Forum Klix.ba

dale cooper wrote:Ako bude ikad osnovan sud za muzičke zločine, Wind Of Change će biti jedna od prvih na optuženičkoj
klupi. A ja ću rado svjedočiti u korist tužiteljstva.

a koji su jos clanovi kriminalne skupine?

Bloo wrote:Mene podsjeca na djetinjstvo...
A ti si zal

hadzinicasa wrote:

dale cooper wrote:Ako bude ikad osnovan sud za muzičke zločine, Wind Of Change će biti jedna od prvih na optuženičkoj
klupi. A ja ću rado svjedočiti u korist tužiteljstva.

a koji su jos clanovi kriminalne skupine?

Polako, ne treba hapsiti i osuđivati olako. Treba saslušati, iznijeti dokaze zašto, eventualne olakotne
okolnosti, kao i prethodni rad. Ja sam legalista. A o drugim eventualnim sumnjivcima
ćemo govoriti kad i ako se pojave na temi (bilo ih je doduše od strane jednog određenog forumaša)
ili ako neko maksuz postavi, ili ako se i ja sjetim još koje pjesme koja mi je odvratna.

dale cooper wrote:

hadzinicasa wrote:

dale cooper wrote:Ako bude ikad osnovan sud za muzičke zločine, Wind Of Change će biti jedna od prvih na optuženičkoj
klupi. A ja ću rado svjedočiti u korist tužiteljstva.

a koji su jos clanovi kriminalne skupine?

Polako, ne treba hapsiti i osuđivati olako. Treba saslušati, iznijeti dokaze zašto, eventualne olakotne
okolnosti, kao i prethodni rad. Ja sam legalista. A o drugim eventualnim sumnjivcima
ćemo govoriti kad i ako se pojave na temi (bilo ih je doduše od strane jednog određenog forumaša)
ili ako neko maksuz postavi, ili ako se i ja sjetim još koje pjesme koja mi je odvratna.

nisam ja rekla da bih hapsila a kamo li osudjivala.... ja sam sucker za lost causes, ja bih ih branila - srcem - cak i ako bih se sluhom i razumom mozda slagala s tobom. vjerovatno.

jedino za sta nemam milosti, ni razumijevanja, ni tolerancije, ni nicega.... je turbofolk, cajke i to.
ostalo.... svaka budala ima svoje veselje.

dale cooper wrote:Ako bude ikad osnovan sud za muzičke zločine, Wind Of Change će biti jedna od prvih na optuženičkoj
klupi. A ja ću rado svjedočiti u korist tužiteljstva.

Bila je 1991-a, Wind of Change je bila popularna i raja ispred moje zgrade je drkala na nju gore nego sto ce to kasnije raditi na Sylviji Saint ili Jenni Jameson. Ja licno sam bio ravnodusan prema pjesmi ali kako to bude slucaj sa cesto pustanim i pjevljivim pjesmama tako se i ta zabila u glavu.

