Previse si ti ovo previse ozbiljno shvatio... Ne zanimaju nostagicare argumenti...45cents wrote:Nemam vremena sad da tražim tačan citat te izreke iz antičke Grčke, ali neko od onih "dežurnih" flozofa je rekao kak je nemoguće dva puta zagaziti u istu rijeku. Vjerovatno zato što voda teče, neuhvatljiva je da bi istu tekućicu dva puta zagazio.piupiu wrote: To su već objasnili svi oni američki neo-klasičari koji su se bavili jugoslovenskom ekonomijom i takozvanom 'ilirskom kompanijom', kako se zvao model za jugoslovensku samoupravnu firmu u njihovom razmatranju.
Za početak, oni su jugoslovensku ekonomiju nazivali tržišno-socijalističkom, što je bitna stavka kad se raspravlja s ljudima koji doživljavaju jugoslovensku ekonomiju kao centralizovanu, monolitnu i zatvorenog tipa i čitaju laičke internetske analize, pa kažu nije bilo spasaaaaa ... i raspalo seeeeee. Kad to pročitam, uvijek mi je prvo pitanje - a koju to vrijednost danas proizvodi Bosna, pa se još nije raspala? I uvijek ih napomenem da je BNP Bosne otprilike jednak jednom kvartalu samo jedne velike američke multinacionalne firme. No, dobro, idemo dalje.
Jedan pozitivnih primjera te 'ilirske' kompanije bio je beogradski Kluz. Napravljen 1952., tada je zapošljavao 200 radnika. 1984., Kluz je imao deset tvornica i 7,000 radnika, a oko 80% proizvodnje je plasirano na strano tržište. Onih 20% proizvodnje je plasirano na domaće tržište kroz 130 prodavnica širom Jugoslavije. 1980.-ih je Kluzov plasman proizvoda bio u prosjeku 70:30 (strano-domaće tržište)...............//..........Onda su, recimo, analizirali metalurški kombinat Bor. Prije 1965., dosta se fabrika elektro-materijala ....................//........
Problem je, naravno, postojao na makroekonomskom nivou - gdje se dešavala preraspodjela sredstava - pa se ulagalo u poboljšanje statusa radnika na Kosovu, na primjer, da bi ih se dovelo u kakav-takav paritet sa radnikom u Sloveniji, odnosno da bi im se omogućila slična kupovna moć.
Kako god, vlasništvo radnika nad kapitalom i učešće u upravljanju u svakom slučaju nije nužno imalo negativne posljedice. Problem postoji u tretmanu kapitala u socijalističkoj ekonomiji - je li kapital samo vlasništvo nad sredstvima proizvodnje (koje je u ovom slučaju društveno) i kako se tretira finansijski kapital; a u našem samoupravnom dodatni je problem što se insistiralo na visokom nivou samofinansiranja firmi, i postojala je pretpostavka slobodnog tržišta, a u stvarnosti, ono je bilo koncentrisano u rukama nekoliko monopola i podložno političkim odlukama na ograničenom tržištu kapitala.
Zapravo, ta izreka je moj najveći problem kada diskutujem sa jugonostalgičarima. Jugonostalgičare ne mogu da zadržim u onom tamo vremenu kada je to nešto na taj način funkcionisalo. Obavezno dobijem: "Eto neka ti Bakir napravi tvornicu, načekaćeš se", ili "Sad ti je bolje sa ovim kriminalcima".
Ako se može diskutovati o SFRJ u vrijeme kada e ista postojala, onda je to OK.
Aplikacija samoupravljanja je pretočena u malo dioničarstvo. Tačka.
Uspjeh preduzeća determinira njegov tržišni plasman. U vrijeme globalizacije (danas), teško je računati na šićar lokalnih ili regionalnih tržišnih zgoditaka... Dok se okreneš, eto ti globalca i razvali i tebe i tržište.
Ne može se kao nekada ići u inostranstvo sa dampingom, a razliku u cijeni prebaciti na domaći socijalizam.
