VerticalHairFactor wrote:To su oni univerzalni i stari principi iz osvita njihove civilizacije, koji su im omogućili da budu jedinstveni u mirenju naizgled neizmirivih krajnosti, te da u suprotstavljenim pozicijama i šarolikosti pronađu svoju snagu:
tolerancija i sloboda, multikulturalnost, racionalan pristup, znanje i nauka te pravo i zakoni.
Muslimani Zlatnog doba su ove vrijednosti pronašli u svojoj vjerskoj tradiciji i istakli ih, držeći se načelnih proklamovanih principa islama, a ostavljajući one parcijalne specifičnom momentu i okolnostima u kojima su se dogodili ili bi se mogli dogoditi (pitanja rata, nečijeg položaja na "ahiretu" i sl.).
Recimo: "Nema prisile u vjeru", "Vama vaša, meni moja vjera", "Neka vas mržnja prema nekim ljudima ne navede na to da nepravedni budete, budite pravedni...", mnogobrojni primjeri iz hadisa poput onoga u kojem Ibrahim ne želi napojiti i nahraniti starca koji dolazi iz pustinje jer je paganin, a potom mu silazi Džibril i kaže da njega Bog hrani i poji cijelog života, a ovaj ne vjeruje u njega, pa kako ti nisi mogao jedanput iznuždenom starcu ponuditi vodu i hranu, nakon čega on hrli za njim, blago postupa i ugošćuje ga. "Znanje je izgubljena stvar muslimana, gdje god ga nađe, uzet će ga." "Nema razlike između Arapa i nearapa, osim po bogobojaznosti." Iz tradicije ashaba, Omer (drugi ashab po vrijednosti i ugledu kod muslimana) ulazi u Crkvu Svetog Groba u Jerusalemu, tamo obavlja molitvu a potom izlazi i obznanjuje da su kršćani pod zaštitom hilafeta, da su njihova imovina i svetinje zabranjene i nedodirljive, pa ko njima proglasi neprijateljstvo, proglasio ga je i njemu, a samim tim i svim muslimanima (jer je on emirul-muminin, vladar svih pravovjernih).
I još mnogi su načelni proklamovani primjeri tolerancije, da ne nabrajam u nedogled.
Pravila rata, ajeti i hadisi koji govore o ratu, važe i počinju važiti u specifičnim situacijama, i gradiraju se prema situacijama, isto tako zakoni koji se odnose na kazne, odnosno ajeti i tradicija koji odražavaju stanje i odnos na ovom ili onom svijetu. To su stvari koje su aplikabilne u ekstremnim situacijama, ili koje pak uopće ne dodiruju život na ovom svijetu.
Naravno, ne postoji apsolutni primjer tolerancije i svih tih vrlina, no onda kada one dosegnu kritičnu masu, a posebice kada se za njih nađe mjesto u srži neke kulture i tradicije, imamo primjere da "kuća nikome nije tijesna".
E, sad, da li je to idealan oblik tolerancije prema baš svemu, nije; ako pokušavaš uporno kreirati "novi islam", predstavljajući se muslimanom i tobože, zastupajući stavove islama, poput Haladža (Pod plaštom ovim je sam Bog, i sl.), to je problem - problem zato što halifa mora odreagirati. Ne bi bio problem da nije bio musliman, ili da nije tvrdio za sebe da je musliman i da je istinski islam to što propovijeda. Halifa El-Muktedir ga je pogubio nakon 11 godina zatvora i ustrajnosti u tome da je on "Istina" i "Rabb - Gospodar".
Sa druge strane pojava skepticizma i nečega što se može nazvati ateizmom bila je uobičajena, i takav skeptik je mogao istovremeno biti i ugledan član društva, svugdje dobrodošao. Primjer Muhamed ibn-Zekerija Razi. Čuveni ljekar, koga slavi danas i WHO a u Teheranu ima svoj univerzitet i dan, "Dan Razija - dan farmacije". Smatrao je princip poslanstva "mentalnim poremećajem", čak mu je i čuveni Biruni, ravan njemu po značaju ali u matematici i astronomiji, naveo dvije heretičke knjige "O vjerovjesništvima" i "O trikovima lažnih proroka", imao je još radova na temu, ali su te knjige otišle niz Tigris uz blagoslove Hulagua. Tvrdio je da Bog nije nužno sve stvorio iz ničega, nego je aranžirao univerzum na temelju već postojećih principa unutar prostora, materije i vremena. Naravno, ne sporeći njegov značaj u farmaciji i medicini, Biruni i Ibn-Sina, kao jednaki njemu u nauci, obojica su odgovarali na Razija, tvrdeći da mu nedostaju osnovna saznanja o islamu, Biruni je tvrdio da Razi pati od čestog "manihejskog dualističkog kompleksa" kod Iranaca (zašto ovoliko zlo?, kakav je to "dobročinitelj" sazdao ovakav svijet), dok je Avicena zaključio: "Bilo mu je bolje da je ostao pri hirurgiji, urinu i testiranju stolice kod ljudi, nego što se upustio u metafiziku koja prevazilazi njegovu kompetenciju i znanje".
Eto, nisu se slagali, ali nije bio problem da on i dalje piše i širi svoj skepticizam i ideje, a da istovremeno bude poštovan zbog svojih kvaliteta.
Zato su u tom periodu od 300-350 godina u Bagdadu ugodno živjeli i radili muslimani, kršćani, Jevreji, zoroastrijanci pa i skeptici i ateisti; i sve to u okrilju hilafeta, koji je islamska paradigma države. Osmani su kasnije blijedo pokušali kopirati neke abasijske tradicije, ali nisu bili dorasli tome, niti su imali to abasijsko samopouzdanje. Danas uopće ne želim komentarisati kretenske i ridikulne stavove "vjerskih autoriteta", koji su u znanstvenom pogledu inferiorni u odnosu na ljude koji su živjeli prije njih više od jednog milenija, što i jeste izvor njihove nesigurnosti i nekontroliranih izljeva bijesa.
To je apsolutni poraz za civilizaciju, koja je u svom korijenu baštinila principe, koji generalno trebaju ljudskom rodu i nadilaze puku tradiciju do stepena nasušne ljudske potrebe.