Tromjesjecje 1992-e, rat se zahuktava, sjedimo i odgovaramo za zakljucnu ocjenu iz fizike. Imamo nastavnika koji je uzimao prvo mjesto u sadizmu i aroganciji te se i danas dan cudim kako to da sam bas bio zainteresovan za fiziku a matematika i hemija se vec na startu posvadjale sa mnom.
Ja sam naucio poglavlje, odgovarao, dobio trojku (iako sam znao sve i jedno pitanje, iako sam to sve objasnio) i kontam "dobro je, suti". Sjedim na svom mjestu, drugovi iz razreda se prze na njegovim pitanjima i otkud mi misli odletjese da sam na glas, nesvjesno, poceo da pjevam "...let your balalaika tell what my guitar want to sing..." na sta ce sadista-nastavnik kao ofuren vrelom vodom "Ko to pjeva?!!!".
Izvinjavam se, objasnjavam da sam se samo zamislio... Otvara covjek dnevnik, upisuje keca i pri tom "Mars napolje, djubre jedno!"
Nije da ja nisam bio problematican djak, daleko od toga, po disciplini mozda i najgori ali da bas toliko zasluzujem je fakat previse. Izadjem iz ucionice, stojim i kontam kako cu sada starcima na oci. Bio je to zadnji cas, poslijepodnevna smjena, mogao nas je fino sviju koji smo odgovarali pustiti kuci ali jok. I da se zalim kome, nece mi vjerovati. Zazvoni zvono, otvorise se vrata razreda i pocese skolski drugovi izlaziti, ja da udjem i pokupim svoje stvari kad ce lik "Ne moze! Dok svi djaci iz skole ne izadju!". I cekaj, i cekaj... kontam u sebi pa kakav mu je merak da me toliko maltretira, ne razumijem. Napokon, kad me pusti da uzmem stvari, kontam smirio se mozda i ja lijepo "Izvinjavam se druze nastavnice, jednostavno sam se zamislio, molim vas, pa znao sam svako pitanje, eto ispitajte me opet..." Pogleda me i samo rece "Dao sam ti zakljucnu ocjenu, mars napolje djubre jedno, da te ne vidim!" Izlazim na vrata i lijepo mu rekoh "Mrs u picku materinu jebem ti mater pedercino" i potrcim prema izlazu. Kontam, najgore sto moze uraditi je da me pozovu kod upravnika na razgovor, sa starcima i razrednim, dobit cu ukor i gotovo. Tako za par dana i bi. Zamrzih pjesmu a i nastavnika. Ma dzaba mu sto ispade covjek kada mnogi ispadose necovjeci.

Godinama kasnije dobijem singlicu od prijatelja i cuvao sam je kao i svaku plocu ali se ne mogu sjetiti da sam je ijednom pustio na gramofon. Eh sad dodaj tu jos nekoliko godina i eto ti mene, stojim pred razredom, predajem. Jedan djecak iz Sirije obozava bas tu pjesmu. Donosim i pokazujem mu singlicu, ostali se cude sta je to jer nisu imali prilike da vide gramofonsku plocu uzivo. Singlica ce stajati na zidu kod mog radnog stola da bi mjesecima kasnije taj djecak dobio da seli u drugi grad. Na rastanku me zagrli pa me upita "Molim te, daj mi tu singlicu da imam od tebe za uspomenu"
Ma naravno da sam mu je dao! Njega ce podsjecati da ima ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i nemaju potrebe da se izivljavaju nad ucenicima. Javi mi se ponekad preko FB-a, pita kad cemo se naci na kafi.

Ommadawn wrote:Bila je 1991-a, Wind of Change je bila popularna i raja ispred moje zgrade je drkala na nju gore nego sto ce to kasnije raditi na Sylviji Saint ili Jenni Jameson. Ja licno sam bio ravnodusan prema pjesmi ali kako to bude slucaj sa cesto pustanim i pjevljivim pjesmama tako se i ta zabila u glavu.

