Gracija intervju: Amar Osim
Ne gledam utakmice sa ženama
Trener Željezničara, bivši igrač kojeg su uvijek poredili s ocem Ivicom, otac koji nije tjerao djecu da nastavljaju porodičnu tradiciju i čovjek koji ne vjeruje u brak, Amar Osim govori, prirodno, o fudbalu, ali i o tome zašto fudbaleri žene manekenke, zbog čega ne gleda fudbal sa ženama, ko je bio porodični autoritet, u kojoj zemlji je najsretniji i zašto ne vjeruje u to da će se na čelu nekog muškog fudbalskog kluba ikada naći jedna žena
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Jasmin Fazlagić
Odrastao je u crvenoj zgradi – što je za njega bilo strašno. Tek nakon mnogo godina, kada je odselio, ali ne i otišao iz jedinog kvarta u kojem želi živjeti, zgradu su obojili u plavo. I ispunili mu dječačku želju. Amar Osim (42) tvrdi kako su svi njegovi s Grbavice. Otac, sigurno najpoznatiji igrač i trener na ovim prostorima, Ivica Osim, rođen je u blizini stadiona. Na kojem igra Željezničar, klub za koji je igrao i Amar i na čijem se čelu danas nalazi po drugi put. S mnogo uspjeha. Otkako je sjeo za kormilo Želje, ovaj klub pobjeđuje. I ima šansu da obnovi nekadašnju slavu. Kojoj je Amar, kako kaže priča, jednom prilikom doprinio tako što je na stadion krišom unio željezničku trubu. I napravio buku koja se samo zamisliti može.
Koja je prva utakmica koje se sjećate?
– Prva koje se sjećam je neka utakmica u Francuskoj, gdje smo živjeli od moje treće do dvanaeste godine. Mislim da mi je bilo šest ili sedam godina, ne sjećam se svega, samo nekih detalja.
Da li se podrazumijevalo da ćete se zaljubiti u fudbal? Šta bi se desilo da ste odabrali nešto drugo?
– To se nije moglo desiti. Podrazumijevalo se da ću se zaljubiti u fudbal jer je to bilo vrijeme u kojem su svi dječaci ganjali loptu. Fudbal se igrao po mahalama u Bosni i po ulicama u Francuskoj. Tada nije bilo tehnologije, igrica, programa na televiziji, imali smo samo loptu. Gdje god i kad god stigneš – igraš lopte. Osim toga, rastao sam u takvom okruženju u kojem je fudbal bio svakodnevna stvar. Tako da je logično sve što se kasnije desilo.
Je li Ivica Osim bio strog otac?
– Jeste. Ali je i rijetko bio kod kuće, tako da nas je prilično razmazio. Mama, koja je bila stalno s nama, morala je biti oštrija. Tako je ona bila porodični autoritet. Mada je i otac bio strog, naročito ako nešto ne bi bilo onako kako je on htio da bude. Ali je u većini slučajeva naš odnos s ocem bio ona klasična priča o jednom roditelju koji je stalno na putu, pa kad se vrati donosi poklone, kupuje i mazi.
Koga ste se onda više bojali? U javnosti važi da je Vaš otac priličan ters, dok Vam je mama blaga.
– Mame, ona je bila stroga. Ne bolesna disciplina, ali je reda moralo da bude.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili od oca?
– Kao mlađi nisam shvatao zašto se uvijek i po svaku cijenu, čak i tu da neko od njegovih bližih bude povrijeđen, mora držati principa da bude i ostane ispravan. Danas shvatam. I kao što je u naše vrijeme teško biti ispravan, tako je bilo i u vrijeme kada je on počinjao. Mislim da je to lekcija koju sam naučio. Jednako kako sam naučio i to da je to osobina koja može mnogo da košta. On je imao sreće da je uz nju imao i talenat i pamet. Inače bi se sigurno loše proveo.
Je li Vam smetalo što Vas porede s ocem?
– Iskreno, dok sam bio fudbaler, nisam mnogo razmišljao o tome. Imao sam dovoljno godina da se mogu nositi s tom situacijom. Radio sam isti posao koji je radio i otac i shvatao sam da je nužno da nas porede. Nisam se time opterećavao, nego sam to prihvatao. Jednako kao i danas. Još uvijek nas porede, sada kao trenere. Meni to ne smeta.
Kakav ste Vi otac?
– Rijedak. Iz raznih razloga nisam bio sa svojom djecom onoliko koliko sam trebao, ali mi je bilo važno da znaju da sam tu ako me trebaju. Ne mislim da sam u poziciji da od njih nešto zahtijevam. Starijem sinu je sedamnaest godina i teško se u tim godinama nekome postaje ili nameće autoritet. Živimo blizu, ne viđamo se često, ali mislim kako on zna da sam tu.
Postoji li mogućnost da fudbal ostane porodična tradicija?