Ako se sjećaš gradiva, to se zvalo "makaze cijena", pa je teret preostalog (neplasiranog) troška ostajao u zemlji. Najpoznatiji po tome jeste ŠIPAD po primjeru nekadašnjeg izvoza namještaja na zapadno tržište. Danas je po tome najbolji primjer budžetiranje razlike u cijeni za proizvodnju automobila u Zastavi (Kragujevac). Kod nas je to slučaj sa cijenom uglja - ona prelazi tržišnu cijenu, a razne "Grabovice" dodatno idu sa izvozom struje po dampingu. Razliku u cijeni uglja i troškova rudnika snosi Budžet FBiH (kreditom za radni staž rudara i zdravstvenu zaštitu) ili sami rudari koji čekaju i po 3-4 godine da im se uplate razlike za penziono osiguranje pa da počnu primati penziju.
Šta je onda bilo dobro? Pa domaće tržište od 21 miliona stanovnika i izvjesna porotekcija od uvoza konkurentne robe. Tako su majstorski korištene domaće maloprodaje, pa smo imali finaliste (posebno iz Slovenije) koji su nam tušili od miksera do TV-a, sve dok su imali protekciju od konkurenata. Kada je Marković otvorio granice, kada smo počeli kupovati inostranu tehniku, počele su pritužbe da su "izdani" - a i zahtjevi za secesionizam.
Mislim, možemo ovako do besvijesti, ali ako su pali puno jači zatvoreni tržišni sistemi (SSSR, Poljska, itd.), onda je malo isprazno nastavljati sa džepnim bilijarom.
Znam šta si htio reći. Ali jedno je kvazidržavno djelovanje (npr. osveta SDA centrale prema onima koji su ih napustili, pa im ukinu pristup svim formama guzovače i foteljašenja) ili kvaziformalno djelovanje (zaštite jednomisli u bilo kom formatu javne komunikacije), od SFRJ formata zakonske zaštite "demokratskog centralizma" sa elementima prisile (što uključuje istrage, suđenja, zatvor, itd.).piupiu wrote: Pa, nemam šta da zamišljam. Oni dolaze iz jednog kulturološkog sistema, a mi iz drugog. Moja teorija o verbalnom deliktu je potpuno kulturološka - nekad nisi smio protiv sultana i cara, poslije nisi smio protiv kralja i Tita, a i danas kod nas postoji kulturološki 'verbalni delikt'. Da ne idem dalje od ovog foruma, iznenadio bi se koliko poruka i prijava dobiju moderatori ..................//................
Ali, iako to ovako izgleda marginalno, odgovorno tvrdim da bi SFRJ preživjela devedesete da je u vrijeme kada je ta država bila jaka kao stijena, bila ostavljena zakonska mogućnost pluralizma - popaljenici bi se iživili, ispucali municiju, rekli sve što znaju i samo bi šačica krenula za njima. Tako smatram da je Tito trebao dati šansu Đilasu ili tokom Hrvatskog proljeća - da se vidi kuda bi to otišlo. Ostatak društva je bio kvalitetno homogen. Ne bi bilo puno štete, a nacionalni projekti bi vrlo brzo ispuhali (nisu mogli ništa bolje ponuditi običnim smrtnicima, kao ni danas), a da zasjene tadašnji standard života.
Ubrzo bi se vidjelo da je priču urbanih spinera npr. o "Mladim muslimanima" u najvećem procentu popušila seoska klijentela koja živi na granici siromaštva ili je baš propala sirotinja (kao što se danas vrbuju vehabije iz te skupine). Paralelno, živio se život kojem se teško moglo naći mane (osim ako nisi ekonomski analitičar). Hehe...
Jbg. ovo je sad samo naknadna pamet i ništa više.
Pati se za jugoslavijom kao za nekom njeznom ljubavi iz srednje skole.. Ona je princeza...Nema veze sto sad radi na pijaci a i tada bila malo krezava i imala krive noge