Tromjesjecje 1992-e, rat se zahuktava, sjedimo i odgovaramo za zakljucnu ocjenu iz fizike. Imamo nastavnika koji je uzimao prvo mjesto u sadizmu i aroganciji te se i danas dan cudim kako to da sam bas bio zainteresovan za fiziku a matematika i hemija se vec na startu posvadjale sa mnom.
Ja sam naucio poglavlje, odgovarao, dobio trojku (iako sam znao sve i jedno pitanje, iako sam to sve objasnio) i kontam "dobro je, suti". Sjedim na svom mjestu, drugovi iz razreda se prze na njegovim pitanjima i otkud mi misli odletjese da sam na glas, nesvjesno, poceo da pjevam "...let your balalaika tell what my guitar want to sing..." na sta ce sadista-nastavnik kao ofuren vrelom vodom "Ko to pjeva?!!!".
Izvinjavam se, objasnjavam da sam se samo zamislio... Otvara covjek dnevnik, upisuje keca i pri tom "Mars napolje, djubre jedno!"
Nije da ja nisam bio problematican djak, daleko od toga, po disciplini mozda i najgori ali da bas toliko zasluzujem je fakat previse. Izadjem iz ucionice, stojim i kontam kako cu sada starcima na oci. Bio je to zadnji cas, poslijepodnevna smjena, mogao nas je fino sviju koji smo odgovarali pustiti kuci ali jok. I da se zalim kome, nece mi vjerovati. Zazvoni zvono, otvorise se vrata razreda i pocese skolski drugovi izlaziti, ja da udjem i pokupim svoje stvari kad ce lik "Ne moze! Dok svi djaci iz skole ne izadju!". I cekaj, i cekaj... kontam u sebi pa kakav mu je merak da me toliko maltretira, ne razumijem. Napokon, kad me pusti da uzmem stvari, kontam smirio se mozda i ja lijepo "Izvinjavam se druze nastavnice, jednostavno sam se zamislio, molim vas, pa znao sam svako pitanje, eto ispitajte me opet..." Pogleda me i samo rece "Dao sam ti zakljucnu ocjenu, mars napolje djubre jedno, da te ne vidim!" Izlazim na vrata i lijepo mu rekoh "Mrs u picku materinu jebem ti mater pedercino" i potrcim prema izlazu. Kontam, najgore sto moze uraditi je da me pozovu kod upravnika na razgovor, sa starcima i razrednim, dobit cu ukor i gotovo. Tako za par dana i bi. Zamrzih pjesmu a i nastavnika. Ma dzaba mu sto ispade covjek kada mnogi ispadose necovjeci.

Godinama kasnije dobijem singlicu od prijatelja i cuvao sam je kao i svaku plocu ali se ne mogu sjetiti da sam je ijednom pustio na gramofon. Eh sad dodaj tu jos nekoliko godina i eto ti mene, stojim pred razredom, predajem. Jedan djecak iz Sirije obozava bas tu pjesmu. Donosim i pokazujem mu singlicu, ostali se cude sta je to jer nisu imali prilike da vide gramofonsku plocu uzivo. Singlica ce stajati na zidu kod mog radnog stola da bi mjesecima kasnije taj djecak dobio da seli u drugi grad. Na rastanku me zagrli pa me upita "Molim te, daj mi tu singlicu da imam od tebe za uspomenu"
Ma naravno da sam mu je dao! Njega ce podsjecati da ima ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i nemaju potrebe da se izivljavaju nad ucenicima. Javi mi se ponekad preko FB-a, pita kad cemo se naci na kafi.

A ti je tražio da mu daš film sa Sylvijom Saint ili Jennom Jameson, ne bi mu dao. Lako ti se bilo rastati sa nečim šta ne voliš

Hakiz wrote:

Ommadawn wrote:Bila je 1991-a, Wind of Change je bila popularna i raja ispred moje zgrade je drkala na nju gore nego sto ce to kasnije raditi na Sylviji Saint ili Jenni Jameson. Ja licno sam bio ravnodusan prema pjesmi ali kako to bude slucaj sa cesto pustanim i pjevljivim pjesmama tako se i ta zabila u glavu.

