45cents wrote:piupiu wrote:
Samo dvije napomene:
1. Samoupravni socijalizam (neka varijanta istog) se danas smatra progresivnim menadžmentom i uči u svjetskim menadžment školama pod raznim novim imenima ...
a) Kako spajaš berzansko poslovanje i tržište kapitala sa samouprvanim socijalizmom (gdje počinje jedno, a gdje se zaustavlja drugo)?
To su već objasnili svi oni američki neo-klasičari koji su se bavili jugoslovenskom ekonomijom i takozvanom '
ilirskom kompanijom', kako se zvao model za jugoslovensku samoupravnu firmu u njihovom razmatranju.
Za početak, oni su jugoslovensku ekonomiju nazivali tržišno-socijalističkom, što je bitna stavka kad se raspravlja s ljudima koji doživljavaju jugoslovensku ekonomiju kao centralizovanu, monolitnu i zatvorenog tipa i čitaju laičke internetske analize, pa kažu nije bilo spasaaaaa ... i raspalo seeeeee. Kad to pročitam, uvijek mi je prvo pitanje - a koju to vrijednost danas proizvodi Bosna, pa se još nije raspala? I uvijek ih napomenem da je BNP Bosne otprilike jednak jednom kvartalu samo jedne velike američke multinacionalne firme. No, dobro, idemo dalje.
Jedan pozitivnih primjera te 'ilirske' kompanije bio je beogradski Kluz. Napravljen 1952., tada je zapošljavao 200 radnika. 1984., Kluz je imao deset tvornica i 7,000 radnika, a oko 80% proizvodnje je plasirano na strano tržište. Onih 20% proizvodnje je plasirano na domaće tržište kroz 130 prodavnica širom Jugoslavije. 1980.-ih je Kluzov plasman proizvoda bio u prosjeku 70:30 (strano-domaće tržište).
U tom periodu, plate radnika su u prosjeku rasle 12% godišnje, i to je bila rijetkost u jugoslovenskim firmama 80.-ih, ali je očigledno bilo sasvim moguće u okviru svih sistemskih i ekonomskih okvira - i negativnih, i pozitivnih. Oko 2.5 miliona dinara je aktivno ulagano u kantine sa besplatnom hranom, zdravstvenu zaštitu radnika i fond za odmor radnika.
Ključ Kluzovog uspjeha su bile 3 stvari: 1. izvoz, 2. plate koje su bile vezane za indikatore produktivnosti i 3. samo-finansiranje u razvoju. Dakle, Kluz se razvijao od svojih zaradjenih para, a ne od kredita komercijalnih banaka - koji su zavili u crno veliki broj jugoslovenskih firmi.
Onda su, recimo, analizirali metalurški kombinat Bor. Prije 1965., dosta se fabrika elektro-materijala i dijelova žalilo da bakra ima, da je jeftin, ali da se neuredno i nedovoljno proizvodi, pa su nastajale nestašice na tržištu. Poslije ekonomske reforme, ukinute su subvencije i Boru je dozvoljeno da diže cijene. Prije toga bakru, cementu i uglju su cijene vještački održavane na vrlo niskom nivou jer su bili neophodni za industrijalizaciju.
Eh, onda je Radnički savjet Bora pregovarao sa Radničkim savjetima proizvodjača elektro-materijala i dijelova u regiji da im se da pravo da sami odredjuju cijene. Od tog trenutka bakra je bilo, bio je kvalitetniji, bio je skuplji, ali su proizvodjači bili spremni platiti za kvalitet i redovnu isporuku. Bor je počeo ostvarivati profit, koji je pokrivao kapitalne potrebe, poreze i bonuse za radnike. Dakle, kad je prestalo subvencioniranje i vještačko održavanje niskih cijena osnovnih materijala, firme su počele odredjivati svoje cijene na tržištu, pa i
proizvoditi višak vrijednosti
, odnosno stvarati dodatni kapital.
