara, podmetnuta bomba je eksplodirana te je na licu mjesta Smail poginuo, dok je njegov sin Armen zadobio teže tjelesne povrede. Dunja Hrnjičić već četrnaest godina traži od nadležnih institucija informacije o ubicama svog supruga.
„Slučaj je bio na Kantonalnom tužilaštvu. Ispočetka je to trebalo da bude kao da je on sam sebi podmetnuo bombu. Tada je ministar bio Goran Bilić, koji je javno na televiziji kazao da se radi o nesretnom slučaju jer je on htio da tu bombu nekome postavi. Meni je, u tom jadu, bolu i tuzi, kada mi je se i sin borio za život, trebalo da dokazujem da je njemu, ustvari, bomba podmetnuta. To je na kraju i dokazano. Kantonalno tužilaštvo bilo je nesposobno da to riješi pa su poslali Federalnom tužilaštvu. Međutim, ni oni nisu bili u stanju da riješe te su ponovno slučaj vratili na Kantonalno tužilaštvo. Za to vrijeme, 14 godina, ništa od toga nije riješeno, niti su bili na tragu. Krajem 11. mjeseca 2007. godine Federalno tužilaštvo je u javnost plasiralo informaciju kako je otkriven počinitelj kaznenog djela i to Jasminko Jašarević, koji je već izdržavao kaznu dugotrajnog zatvora, 45 godina, zbog dva ubojstva koja je počinio u Mostaru. Međutim, uslijed nedostatka dokaza istraga je obustavljena.“
Dunja Hrnjičić se u toku 14 godina obraćala nizu institucija uključujući i Međunarodnu zajednicu, Ministarstvo za raseljene, ali kako naglašava, svi su je uputili na Kantonalno tužilaštvo HNK.
„Dakle, poslije 14 godina, svaki mjesec kada odem u tužilaštvo, uvijek mi se kaže „Radimo, radimo, radimo“, međutim ništa od toga. Taj sam predmet dva puta našla u arhivi. Sada to vodi nova tužiteljica, kojoj je trebalo dosta vremena da to prouči, no i dalje nema ništa od toga. Uvijek sam spominjala sva ta ubojstva i mislila kako će se te porodice javiti meni pa da možda čak i zajedno nastupimo, misleći da bi bilo možda više efekta. Međutim, očito je da su ljudi postali pasivni kroz sve ove godine, a vjerojatno su neki i odustali. Ja ne odustajem. Nemam nikakvu pomoć.“
Iako smo u više navrata kontaktirali niz penzionisanih policijskih službenika koji su bili aktivni sudionici ovih dešavanja nismo dobili nikakve informacije, obzirom da nisu bili zainteresovani za razgovor ili se nisu mogli sjetiti ovih događaja.
Nažalost porodice ubijenih ljudi teško da će u skorijem vremenskom periodu saznati ko su počinioci i nalogodavci ovih ubistava. Evidentni propusti koji su urađeni od strane policijskih agencija kao i Tužilaštava ukazuju na dugogodišnji uticaj političkih struktura na ove institucije, čija uloga očigledno nije zaštita građana i pravda nego interesa uskog kruga ljudi. Iz tog razloga u Mostaru, gradu koji svečanim vatrometima obilježava predaju zahtjeva BiH za članstvom u EU kao i datum osnivanja Herceg-Bosne, slobodno šetaju nekažnjene ubice.
- See more at:
http://24sata.info/vijesti/bosna-i-herc ... PiqWs.dpuf 
