Normalizacija
Datum: 24.06.2009 21:05
Autor: Boris Dežulović
Prije petnaestak godina - malo tko više pamti, a i ne treba - bio je to u Hrvatskoj lijep komad afere: predsjednik države Franjo Tuđman iskoristio je ustavne ovlasti i vlastoručnim potpisom blagoslovio optužnicu javnog tužitelja da podigne tužbu protiv nas u "Feral Tribuneu" zbog toga što smo ga nazvali sljedbenikom španjolskog fašističkog diktatora, generalissimusa Francisca Franca.
Spektakularan filmski proces, sve sa rječitim advokatima, televizijskim kamerama, demonstracijama pred sudnicom i historijskim završnim riječima, završio je - da ne dužim priču - oslobađajućom presudom. Javnost je bila malo zatečena, Tuđmanov režim konsterniran, ali sudac ni uz najbolju volju drugačije nije mogao presuditi. Ne nakon što smo pokazali intervju predsjednika Tuđmana u kojemu se izrijekom deklarira kao - sljedbenik generalissimusa Francisca Franca.
Zašto sam se sada sjetio tog davno zaboravljenog procesa i jednog od najefektnijih autogolova u karijeri legendarnog hrvatskog autogolgetera?
Pretpostavimo da ja sad u kolumni u "Nezavisnim novinama" napišem da premijer Republike Srpske Milorad Dodik, recimo, šta ja znam, nije normalan. Napišem, dakle, točno tako: Milorad Dodik nije normalan. Pa onda dalje razvijem tezu oko te zadate premise, nešto o tome kako samo nenormalan čovjek može zadržati vlast u nenormalnoj državi, pa mu je u interesu da ništa tu normalno ne bude, ni država ni on, i sve tako. Pretpostavimo onda da Milorad Dodik, s obzirom na to da nije normalan, pobjesni, a kako me ne može izvesti pred sud - s obzirom na to da nisam državljanin BiH, malo živim u Hrvatskoj, malo u Srbiji, a ugovora o izručenju nema - odgovori mi onako kako on to već zna, vješto, analitički i temeljito, nazivajući me budalom, kretenom, pederom, ili, kao u nedavnoj, rijetko lapidarnoj polemici s Raffijem Gregorianom, smrdljivcem. 
Činjenica je, međutim, da Milorad Dodik nije normalan. I nije nenormalan zbog toga što neistomišljenike naziva budalama, kretenima, pederima i smrdljivcima, već - upravo obrnuto - neistomišljenike naziva budalama, kretenima, pederima i smrdljivcima zbog toga što nije normalan. Je li onda nenormalan zbog toga što bi, po toj analogiji, za razliku od neistomišljenika, smrdljivih pederskih budala, on bio mirišljavi heteroseksualni genije, što bi u njegovom svijetu valjda bilo nenormalno? Hm. Za tu tezu trebalo bi njegovo priznanje da kao takav, dakle drugačiji od smrdljivih pederskih budala, nije normalan. Nema problema, na to će Dodik.
"Politička moć Republike Srpske jača je nego ikad. Mnogima se ne sviđa, ali u BiH se ništa ne može desiti ako mi to nećemo. To nije bilo lako izgraditi", reći će tako u jednom od svojih ukazanja na televiziji premijer Dodik. "Prije samo tri godine mi smo bili podanici raznih ideja, koje su ovdje dolazile i odlazile. Moram da priznam da sam u nekoj prošlosti i ja razmišljao o tome da treba da se normalizujemo, možda i nisam razumio neke stvari. U međuvremenu sam narastao i odrastao, shvatio da postoji podvala koja se zove "isprazni Republiku Srpsku nadležnostima", i onda će doći stranci i reći: "Evo vam, ništa od nadležnosti".