– Ne vjerujem. Možda nastavi neka treća generacija, ali za sada ne vidim da će se to dogoditi. Nisam insistirao na tome, jednako kako niko nije insistirao da ja budem to što jesam. Svako bira svoj put.
Da li su danas treneri postali zvijezde? O njima se govori jednako kao i o igračima.
– I prije se govorilo. Generalno se manje govorilo i o trenerima i o igračima. Fudbal se promijenio, postao je biznis koji je interesantan i po tome što se u njemu danas vrte ogromne količine novca. To povećava interes i za igrače i za trenere.
Koliko se promijenila igra u odnosu na prije, recimo, deset ili dvadeset godina?
– Mnogo. Igrači izgledaju drugačije, trče tri puta više, mnogo su izdržljiviji. Ali pošto ljudi nisu mašine, izgubili su na drugim stvarima. Izgubila se ljepota. One stvari koje su lijepe za oko danas gotovo da ne postoje. Otpadaju igrači koji igraju lijepo i traže se oni koji su izdržljivi, koji mogu tehnički završiti sve ono što se od njih traži. Zvijezde postaju oni koji pored toga imaju i mrvicu onog nečeg što se nekada podrazumijevalo. Dakle, svi mogu trčati, ali desetak njih, koji zarađuju ogromne svote, imaju još i to nešto. Svi ostali otpadaju. To je šteta, ali je to cijena koja se plaća kako bi se zadržao postojeći trend biznisa u fubalu.
Vidite li među mladim igračima u BiH one koji bi mogli napraviti nešto veliko?
– Rijetko. Ali, to je danak modernizaciji. Danas djeca ne igraju lopte. I to nije samo ovdje tako. Dječaci ganjaju loptu na ulici još samo u Argentini, Brazilu, po Africi. Možda zato jer su veći kokuzi. Jedini način da igrač bude odličan je da enormno trenira. Danas se to postiže vještački. Za mene je prirodno okruženje ulica. Klubovi su vještački. Ali ulica više nije trend. Evropa je generalno krenula u drugom smjeru. Klubovi uzimaju djecu, otvaraju kampove, omogućavaju im da igraju sedam sati dnevno uz sve moguće uslove. Tako prave fudbalere. Nema više talenata koji se prepoznaju na ulici.
Zašto smo nekada imali igrače koji su mogli parirati svjetskima, a danas su oni rijetkost?
– Zato jer smo bili veći, ali i zato jer su nekada igrač ovdje i u Francuskoj trenirali isti broj sati i u sličnim, ako ne i istim uvjetima. Danas dijete u Francuskoj igra sedam sati dnevno, a ovdje djeca nemaju nikakve uslove za to. Zato odlaze. Oni koji se prepoznaju kao dobri izgubljeni su za ovu sredinu jer idu tamo gdje imaju uslove za rad i napredovanje.
Šta se dogodilo sa Željezničarom otkako ste ponovo na čelu? Zašto sada igra bolje? Šta Vi radite a drugi nisu?
– Hajmo samo reći da se radi. Pametan će skontati.
Kako gledate na ženski fudbal?
– Zaprepašten sam, jer mi se posljednjih godina zna desiti da ne prepoznam da se radi o ženama sve dok se ne približim ekranu. Ženski fudbal je dostigao takav nivo tehničke obučenosti da je to fudbal u kojem se može uživati. Nema one surove i sirove sile koju imaju muškarci, koja ubija ljepotu igre. Žene nekada nisu znale osnovne stvari s loptom. Kada ih gledaš danas, vidiš da znaju čemu teže, vidiš da to znaju sprovesti, i to je poprilično gledljivo. Ne predugo, naravno.
Možete li zamisliti ženu u bilo kojoj funkciji u muškom fudbalu?
– Sudije već postoje, a za nešto dalje ne znam. Ali onda, nekada nisam mogao zamisliti da će se gledati žensko prvenstvo na televiziji i da će ijedna televizija to ikada prenositi. Teško mi je danas zamisliti da će ijedna žena biti, recimo, trener nekoj muškoj reprezentaciji. Ali to što je meni teško to da zamislim ne znači ništa. Mada treba imati na umu da su tradicionalne fudbalske zemlje, poput Brazila, Argentine, Španije, Italije…, i tradicionalno patrijarhalne sredine. Ko zna? Možda se za trideset godina i to promijeni, kao i sve ostalo.
Zašto žene sve više gledaju fudbal?
– Iz raznih razloga. Zbog igrača, vjerovatno.
Da li je zaista tako teško zamisliti da ga gledaju zbog ljepote igre?
– Ne kažem da je loše to što gledaju zbog igrača, to je skroz
u redu. Pa i na koncerte se ide zbog pjevača, ne zbog pjesama. Ja to nekako poredim s tim.
Možete li Vi gledati utakmicu sa ženama?