Tromjesjecje 1992-e, rat se zahuktava, sjedimo i odgovaramo za zakljucnu ocjenu iz fizike. Imamo nastavnika koji je uzimao prvo mjesto u sadizmu i aroganciji te se i danas dan cudim kako to da sam bas bio zainteresovan za fiziku a matematika i hemija se vec na startu posvadjale sa mnom.
Ja sam naucio poglavlje, odgovarao, dobio trojku (iako sam znao sve i jedno pitanje, iako sam to sve objasnio) i kontam "dobro je, suti". Sjedim na svom mjestu, drugovi iz razreda se prze na njegovim pitanjima i otkud mi misli odletjese da sam na glas, nesvjesno, poceo da pjevam "...let your balalaika tell what my guitar want to sing..." na sta ce sadista-nastavnik kao ofuren vrelom vodom "Ko to pjeva?!!!".
Izvinjavam se, objasnjavam da sam se samo zamislio... Otvara covjek dnevnik, upisuje keca i pri tom "Mars napolje, djubre jedno!"
Nije da ja nisam bio problematican djak, daleko od toga, po disciplini mozda i najgori ali da bas toliko zasluzujem je fakat previse. Izadjem iz ucionice, stojim i kontam kako cu sada starcima na oci. Bio je to zadnji cas, poslijepodnevna smjena, mogao nas je fino sviju koji smo odgovarali pustiti kuci ali jok. I da se zalim kome, nece mi vjerovati. Zazvoni zvono, otvorise se vrata razreda i pocese skolski drugovi izlaziti, ja da udjem i pokupim svoje stvari kad ce lik "Ne moze! Dok svi djaci iz skole ne izadju!". I cekaj, i cekaj... kontam u sebi pa kakav mu je merak da me toliko maltretira, ne razumijem. Napokon, kad me pusti da uzmem stvari, kontam smirio se mozda i ja lijepo "Izvinjavam se druze nastavnice, jednostavno sam se zamislio, molim vas, pa znao sam svako pitanje, eto ispitajte me opet..." Pogleda me i samo rece "Dao sam ti zakljucnu ocjenu, mars napolje djubre jedno, da te ne vidim!" Izlazim na vrata i lijepo mu rekoh "Mrs u picku materinu jebem ti mater pedercino" i potrcim prema izlazu. Kontam, najgore sto moze uraditi je da me pozovu kod upravnika na razgovor, sa starcima i razrednim, dobit cu ukor i gotovo. Tako za par dana i bi. Zamrzih pjesmu a i nastavnika. Ma dzaba mu sto ispade covjek kada mnogi ispadose necovjeci.

Godinama kasnije dobijem singlicu od prijatelja i cuvao sam je kao i svaku plocu ali se ne mogu sjetiti da sam je ijednom pustio na gramofon. Eh sad dodaj tu jos nekoliko godina i eto ti mene, stojim pred razredom, predajem. Jedan djecak iz Sirije obozava bas tu pjesmu. Donosim i pokazujem mu singlicu, ostali se cude sta je to jer nisu imali prilike da vide gramofonsku plocu uzivo. Singlica ce stajati na zidu kod mog radnog stola da bi mjesecima kasnije taj djecak dobio da seli u drugi grad. Na rastanku me zagrli pa me upita "Molim te, daj mi tu singlicu da imam od tebe za uspomenu"
Ma naravno da sam mu je dao! Njega ce podsjecati da ima ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i nemaju potrebe da se izivljavaju nad ucenicima. Javi mi se ponekad preko FB-a, pita kad cemo se naci na kafi.

A ti je tražio da mu daš film sa Sylvijom Saint ili Jennom Jameson, ne bi mu dao. Lako ti se bilo rastati sa nečim šta ne voliš

Iako je tvoja opaska duhovita, ja nisam baš tako shvatio Ommijevu priču. Priču čija poenta je, ako se ne varam, kako
je jedna pjesma koja je njega podsjećala na uvrijede i bol iz školskih dana postala simbol sreće i prijateljstva za jednog
dječaka iz Sirije. I to je standardno topla priča u skladu sa Ommadawn standardima.

Hakiz wrote:

Ommadawn wrote:Bila je 1991-a, Wind of Change je bila popularna i raja ispred moje zgrade je drkala na nju gore nego sto ce to kasnije raditi na Sylviji Saint ili Jenni Jameson. Ja licno sam bio ravnodusan prema pjesmi ali kako to bude slucaj sa cesto pustanim i pjevljivim pjesmama tako se i ta zabila u glavu.

