Forum Klix.ba

Dobrinjac-u-Pragu wrote: ↑23/10/2023 22:05

n+1 wrote: ↑23/10/2023 21:55

Dobrinjac-u-Pragu wrote: ↑23/10/2023 21:53
nesto su mjenjali prosle godine, neku ulicu, a rusi odgovorise istom mjerom nakon toga. uglavnom mozda je interesantno nekima, ali 1990. godine cesi promjenise sve skoro sve ulice i stanice sto su nosili komunisticka imena...

Konevovu u Hartigovu.

bolje znas od mene.

a rusi mislim odgovorili tako da su promjenili ime metro stanice, ako se ne varam, sto cehe nije zabrinulo ni 2%.

Kada je Stadlerov politički angažman u Bosni u pitanju, jasno je da je on radio na tome da Bosna postane jedan entitet ujedinjen s tadašnjom Dalmacijom i Hrvatskom. Jedan od brojnih dokaza za to jeste delegacija koju je predvodio u Beču 1908. godine. Zvanično, krenuli su se zahvaliti caru Franji Josipu na aneksiji. Stadler je spremio govor u kojem je naumio pričati o svojoj želji ujedinjenja Bosne, Dalmacije i Hrvatske, ali mu je bilo zabranjeno održati taj govor jer je to tada bilo u suprotnosti s interesima krune. Po povratku u Zagreb sastao se s predsjednikom Starčevićeve stranke prava Josipom Frankom kako bi pokazao svoju naklonost toj partiji koja je tražila pripojenje Bosne Hrvatskoj.
...
Ipak, ono po čemu će možda ponajviše Stadler ostati upamćen jeste njegova navodna uloga u pokrštavanju, odnosno pokatoličavanju tadašnjih Bošnjaka, muslimana i pravoslavaca. Neki od istraživača koji su se bavili Stadlerovim životom tvrde kako je on došao u Bosnu koju uopće nije razumio, čak ni običaje i religijsku praksu ovdašnjih katolika. Također, smatraju da je mislio kako će njegova "svakako intelektualno superiornija skupina" pridobiti muslimane i pravoslavce za katolicizam.

Kada se saznalo za slučaj Đukić 1881/1882. godine, izvjesni broj muslimana podnio je zahtjev za iseljeničku dozvolu, smatrajući, između ostalog, da je Zemaljska vlada podupirala Katoličku crkvu na njihov račun. Diplomatski krugovi tada su se zabrinuli za to i otomanska ambasada u Beču žalila se Zemaljskoj vladi. Isto je bilo deset godina kasnije, 1891. godine, kada su sarajevski muslimani poslali deputaciju u Beč da bi protestirali protiv katoličenja muslimanke, piše Gellez.

Pravoslavci također glasno govore o konverzijama i u tom se govoru oslanjaju na izvještavanje antiklerikalno nastrojene štampe. U to doba francuski konzul u Sarajevu govori o Stadleru kao o "prepredenom i antipatičnom jezuitu", a u časopisu Srbin izlazi niz tekstova u kojima stoji kako Bosni prijeti masovno i prisilno katoličenje koje sprovodi Stadler, a Vlada to podržava. Cijela se stvar upoređuje sa španskom inkvizicijom navodeći kako katolici otimaju djecu od roditelja pravoslavaca i muslimana da bi ih prisilno pokrstili. Stadler je u časopisu predstavljen kao porobljivač koji se bavi "trgovinom" djece i djevojčica koje šalje u samostane u Dalmaciji i za to dobija goleme sume novca.

Ipak, otmica maloljetne Fate Omanović iz sela Kuti kod Mostara i njeno pokrštavanje ostat će uvijek sjenka koja prati svaki spomen Stadlerovog imena. Podsjetimo, kako je to detaljno istražio Hasan Eminović u jednom od brojeva Stava, dolazak Stadlera za vrhbosanskog nadbiskupa doveo je do usložnjavanja međuvjerskih odnosa jer je djelovao radikalnim i agresivnim metodama, što je pospješivalo osjećaj nesigurnosti muslimanskog stanovništva.

