Pozitivna iznenađenja ne žive na srpskoj opozicionoj sceni. Njihovo ponašanje je, tokom ove situacije, pokazalo sve ono što naša opozicija jeste – bezidejnost, tromost i razjedinjenost. Ako se vlast gubi u lavirintu sopstvenih laži i nesposobnosti, koje su to konkretne, bolje, spasonosnije i ostvarive ideje ponudili lideri opozicione scene? Koji socijalni program za hiljade radnika koji su, ili će ostati bez posla? Koji novi zakon o radu će sprečiti da se te stvari više nikada ne ponove? Kakvu reformu uniženog i uništenog zdravstva i obrazovanja, sistema koji su pokazali koliko su strašne posledice neznanja, loših zakona i partijskog kadriranja? Šta ćemo sa kulturom, gladnim samostalnim umetnicima i poništenim konkursima? Koji ste zakon o medijima i informisanju spremili, a da on zauvek spere sramotu sa domaće medijske scene? Kakav ekonomski program će nas, nakon svega, izvući iz neizbežne krize? Planova i odgovora na ova pitanja naša opozicija nema, ali zato ume da ne reaguje na monstruozni tvit jednog od svojih lidera, Boška Obradovića, koji povodom Uskrsa priziva „ujedinjenje srpskih zemalja – Srbije, Crne Gore i Republike Srpske“. Jeste li ga zbog toga izbacili iz Saveza za Srbiju i ako vas zbog toga nije sramota, zašto nije?
Opozicija treba da odustane od politike. Ovakva kakva jeste, sa bojkotom ili ne, ona pruža privid demokratije i suštinski radi za aktuelni režim. Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali kakav smo mi to narod kad zaslužujemo i ovakvu vlast i ovakvu opoziciju?
*Kako vidite to što se opet lupa u šerpe i lonce?
Kao kad bi se dvadeset i nekoliko godina kasnije opet smuvali sa devojkom iz srednje škole. Ne zato što je volite, ne zato što vam je nedostajala, nego zato što ni vi ni ona niste napravili ništa od svog života, jadni ste i nesrećni i nemate za šta da se uhvatite. (

nije moglo bolje biti sumirano.) Ako nakon svih ovih godina treba da stradaju poklopci od šerpi, a ne nečije glave, ako se mečka i dalje plaši rešetom, onda je logično što smo tu gde jesmo, ili što nismo tamo gde smo mislili da će biti. Da ne bih abolirao sebe od krivice, napominjem da i meni ruka pođe prema šerpi i varjači, ne zato što volim buku, nego što je valjda lakše biti promašen u masi, nego promašen u sebi.