Tromjesjecje 1992-e, rat se zahuktava, sjedimo i odgovaramo za zakljucnu ocjenu iz fizike. Imamo nastavnika koji je uzimao prvo mjesto u sadizmu i aroganciji te se i danas dan cudim kako to da sam bas bio zainteresovan za fiziku a matematika i hemija se vec na startu posvadjale sa mnom.
Ja sam naucio poglavlje, odgovarao, dobio trojku (iako sam znao sve i jedno pitanje, iako sam to sve objasnio) i kontam "dobro je, suti". Sjedim na svom mjestu, drugovi iz razreda se prze na njegovim pitanjima i otkud mi misli odletjese da sam na glas, nesvjesno, poceo da pjevam "...let your balalaika tell what my guitar want to sing..." na sta ce sadista-nastavnik kao ofuren vrelom vodom "Ko to pjeva?!!!".
Izvinjavam se, objasnjavam da sam se samo zamislio... Otvara covjek dnevnik, upisuje keca i pri tom "Mars napolje, djubre jedno!"
Nije da ja nisam bio problematican djak, daleko od toga, po disciplini mozda i najgori ali da bas toliko zasluzujem je fakat previse. Izadjem iz ucionice, stojim i kontam kako cu sada starcima na oci. Bio je to zadnji cas, poslijepodnevna smjena, mogao nas je fino sviju koji smo odgovarali pustiti kuci ali jok. I da se zalim kome, nece mi vjerovati. Zazvoni zvono, otvorise se vrata razreda i pocese skolski drugovi izlaziti, ja da udjem i pokupim svoje stvari kad ce lik "Ne moze! Dok svi djaci iz skole ne izadju!". I cekaj, i cekaj... kontam u sebi pa kakav mu je merak da me toliko maltretira, ne razumijem. Napokon, kad me pusti da uzmem stvari, kontam smirio se mozda i ja lijepo "Izvinjavam se druze nastavnice, jednostavno sam se zamislio, molim vas, pa znao sam svako pitanje, eto ispitajte me opet..." Pogleda me i samo rece "Dao sam ti zakljucnu ocjenu, mars napolje djubre jedno, da te ne vidim!" Izlazim na vrata i lijepo mu rekoh "Mrs u picku materinu jebem ti mater pedercino" i potrcim prema izlazu. Kontam, najgore sto moze uraditi je da me pozovu kod upravnika na razgovor, sa starcima i razrednim, dobit cu ukor i gotovo. Tako za par dana i bi. Zamrzih pjesmu a i nastavnika. Ma dzaba mu sto ispade covjek kada mnogi ispadose necovjeci.

Godinama kasnije dobijem singlicu od prijatelja i cuvao sam je kao i svaku plocu ali se ne mogu sjetiti da sam je ijednom pustio na gramofon. Eh sad dodaj tu jos nekoliko godina i eto ti mene, stojim pred razredom, predajem. Jedan djecak iz Sirije obozava bas tu pjesmu. Donosim i pokazujem mu singlicu, ostali se cude sta je to jer nisu imali prilike da vide gramofonsku plocu uzivo. Singlica ce stajati na zidu kod mog radnog stola da bi mjesecima kasnije taj djecak dobio da seli u drugi grad. Na rastanku me zagrli pa me upita "Molim te, daj mi tu singlicu da imam od tebe za uspomenu"
Ma naravno da sam mu je dao! Njega ce podsjecati da ima ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i nemaju potrebe da se izivljavaju nad ucenicima. Javi mi se ponekad preko FB-a, pita kad cemo se naci na kafi.

A ti je tražio da mu daš film sa Sylvijom Saint ili Jennom Jameson, ne bi mu dao. Lako ti se bilo rastati sa nečim šta ne voliš

Jest, pa da dobijem otkaz i jos da me optuze za seksualno zlostavljanje
A s druge strane, mozda bih se teze rastao sa nekom dragom plocom ali... neke stvari mozes kupiti novcem (plocu, film Jenne Jameson ili Sylvije Saint) a neke ne mozes.

dale cooper wrote:

Hakiz wrote:

Ommadawn wrote:Bila je 1991-a, Wind of Change je bila popularna i raja ispred moje zgrade je drkala na nju gore nego sto ce to kasnije raditi na Sylviji Saint ili Jenni Jameson. Ja licno sam bio ravnodusan prema pjesmi ali kako to bude slucaj sa cesto pustanim i pjevljivim pjesmama tako se i ta zabila u glavu.