I eto Milorada Dodika kako, poput Franje Tuđmana, ničim neizazvan javno priznaje da nije normalan. Nekad je, eto, mlad i naivan mislio da treba biti normalan, "u nekoj prošlosti i ja sam razmišljao o tome da treba da se normalizujemo", možda i "nije razumio neke stvari", ali je "u međuvremenu narastao i odrastao". Danas, kao narastao i odrastao čovjek, Dodik razumije neke stvari, sve zapravo razumije, sve shvaća i sve mu je jasno: ne treba da se normaliziramo i nikad nije trebalo. Najbolje nam je ovako nenormalnima.
Tek onda, tek dakle kad je shvatio da niti je normalan, niti je ikad trebalo da bude normalan, Dodika je krenulo u životu. Otada, on nenormalan udara lijevo i desno, tko god mu se nađe na putu u svijetlu nenormalnu budućnost, on ga proglašava budalom, kretenom, pederom i smrdljivcem, dakle normalnim. Jer samo takav Milorad Dodik, dakle nenormalan, može biti nadležan u Republici Srpskoj: da li zbog toga što Republika Srpska nije normalna, pa joj nadležnosti trebaju biti u rukama nenormalnih, ili odrastao čovjek mora biti nenormalan da bi shvatio kako je normalizacija tek "ispražnjivanje od nadležnosti" - kako bilo, otad je u Republici Srpskoj sve lijepo normalno nenormalno.
Kad si, naime, nenormalan, slobodan si od svake sumnje i pitanja. Zašto bi te netko tebi nenormalan, dakle formalno normalan, "praznio" od nadležnosti dok si bio normalan kao on, prije dakle nego si shvatio podvalu? I zašto bi to onda uopće bila podvala? Jer, ako je to bila podvala, ako je podvala bila u tome da se normalni, prije nego narastu i odrastu, "isprazne" od nadležnosti, zašto bi itko normalan - sad sam se malo zapetljao, ovo "itko normalan" shvatite retorički - "praznio" Dodikovu Republiku Srpsku od nadležnosti i sad, kad je premijer narastao i odrastao, shvatio neke stvari i postao nenormalan? Zašto?! Koga briga? Neka se time bave normalni.
Kome je, uostalom, normalizacija ikad išta dobra donijela? U takozvanom normalnom svijetu, svijetu budala, kretena, pedera i smrdljivaca, ne možeš čovjeku reći da je budala, kreten, peder ili smrdljivac. Milorad Dodik tako je javno, mada nezapaženo, započeo proces nenormalizacije Bosne i Hercegovine. Nije u početku bilo lako, nije bilo jednostavno nenormalizirati Bosnu: lako je Berlusconiju nenormalizirati jednu normalnu Italiju, u kojoj je nenormalno već imati nenormalnog premijera, koji će okupljati strane premijere i gole manekenke na privatnom imanju. Hajde ti, međutim, nenormaliziraj zemlju u kojoj baš ništa nije nenormalno. Pa čak ni nenormalni premijeri.
I eto premijera Dodika već sutradan na sastanku nenormalne prudske trojke, koju u nenormalnoj Bosni i Hercegovini zovu "lud, zbunjen i normalan". Tko je lud, tko je zbunjen, a tko normalan, ne zna se. Zna se, međutim, tko nije. Milorad Dodik, recimo, nije normalan - da podsjetim, "moram da priznam da sam u nekoj prošlosti i ja razmišljao o tome da treba da se normalizujemo" - a bogami nije ni zbunjen: "Možda i nisam razumio neke stvari, ali u međuvremenu sam narastao, odrastao i shvatio".
ubleha za naivne...... 
, Mile i njegovi cetnici, a sve pod krinkom sporta, hobija iliti licnog zadovoljstva, treniraju i pripremaju "esalon” mladjahnih cetnika. U pojedinim sporskim klubovima - sekcija streljastvo, i streljackim klubovima, od kojih su neki i vlasnistvo pojedinaca, vrsi se obuka rukovanja oruzjem I streljacim vjestinama.
), a “sportiste” regrutuju iz dokazanih cetnickih “vamilija”, ali i iz krugova koji podupiru njihove ideje. 