Slovenačka Iskra je bila još jedan takav primjer, pa Dimitrije Tucović i PKB u Beogradu, Energoinvest u Sarajevu, itd. Za sve njih karakteristično je da su sve odluke bile stavljanje pred Radnički savjet i da su Radnički savjeti odlučivali o njima, iako je, naravno, bilo tehnokratskih intervencija i manipulacija. Glavni problem kod zapadnih analiza samoupravljanja, odnosno glavni strah kapitalističkih ekonomista, je bio da bi se pod takvim sistemom radnici odlučivali samo i isključivo za ulaganje u više plate, umjesto za kapitalna ulaganja. Ni u jednoj od ovih firmi to nije bio slučaj i sve te firme bi sasvim dobro prošle i na tržištu kapitala, jer su bile klasično produktivne.
Problem je, naravno, postojao na makroekonomskom nivou - gdje se dešavala preraspodjela sredstava - pa se ulagalo u poboljšanje statusa radnika na Kosovu, na primjer, da bi ih se dovelo u kakav-takav paritet sa radnikom u Sloveniji, odnosno da bi im se omogućila slična kupovna moć.
Drugi problem je što su se pregovorima industrijski koncentrisanih firmi stvarali monopoli i oligarhije - prvo, zbog toga što je država promovisala integraciju i ukrupnjavanje, a drugo zato što su se uspješne firme dogovorale o cijenama i stvarale monopole. Ali taj problem postoji i u klasičnom kapitalizmu.
Kako god, vlasništvo radnika nad kapitalom i učešće u upravljanju u svakom slučaju nije nužno imalo negativne posljedice. Problem postoji u tretmanu kapitala u socijalističkoj ekonomiji - je li kapital samo vlasništvo nad sredstvima proizvodnje (koje je u ovom slučaju društveno) i kako se tretira finansijski kapital; a u našem samoupravnom dodatni je problem što se insistiralo na visokom nivou samofinansiranja firmi, i postojala je pretpostavka slobodnog tržišta, a u stvarnosti, ono je bilo koncentrisano u rukama nekoliko monopola i podložno političkim odlukama na ograničenom tržištu kapitala.
Danas je 'samoupravljanje' predment istraživanja (i prakse) naprednih menadžment teorija, odnosno stvaranja sistema radničko-dioničarskog vlasništva i direktne uprave u okviru jednog preduzeća i takvih modela ima u vrlo uspješnim firmama u od Kanade do Brazila i sve su one vrlo uspješne na berzi. Dakle, samoupravljanje je izdvojeno kao dobra i motivaciona metoda menadžmenta, a socijalizam kao ekonomski sistem je stavljen
ad acta.
b) Ako ćemo mak na konac - ljudski rod poznaje samo jednu ideologiju. Ali nije to poenta... Nego, zamisli da neko Šveđanima saopšti da mogu imati samo jednu stranku i ko šta progovori protiv nje, spada pod odredbe verbalnog delikta?
Pa, nemam šta da zamišljam. Oni dolaze iz jednog kulturološkog sistema, a mi iz drugog. Moja teorija o verbalnom deliktu je potpuno kulturološka - nekad nisi smio protiv sultana i cara, poslije nisi smio protiv kralja i Tita, a i danas kod nas postoji kulturološki 'verbalni delikt'. Da ne idem dalje od ovog foruma, iznenadio bi se koliko poruka i prijava dobiju moderatori koje su sljedećeg sadržaja:
"Zašto se tom i tom dozvoljava da blati lik i djelo Alije Izetbegovića? Banujte ga!"
"Zašto se dozvoljava ova linija argumentacije, banujte ga!"
"Ko je ovaj nešto-fob, banujte ga!"
"Ko si ti da pričaš protiv Sarajeva, treba te namarat'!"
To puno govori o nama - a sve te poruke u ogromnom broju slučajeva stižu sa objašnjenjem kako ovo više nije totalitarni komunizam, već demokratsko društvo i da zato takva i takva mišljenja ne bi smjela biti dozvoljena.
... zapravo baš zgodna za iskazivanje ljubavi. 
