Joj oko čega se vi "svađate", ljudi moji.
Evo, da ispričam ja i svoju fudbalsku (sportsku) priču, ali samo jednom, neću ponavljati.

Osim fudbala, volim i NFL i univerzitetski američki fudbal , NHL, univerzitetsku košarku. NBA pratim samo playoffs.
Kad je pitanje koji sport (ligu) najviše volim, između NFL i EPL je neriješeno.
Kad nešto volim, idem na izvor, idem do samih korijena, a to je u slučaju organiziranog fudbala Engleska. Otišao sam do izvora i "zaljubio" se u engleski fudbal. That's about it. Nije najljepši fudbal, očigledno nisu najuspješniji ni u reprezentativnom fudbalu, ali, tamo je izvor. Tu se za mene sva priča završava.
Naravno, nije fudbalska tradicija vezana samo za Englesku, i svaki istinski zaljubljenik fudbala to zna i poštuje, pa i ja. Englezi su puno učinili i na širenju organizacije fudbala u druge zemlje. Englezi su, recimo, razlog zašto su Juveovi dresovi crno-bijeli, zašto danas uopšte postoje neki poznati svjetski klubovi, itd.
Al' evo, i malo dublje u moju priču. Moj tata navija za Arsenal od srednjoškolskih dana. Ne znam kako su tada ljudi u Jugoslaviji pratili engleski fudbal, ali, on je dobijao neku literaturu i neke druge stvari od neke dalje rodbine iz Londona, i sve to čuva i danas. Tako je naučio i engleski.
Što se mene lično tiče, ja sam dva puta bio u Londonu na duže vrijeme (kod prethodno spomenute rodbine). Sa prve takve "ekskurzije", vratio sam se kao Tottenhamovac, na krajnje zgražavanje mog tate.

Tada sam imao 10 godina. To je valjda bio neki moj način otpora autoritetu. Sreća pa mi nije ispran mozak dok je za to postojala šansa.
Dakle, već 25 godina navijam za Tottenham. I to uopšte nije neko površno navijanje, ali ne bih u detalje. Nema nikakve potrebe da me provocirate što navijam za Tottenham, znam ja sam kako mi je.
Što se tiče ostalih klubova i liga, otpratim redovno velike, to jest najveće, derbije. Super Clasico, El Clasico, i onu totalnu, neuporedivu ni sa čim, ludnicu u Glasgowu nekoliko puta godišnje. Odgledam i Bayern - Dortmund. Sve ostalo bi bilo previše. Nekad uhvatim neku drugu utakmicu.
Što se tiče pojedinačnih klubova, neprijatelji mi nisu Čelik iz Zenice, Dinamo, Ajax, i Borussia Dortmund. Sve ostale klubove mrzim i želim im sve najgore. Posebna mržnja je rezervirana za onaj šugavi sotonski klub sa Emirata, naravno. Dabogda im se stative od gola osušile, mreže izgorile, travu im na stadionu popasle krave, za hljeba ne imali.
Ipak, kao tradicionalista, cijenim i neke pojedince kod drugih engleskih klubova. Fergusona, recimo, mada mi je pojeo živaca u mladosti, kao nijedan drugi trener. Nikad neću zaboraviti onu utakmicu protiv njih kad smo vodili 3:0 na poluvremenu, a onda nas Beckham uništio u drugom poluvremenu. Navodno, Ferguson je na poluvremenu igračima samo rekao "Lads, it's Tottenham." Ali, to je Sir Alex, moraš ga cijeniti jer je on svoju arogantnost opravdao rezultatima i dugotrajnošću.
Anyway, ovo je malo duži post nego što je trebalo. Izvinjavam se. Ali, to je fudbal, tako ga volimo svi, "mnogo više nego pitanje života i smrti", kako reče onaj genijalac.
Od navijača Liverpoola očekujem pivu ako osvoje ovu sezonu, jer mi smo im u subotu otvorili realnu šansu za to. Mada i Liverpool mrzim.

Onu ruku Sissokoa u finalu nikad neću prežaliti. Ko zna šta bi se desilo bez te gluposti.
Eto, kraj priče od još jednog čovjeka zaluđenog fudbalom. Za kraj da kažem da mi je Ronaldinho najbolji svih vremena. Kakav Messi, kakav Ronaldo. Maradonu i Pelea nisam gledao, osim nešto malo na YouTube.