Erdogan je bio prvi covhjek Istambula. Na osnovu onog sto je tamo uradio stekao je popularnost. Tu mu nisu pomogli stranci. Sad je prvi covjek Turske. Usmjerio je Tursku na pravi put, put ekonomskog razvoja, vratio dug MMF, od Turske pravi naprednu i modernu zemlju, uspostavljajuci ekonomsku saradnju vise prema istoku nego prema zapadu, i tako ugrozava trziste bogatih, sto njima nije po volji.
Ipak on je njihov igrac, ucestovao je u rusenju Gadafija, najvjerovatnije ne svojom voljom nego voljom mocnika. Sad rusi Asada, jer je glavni snabdjevac oruzjem svih opozicionara, zajedno sa S. Arabijom, Katarom i drugom bratjom. Sve to cini da mu ne potpale kurdski problem. Vec sad vodi ozbiljne pregovore sa Kurdima, po nekim dosta uspjesno. Medjutim, ma kakoliko bio poslusan nikad ih nece pridobiti, jer oni imaju svoj cilj, to jest da Turska ostane sverc komerc drzava, ekonomski slaba, bez ikakvog uticaja na politicka desavanbja u svom okruzenju. Izrael treba da bude sila bez premca, sve oko njega prah i pepeo, a on ce onda da zandara kao sto radi danas na prostorima gdje su Palestinci vecina.
Srusio se krov hale i predsjednik podnio ostavku. Njegov licni izbor, nije morao, to od njega niko nije trazio. E sad ce neki kazati "pa to je moralni cin". Ne gledamo svi jednako na moral. Biti obican vojnik i biti vojnik snajperista nije isto. Da ne objasnjavam, vjerujem da znas zasto. Biti vjernik ili ateista a ne postovati vjerska osjecanja drugih, isto tako nije moralni cin. Iz tog razloga Erdogan kao predsjednk treba traziti odgovornost odogovornih za nesrecu u rudniku, i nastaviti raditi dobre stvari za Turski i njen narod, bez obzira na proteste placenika.
Da npr. demokratki izabrani predsjednik Egipta ubija ljude po ulici kao sto sad cini samovoljno proglasena vlat, citav bogati svijet demokratski svijet bi osudio takva nedjela. Ali kako to rade oni koje oni placaju, osude nema, sto pokazuje da je moral rastegljiv pojam.
Libijcima je sad svakako bolje. Nema vise jednog diktatora gdje su svi znali pravila. Sad imaju puno, puno malih anonimnih diktatora koji siju smrt po ulicama. Tako je u Libiji, tako je danas u Siriju, tako je u Iraku, pa bi tako trebalo biti i u Turskoj.
Dakle, stigla "demokracija" a sa njom i "arapsko proljece", proljece koje donosi pustinjski vjetar i zagorcava ljudima zivot, zivot bez vode, hrane, prisustvanje dzenazama svaki dan, zivot u strahu od nepoznatog, i tugovanje za svojim najblizim itd.