– Ne mogu. Ne nervira me, ali izbjegavam. Ne znam ni zašto bih. Normalno, ako se gleda utakmica u kafani i neka žena sjedi tu, neću je otjerati, ali da namjerno gledam s nekom ženom, ne! Jer, bez obzira koliko gledaju i vole, sa ženama se ne može komentirati. Može, ali nećeš dobiti nikakav pametan odgovor.
Zašto fudbaleri žene manekenke?
– To nije slučajno. To je nametnuto kao i većina stvari. Danas fudbaler mora biti lijepo obučen, mora lijepo izgledati, pa mora imati i lijepu ženu, koja ne mora biti neke velike pameti. To je također dio fudbalskog biznisa.
Kakav je Vaš odnos prema braku?
– Nisam nikada bio u braku, i prema tome, nemam nikakav odnos. Ustvari, može se reći da sam protiv braka, mislim da je besmislen. S nekim si ili nisi s nekim – i šta ti imaš sada potpisivati to da si sa nekim, ili da ti neko svjedoči da si ti sa nekim. I da jedeš i piješ i slaviš zato jer si s nekim. Meni to ništa ne znači. Brak shvatam kao nešto uslovljeno širom prevarom kako je bitno šta svijet misli ili govori. Meni su to gluposti.
Šta je za Vas idealno uređenje života?
– Da radiš ono što voliš a da se ne sekiraš, ali je to nemoguće. Da imaš dovoljno vremena da uživaš u plodovima svoga rada, ako ih ima, ali je i to nemoguće. To je utopija. Pa onda na kraju nije loše ni to da radiš ono što voliš. I da to možeš dijeliti s ljudima koje voliš.
Ko su ljudi s kojima se družite?
– Ako kažem da nemam mnogo prijatelja, ljudi će misliti da sam čudak, ali ih zaista nemam. Nemam mnogo vremena za prijatelje, jer sam okupiran poslom. Imam prijatelje iz posla, iz djetinjstva, iz raznih sfera. Ljudi se vrte, za nekoga se zakačiš, za nekoga ne. I to je tako. Ne znam čak ni koji su kriteriji po kojima ih biram.
Živjeli ste u Francuskoj, Japanu i BiH – koja Vam je zemlja najbolje “legla”?
– Živio sam u zemljama koje su lijepe za živjeti. Japan je dobar za živjeti ako imaš dobar posao, odnosno posao koji ti omogućava da ne živiš na način na koji oni žive – tek onda Japan ima jednako divnih stvari koliko i loših. Francuska je lijepa zemlja; to sam spoznao tek kasnije kada sam kao odrastao čovjek živio tamo. Nema stresa koji podrazumijevaju kapitalističke zemlje zapadne Evrope, zato volim Francusku. Ali je Bosna – Bosna.
Da li ste doživjeli kulturološki šok po preseljenju u Japan?
– Da, prije svega zbog činjenice da se ne možeš normalno sporazumjeti s ljudima, što je strašna situacija sama po sebi i izaziva veliki otpor. Imao sam sreću pa sam oko sebe imao ljude koji su tu već živjeli i koji su mi pomogli da amortiziram taj šok na određeni način. Da sam otišao sâm, ne znam kako bih izdržao. Sve je drugačije: ljudi drugačije rade stvari, drugačije reagiraju, drugačije izgledaju, ono što je nama bitno, njima je nevažno, i obrnuto. To čovjeka čini nesigurnim.
Za koga ćete navijati na Svjetskom prvenstvu?
– Naći ću već nekoga – od luzera, jer takve volim.
Još sam ubijeđen da mogu sve kao i prije
Koju muziku slušate?
– Svakakvu. Najbolji primjer je to da sam, recimo, 31. decembra bio na koncertu filharmonije, prvog januara gledao bečki koncert danju, a onda uveče u nekoj kafani pjevao i kitio muzikante.
Koju ste posljednju knjigu pročitali?
– Zadnji put sam pročitao knjigu prije dvije godine, čega me stid. Čitam mnogo novina, gotovo sve. To je navika iz djetinjstva. Živjeli smo u kući u kojoj je uvijek bilo novina. I to mi je ostalo.
Održavate li kondiciju?
– Trebao bih, ali ne održavam. Tri mjeseca nisam ni požurio. Imam problema s leđima i ljekar mi je savjetovao mirovanje, pa sam ja to bukvalno i shvatio. Tako sam apsolutno neaktivan.
Koju hranu volite?
– Obožavam jesti, ali ne smijem. Sklon sam debljanju, a nisam aktivan, i kada bih jeo koliko bih htio i mogao, bio bih deblji nego što jesam.
Kada osjetite da starite?
– Kada vidim oko sebe ljude i pogotovo djecu. Ali još sam ubijeđen da mogu sve kao i prije.
Najtrofejnijem i najboljem Bh stručnjaku ikad. 
pa makar i bio djetinjast 
Ali mislim da je čovjek mislio na igrace je koji su rodjeni van BiH i igracku afirmaciju doživjeli van BiH. 
Nisam opterećen ni sa Amarom, ni sa bilo kojom drugom osobom. 