Tromjesjecje 1992-e, rat se zahuktava, sjedimo i odgovaramo za zakljucnu ocjenu iz fizike. Imamo nastavnika koji je uzimao prvo mjesto u sadizmu i aroganciji te se i danas dan cudim kako to da sam bas bio zainteresovan za fiziku a matematika i hemija se vec na startu posvadjale sa mnom.
Ja sam naucio poglavlje, odgovarao, dobio trojku (iako sam znao sve i jedno pitanje, iako sam to sve objasnio) i kontam "dobro je, suti". Sjedim na svom mjestu, drugovi iz razreda se prze na njegovim pitanjima i otkud mi misli odletjese da sam na glas, nesvjesno, poceo da pjevam "...let your balalaika tell what my guitar want to sing..." na sta ce sadista-nastavnik kao ofuren vrelom vodom "Ko to pjeva?!!!".
Izvinjavam se, objasnjavam da sam se samo zamislio... Otvara covjek dnevnik, upisuje keca i pri tom "Mars napolje, djubre jedno!"
Nije da ja nisam bio problematican djak, daleko od toga, po disciplini mozda i najgori ali da bas toliko zasluzujem je fakat previse. Izadjem iz ucionice, stojim i kontam kako cu sada starcima na oci. Bio je to zadnji cas, poslijepodnevna smjena, mogao nas je fino sviju koji smo odgovarali pustiti kuci ali jok. I da se zalim kome, nece mi vjerovati. Zazvoni zvono, otvorise se vrata razreda i pocese skolski drugovi izlaziti, ja da udjem i pokupim svoje stvari kad ce lik "Ne moze! Dok svi djaci iz skole ne izadju!". I cekaj, i cekaj... kontam u sebi pa kakav mu je merak da me toliko maltretira, ne razumijem. Napokon, kad me pusti da uzmem stvari, kontam smirio se mozda i ja lijepo "Izvinjavam se druze nastavnice, jednostavno sam se zamislio, molim vas, pa znao sam svako pitanje, eto ispitajte me opet..." Pogleda me i samo rece "Dao sam ti zakljucnu ocjenu, mars napolje djubre jedno, da te ne vidim!" Izlazim na vrata i lijepo mu rekoh "Mrs u picku materinu jebem ti mater pedercino" i potrcim prema izlazu. Kontam, najgore sto moze uraditi je da me pozovu kod upravnika na razgovor, sa starcima i razrednim, dobit cu ukor i gotovo. Tako za par dana i bi. Zamrzih pjesmu a i nastavnika. Ma dzaba mu sto ispade covjek kada mnogi ispadose necovjeci.

Godinama kasnije dobijem singlicu od prijatelja i cuvao sam je kao i svaku plocu ali se ne mogu sjetiti da sam je ijednom pustio na gramofon. Eh sad dodaj tu jos nekoliko godina i eto ti mene, stojim pred razredom, predajem. Jedan djecak iz Sirije obozava bas tu pjesmu. Donosim i pokazujem mu singlicu, ostali se cude sta je to jer nisu imali prilike da vide gramofonsku plocu uzivo. Singlica ce stajati na zidu kod mog radnog stola da bi mjesecima kasnije taj djecak dobio da seli u drugi grad. Na rastanku me zagrli pa me upita "Molim te, daj mi tu singlicu da imam od tebe za uspomenu"
Ma naravno da sam mu je dao! Njega ce podsjecati da ima ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i nemaju potrebe da se izivljavaju nad ucenicima. Javi mi se ponekad preko FB-a, pita kad cemo se naci na kafi.