Nisu bile rijetke pojave otmica muslimanske djece i djevojaka koje su sklanjane po crkvama, pokrštavane i udavane za katolike. Historija je zabilježila više takvih slučajeva, među kojim su bili slučajevi otmica Fate Begović iz Travnika, Nure Brajine iz Karaule, supruge i djeteta Sulejmana Gišića iz Busovače, Abdulaha Vrselja iz Slavonskog Broda, Mustafe Arnautovića iz Slavonskog Broda, Šerifa Baručije iz Guče Gore, Alije Salkića iz Viteza, Emine Pozder iz Cazina, djeteta Muje Dulaša, Saje Đukić s Blizanaca kod Čitluka... Međutim, slučaj otmice i pokrštavanja Fate Omanović najpoznatiji je i o njemu se najviše govorilo.

Oteta je s noći 2. na 3. maj 1899. godine, a mostarski Bošnjaci su 5. maja 1899. organizirali protestni skup u povodu njene otmice i pokrštavanja, brzo je formiran odbor na čelu s mostarskim muftijom Alijem Fehmijem ef. Džabićem, koji je bošnjačkom protestu protiv politike pokrštavanja dao organiziran karakter. Iz ovog protesta je nastao pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, kojim je začeto moderno političko djelovanje u Bošnjaka. Pregovori između okupacione vlasti i pokreta trajali su sve do osnivanja Muslimanske narodne organizacije (MNO), koja je dalje u svom programu slijedila identične zahtjeve, a sam muftija Džabić protjeran je u Tursku 4. marta 1902, gdje je i umro u Istanbulu 12. augusta 1918. godine.

Mostarski su Bošnjaci od gradskih vlasti odmah zatražili hitnu intervenciju, na što im je šutnjom odgovoreno. Zemaljska vlada im je nešto kasnije jednostavno odgovorila da je pokrštavanju muslimana najviše kriv slab vjerski odgoj. Kako nadležne vlasti nisu pokazivale nikakav interes da traže nestalu Fatu, istragu su, shodno mogućnostima, provodili sami Bošnjaci. Prilikom Fatine otmice poginuo je jedan mostarski policajac musliman koji je pokušao da ih zaustavi.

Kako Fata nije pronađena i vraćena, poslije četveromjesečnog rada i prikupljanja materijala odbor mostarske dvanaestorice izradio je dvije predstavke: jednu na ministra Kalaja, koju mu je predao 14. oktobra 1899. u Beču, a drugu na cara Franju Josipa 19. oktobra u dvoru u Budimpešti, u ko­jima su ocrtali sve nepravde i progonstva koje muslimani podnose sa strane okupacione vlade. Jedan od najuočljivijih simbola djelovanja odbora dvanaestorice bili su zalaganje na opismenjavanju muslimana i izgradnja vjerskih objekata u onim mjestima gdje ih ranije nije bilo.

Decenijama kasnije Fata Omanović kao Darinka Prijatelj će posjetiti svoju rodbinu u Mostaru i za jedan tadašnji list pojasniti šta joj se desilo. Rekla je da ju je pozvala u kuću komšinica Mara Šimišić, koja ju je zatim predala dvojici nepoznatih muškaraca i oni su je odveli tadašnjem katoličkom biskupu u Mostaru Buconjiću. I onda je odveli i smjestili u samostan časnih sestara u Imotskom i tu držali 10 godina. "Pričale su mi dvije časne sestre da su, kad su kupile novac po selima, srele i mog oca i da im je i on dao dar, pričajući kako i on ima kćer u časnim sestrama i da mu je to drago." A njen otac je već bio odavno mrtav.

Fata je zatim prebačena u samostan u Splitu, a kasnije u Trst, odakle bježi i odlazi u Ljubljanu, gdje se zaposlila kao kuharica. Tu se upoznala i udala za Slovenca Franca Prijatelja i imali su sina Niku. Fata Omanović kao Darinka Prijatelj umrla je u Ljubljani 2. januara 1967. godine. O tome je mostarske muslimane pismom od 3. juna 1972. obavijestio Adil Begović, predsjednik Odbora Islamske zajednice u Ljubljani. On je posjetio Fatina sina dr. Niku Prijatelja, koji mu je saopćio datum majčine smrti. Fatin brat Halil umro je mjesec dana prije Fate, dok je polubrat Ramo tada još živio u Vrapčićima kod Mostara.

sehohari wrote: ↑15/01/2025 23:50 Da li je opravdano da Štadler ima ulicu u Sarajevu?
Postoji ogroman broj drugih bosanskih franjevaca i biskupa koji bi zaslužili jednu ulicu u glavnom gradu. Pogotovo ako uzmemo u obzir praktike KC u njegovo vrijeme i neka njegova razmišljanja.
Citiram odlomke iz članka Stava o Josipu Štadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu, rođen je u S. Brodu

Didier wrote: ↑22/11/2025 22:27 Zna li neko kako se može podnijeti inicijativa da se urede table s imenima ulice koje su nepravilno napisane?