A ti je tražio da mu daš film sa Sylvijom Saint ili Jennom Jameson, ne bi mu dao. Lako ti se bilo rastati sa nečim šta ne voliš

Iako je tvoja opaska duhovita, ja nisam baš tako shvatio Ommijevu priču. Priču čija poenta je, ako se ne varam, kako
je jedna pjesma koja je njega podsjećala na uvrijede i bol iz školskih dana postala simbol sreće i prijateljstva za jednog
dječaka iz Sirije. I to je standardno topla priča u skladu sa Ommadawn standardima.

kakavdanakneiskustvu wrote:

donje dvije su me oblikovale u kretena kakav sam danas:


prva pjesma koju napisah (iz ove perspektive je, naravno, užasna) zove se "vodopad", što je direktna posljedica gornjeg klipa..


ova odiše sjajnom, zanosnom i mračnom atmosferom.. ne čuh mnogo sličnih pjesama, a naslušao sam se svega..

Ommadawn wrote:

.....a imas li sta od Silvie Saint?

Na prvu,zbog basa i riffa mi se ucini Pere Ubu..kad nije
https://youtu.be/M0FKEDexivA

Bloo wrote:Na prvu,zbog basa i riffa mi se ucini Pere Ubu..kad nije
https://youtu.be/M0FKEDexivA

Meni zvuči više kao nešto između Wire-a i ranog XTC-a. Nervozni, twitchy post punk, sa Borlandovim Curtis-esque glasom.
Sljedeći album From the Lion's Mouth je bio procvat u nešto još ljepše i grandioznije i jedan je od izgubljenih post
punk klasika.

dale cooper wrote:

Hakiz wrote:

Ommadawn wrote:Bila je 1991-a, Wind of Change je bila popularna i raja ispred moje zgrade je drkala na nju gore nego sto ce to kasnije raditi na Sylviji Saint ili Jenni Jameson. Ja licno sam bio ravnodusan prema pjesmi ali kako to bude slucaj sa cesto pustanim i pjevljivim pjesmama tako se i ta zabila u glavu.

Tromjesjecje 1992-e, rat se zahuktava, sjedimo i odgovaramo za zakljucnu ocjenu iz fizike. Imamo nastavnika koji je uzimao prvo mjesto u sadizmu i aroganciji te se i danas dan cudim kako to da sam bas bio zainteresovan za fiziku a matematika i hemija se vec na startu posvadjale sa mnom.
Ja sam naucio poglavlje, odgovarao, dobio trojku (iako sam znao sve i jedno pitanje, iako sam to sve objasnio) i kontam "dobro je, suti". Sjedim na svom mjestu, drugovi iz razreda se prze na njegovim pitanjima i otkud mi misli odletjese da sam na glas, nesvjesno, poceo da pjevam "...let your balalaika tell what my guitar want to sing..." na sta ce sadista-nastavnik kao ofuren vrelom vodom "Ko to pjeva?!!!".
Izvinjavam se, objasnjavam da sam se samo zamislio... Otvara covjek dnevnik, upisuje keca i pri tom "Mars napolje, djubre jedno!"
Nije da ja nisam bio problematican djak, daleko od toga, po disciplini mozda i najgori ali da bas toliko zasluzujem je fakat previse. Izadjem iz ucionice, stojim i kontam kako cu sada starcima na oci. Bio je to zadnji cas, poslijepodnevna smjena, mogao nas je fino sviju koji smo odgovarali pustiti kuci ali jok. I da se zalim kome, nece mi vjerovati. Zazvoni zvono, otvorise se vrata razreda i pocese skolski drugovi izlaziti, ja da udjem i pokupim svoje stvari kad ce lik "Ne moze! Dok svi djaci iz skole ne izadju!". I cekaj, i cekaj... kontam u sebi pa kakav mu je merak da me toliko maltretira, ne razumijem. Napokon, kad me pusti da uzmem stvari, kontam smirio se mozda i ja lijepo "Izvinjavam se druze nastavnice, jednostavno sam se zamislio, molim vas, pa znao sam svako pitanje, eto ispitajte me opet..." Pogleda me i samo rece "Dao sam ti zakljucnu ocjenu, mars napolje djubre jedno, da te ne vidim!" Izlazim na vrata i lijepo mu rekoh "Mrs u picku materinu jebem ti mater pedercino" i potrcim prema izlazu. Kontam, najgore sto moze uraditi je da me pozovu kod upravnika na razgovor, sa starcima i razrednim, dobit cu ukor i gotovo. Tako za par dana i bi. Zamrzih pjesmu a i nastavnika. Ma dzaba mu sto ispade covjek kada mnogi ispadose necovjeci.