Na Dobrinji imamo sljedeće ulice:

Želimir Vidović Kelly
Senada Poturak - Senći
Branioca Dobrinje
Trg djeca Dobrinje

Sve bukvalno ovako napisano.

Itakodalje.

Mislim da ih ima barem deset koje je radio neko dobro nepismen.

HelaS wrote: ↑22/11/2025 23:46

Didier wrote: ↑22/11/2025 22:27 Zna li neko kako se može podnijeti inicijativa da se urede table s imenima ulice koje su nepravilno napisane?

Na Dobrinji imamo sljedeće ulice:

Želimir Vidović Kelly
Senada Poturak - Senći
Branioca Dobrinje
Trg djeca Dobrinje

Sve bukvalno ovako napisano.

Itakodalje.

Mislim da ih ima barem deset koje je radio neko dobro nepismen.

Komisiji za obilježavanje... i imenovanje ulica, kako se već zove, nadležnih općinskih vijeća. Može posredstvom stručne službe Općine, može i neposredno pismom komisijama. A može i Savjetima nadležnih MZ

sikstinajn wrote: ↑22/11/2025 23:59 Adem Buć
Buća potok

Polomljen, mučen i bačen sa zgrade od strane ustaša 1943 .

tomhagen wrote: ↑28/11/2025 13:00

sikstinajn wrote: ↑22/11/2025 23:59 Adem Buć
Buća potok

Polomljen, mučen i bačen sa zgrade od strane ustaša 1943 .

Hvala ti za ovu informaciju. Mislio sam da je Adem bio Bučo, a ne Buć.
Dakle, ulica bi trebala biti Adema Buća. Ali je i dalje naselje Buča potok, a ne Buća kako se u zadnje vrijeme često spominje. Toponim Buča potok je stariji od naziva ulice i naselje je dobilo naziv po potoku (Buča), a ne po Ademu.

n+1 wrote: ↑23/10/2023 21:55

Dobrinjac-u-Pragu wrote: ↑23/10/2023 21:53

n+1 wrote: ↑23/10/2023 17:59

Šta ima u Pragu? Mijenjaju li se tamo ulice ruskih generala?

nesto su mjenjali prosle godine, neku ulicu, a rusi odgovorise istom mjerom nakon toga. uglavnom mozda je interesantno nekima, ali 1990. godine cesi promjenise sve skoro sve ulice i stanice sto su nosili komunisticka imena...

Konevovu u Hartigovu.

loudness wrote: ↑13/03/2026 04:30

Očito Česi, a i Pražani ne smatraju Jugoslavenske partizane komunistima !

loudness wrote: ↑13/03/2026 04:30

n+1 wrote: ↑23/10/2023 21:55

Dobrinjac-u-Pragu wrote: ↑23/10/2023 21:53
nesto su mjenjali prosle godine, neku ulicu, a rusi odgovorise istom mjerom nakon toga. uglavnom mozda je interesantno nekima, ali 1990. godine cesi promjenise sve skoro sve ulice i stanice sto su nosili komunisticka imena...

Konevovu u Hartigovu.

Da, zamjenili su Koňevovu ulicu, jer je podigao tj. naredio podizanje Berlinskog zida, potom učestvovso u gušenju u krvi Mađarske revolucionarne pobune iz 1956.g. bio boljševički komunista....., a s druge strane taj isti maršal Ivan Konjev je predvodio sovjetske snage koje su oslobodile i nacistički logor Aušvic i grad Prag.
U doba korone njegov spomenik na konju u jednom naselju u Pragu je demontiran, rastavljen, spakovan i konzerviran, a Rusi su nešto bučno gunđali i prijetili.
Česi im ponudili da ga spakovanog pošalju u Rusiju, ovi ljutito i uvrijeđeno odbili i nešto prijetili likvidacijama i trovanjima...
A kad su ga Rusi na kraju balade ipak službeno zatražili, da ga konzerviranog i rastavljenog preuzmu željezničkom poštom, Česi onda rekli, e sada ne može !