Godinama kasnije dobijem singlicu od prijatelja i cuvao sam je kao i svaku plocu ali se ne mogu sjetiti da sam je ijednom pustio na gramofon. Eh sad dodaj tu jos nekoliko godina i eto ti mene, stojim pred razredom, predajem. Jedan djecak iz Sirije obozava bas tu pjesmu. Donosim i pokazujem mu singlicu, ostali se cude sta je to jer nisu imali prilike da vide gramofonsku plocu uzivo. Singlica ce stajati na zidu kod mog radnog stola da bi mjesecima kasnije taj djecak dobio da seli u drugi grad. Na rastanku me zagrli pa me upita "Molim te, daj mi tu singlicu da imam od tebe za uspomenu"
Ma naravno da sam mu je dao! Njega ce podsjecati da ima ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i nemaju potrebe da se izivljavaju nad ucenicima. Javi mi se ponekad preko FB-a, pita kad cemo se naci na kafi.

A ti je tražio da mu daš film sa Sylvijom Saint ili Jennom Jameson, ne bi mu dao. Lako ti se bilo rastati sa nečim šta ne voliš

Iako je tvoja opaska duhovita, ja nisam baš tako shvatio Ommijevu priču. Priču čija poenta je, ako se ne varam, kako
je jedna pjesma koja je njega podsjećala na uvrijede i bol iz školskih dana postala simbol sreće i prijateljstva za jednog
dječaka iz Sirije. I to je standardno topla priča u skladu sa Ommadawn standardima.

Nisam je ni ja shvatio onako kako sam je komentarisao

Bloo wrote:

Ommadawn wrote:

.....a imas li sta od Silvie Saint?

Nemam. Ali imam nešto za nju.

hadzinicasa wrote:

dale cooper wrote:Ako bude ikad osnovan sud za muzičke zločine, Wind Of Change će biti jedna od prvih na optuženičkoj
klupi. A ja ću rado svjedočiti u korist tužiteljstva.

a koji su jos clanovi kriminalne skupine?

Rudolf (Zuhdije) Schenker (69), Klaus (Pantelije) Meine (69), Matthias (Zvonimira) Jabs (62), Paweł (Janeza) Mąciwoda (50) i Mikkey (Ljurzima) Dee (54) - svi od ranije poznati organima...

Optuzeni se terete da su godine 1991-e inspirisani politickim dogadjajima u Istocnoj Evropi, a narocito Rusiji, napisali i komponovali pjesmu "Wind of change" te izvodjenjem iste pospjesivali njeno sirenje radio i televizijskom difuzijom i time lose uticali na slusaoce diljem svijeta.
Ista pjesma svojim sadrzajem rock elemenata, jer je napisana kao power ballad, te kao takva uticala na pogresno shvatanje rock muzike.
Ista pjesma je svojim muzickim sadrzajem bila inspiracija mnogim sarmerima sa gitarom te nerijetko kao i uzrok zeljnih i nepozeljnih trudnoca.
Ista pjesma je svojim tekstualnim i muzickim sadrzajem uzrok lose zakljucne ocjene najmanje jednom uceniku osnovne skole.

black wrote:
mada sto se tice dark/jazz/ambient drazi su mi

Kakoooo je meni Bohren mrakasti mrak mrakova!!!!!!!!! Bomba!!!!!!! Top Notch nooooćććć! Totalni mrakić!

Problem Sarajevo Jazz festa je, između ostalog, problem needukovanja mladih za džez.

Kompozicija koja je mene kao tinejdžera, maltene još pubertetliju, privukla džezu:



Napomena: Nakon uvoda sa sintisajzerom, pojačati koliko smijete.