S treće pak strane u Pragu je ostala i još uvijek postoji ulica pod nazivom Jugoslavenskih partizana (Jugoslávských partyzánů), u gradskoj četvrti Dejvice (Prag 6), dugački i prometan bulevar koji povezuje Trg pobjede (Vítězné náměstí) s naseljem Podbaba.
Ulica je zadržala svoj naziv uprkos raspadu SFR Jugoslavije i Čehoslovačke, te predstavlja važnu saobraćajnu žilu kucavicu u ovom dijelu grada.

Očito Česi, a i Pražani ne smatraju Jugoslavenske partizane komunistima !

Dobrinjac-u-Pragu wrote: ↑16/03/2026 12:46

loudness wrote: ↑13/03/2026 04:30

n+1 wrote: ↑23/10/2023 21:55

Konevovu u Hartigovu.

Da, zamjenili su Koňevovu ulicu, jer je podigao tj. naredio podizanje Berlinskog zida, potom učestvovso u gušenju u krvi Mađarske revolucionarne pobune iz 1956.g. bio boljševički komunista....., a s druge strane taj isti maršal Ivan Konjev je predvodio sovjetske snage koje su oslobodile i nacistički logor Aušvic i grad Prag.
U doba korone njegov spomenik na konju u jednom naselju u Pragu je demontiran, rastavljen, spakovan i konzerviran, a Rusi su nešto bučno gunđali i prijetili.
Česi im ponudili da ga spakovanog pošalju u Rusiju, ovi ljutito i uvrijeđeno odbili i nešto prijetili likvidacijama i trovanjima...
A kad su ga Rusi na kraju balade ipak službeno zatražili, da ga konzerviranog i rastavljenog preuzmu željezničkom poštom, Česi onda rekli, e sada ne može !

S treće pak strane u Pragu je ostala i još uvijek postoji ulica pod nazivom Jugoslavenskih partizana (Jugoslávských partyzánů), u gradskoj četvrti Dejvice (Prag 6), dugački i prometan bulevar koji povezuje Trg pobjede (Vítězné náměstí) s naseljem Podbaba.
Ulica je zadržala svoj naziv uprkos raspadu SFR Jugoslavije i Čehoslovačke, te predstavlja važnu saobraćajnu žilu kucavicu u ovom dijelu grada.

Očito Česi, a i Pražani ne smatraju Jugoslavenske partizane komunistima !

Prag ima i sarajevsku, zagrebacku, beogradsku itd. ulicu.

Mozda i kod nas dole treba prazka ulica, bilo bi korektno sa nase strane..

tokio25 wrote: ↑16/03/2026 15:03

Dobrinjac-u-Pragu wrote: ↑16/03/2026 12:46

loudness wrote: ↑13/03/2026 04:30

Da, zamjenili su Koňevovu ulicu, jer je podigao tj. naredio podizanje Berlinskog zida, potom učestvovso u gušenju u krvi Mađarske revolucionarne pobune iz 1956.g. bio boljševički komunista....., a s druge strane taj isti maršal Ivan Konjev je predvodio sovjetske snage koje su oslobodile i nacistički logor Aušvic i grad Prag.
U doba korone njegov spomenik na konju u jednom naselju u Pragu je demontiran, rastavljen, spakovan i konzerviran, a Rusi su nešto bučno gunđali i prijetili.
Česi im ponudili da ga spakovanog pošalju u Rusiju, ovi ljutito i uvrijeđeno odbili i nešto prijetili likvidacijama i trovanjima...
A kad su ga Rusi na kraju balade ipak službeno zatražili, da ga konzerviranog i rastavljenog preuzmu željezničkom poštom, Česi onda rekli, e sada ne može !

S treće pak strane u Pragu je ostala i još uvijek postoji ulica pod nazivom Jugoslavenskih partizana (Jugoslávských partyzánů), u gradskoj četvrti Dejvice (Prag 6), dugački i prometan bulevar koji povezuje Trg pobjede (Vítězné náměstí) s naseljem Podbaba.
Ulica je zadržala svoj naziv uprkos raspadu SFR Jugoslavije i Čehoslovačke, te predstavlja važnu saobraćajnu žilu kucavicu u ovom dijelu grada.

Očito Česi, a i Pražani ne smatraju Jugoslavenske partizane komunistima !

Prag ima i sarajevsku, zagrebacku, beogradsku itd. ulicu.

Mozda i kod nas dole treba prazka ulica, bilo bi korektno sa nase strane..

jos uvijek imaju i jugoslovensku ulicu
i sto je zanimljivo sve su u istom kraju
taj kraj inace nosi imena ulica po gradovima uglavnom