Upoznali smo se sredinom septembra 2010., u mom stanu.. Tek sto sam zavrsila srednju, upisala fakultet.. Bilo nas je dosta, neka klasicna "zurka".. Onog trenutka kad sam ga vidjela na vratima prva pomisao mi je bila: "Kako je samo dooobar " a druga: "Saberi se, takvi muskarci su obicno kreteni".. Prisao mi je, pruzio ruku, izgovorio ime.. tokom noci smo uspjeli razmjeniti par recenica ali nisam se nesh trudila niti da budem fiina niti sam ga posebno dozivljavala, bash zbog onog "takvi su obicno kreteni".. Desilo se medjutim da su nasi zajednicki prijatelji bili dobri prijatelji ii poceli smo svi skupa ici vani, sijeliti, ici na zurke.. Tih dana sam se trudila iscupati iz nekakve depresije, pocesto bih mislila na tad neprezaljenu srednjoskolsku ljubav ali 12.10. na rodjendanu moje najbolje drugarice, negdje oko 22h sjeo je pored mene s opaskom "kako je fino vidjeti me tako nezainteresovanu".. razgovarali smo do 23:50h kad je pogledao na sat i rekao: "Za deset minuta trebamo cestitati rodjendan pa et imas tacno toliko vremena da mi kazes hoces sutra da odemo vani, sami. Ne volim odugovlaciti, silno si mi privlacna." Onda je ustao i izgubio se. Da vam ne duljim jer inace necu zavrsiti do 2015.
pristala sam ne samo da odem s njim vani neg i na vezu.. Brzo me oborio s nogu, odlijepila sam ono bas
13.10.2012. bile su nam cijele dvije godine veze.. Svega je bilo, suza radosnica, ali i zalosnica.. srece, tuge, boli.. Veza nam nije bila savrsena, ali se nismo mnogo ni svadjali.. Oboje ljubomorni, oboje cesto skrivali ljubomoru i oboje znali izgubiti pamet zbog ljubomore. Prevario me za ove dvije godine, vise puta navodno.. On varao, ja prastala.. nekad sam stoicki znala podnijeti sve pa progutati i napraviti se da nish ne znam; nekad sam opet bila na granici nervnog sloma.. Pravdao se kako su to bivale cure za jednu noc(btw sve one, za 3 znam, su znale da je on u vezi, da sam mu ja djevojka), kad god sam pokusavala prekinuti obecavao je kule i gradove samo da idemo dalje.. Desavalo se da i ja njemu napravim sranje tipa odlaska na kafu s bivsim momkom.. Ali opet bismo se vracali jedno drugome, opet se voljeli.. Toliko smo poznavali jedno drugo da smo znali sta ono drugo misli u datom momentu, rijeci nisu bile potrebne.. Nije volio mrak, niti tisinu koja je meni toliko prijala. Smetalo mu je sto ja, tako hrabra nisam bas uvijek imala hrabrosti pred njim.. I s mukom bi slusao sve moje ljubomorne ispade, sve ludjacke napade histerije.. A kad bi bila najmirnija gledao je da me isprovocira, nekako su ga radovali ti moji neuspjeli pokusaji ljutnje, a poslije bi opet gledao da mi udovolji.. Mene je 'pak veselila njegova blesava i najcesce bezrazlozna ljubomora; uvijek sam naime vjerovala da je ljubomoran covjek-zaljubljen covjek. Voljela sam njegove korake, cestu kojom je koracao, zrak koji je udisao. I najdraze mi je bilo splesti svoje prste o njegove.. A eto, znao je grijesiti, nekada i previse reklo bi se, samo.. Bas kad je grijesio voljela sam ga najvise jer sam mu tad i bila najpotrebnija.. Ne znam kad je se desio pocetak naseg kraja.. U Americi je od aprila ove godine noc prije nego ce otici zakleo se na ljubav, rekao da za njeg bolja ne postoji, trazio da obecam da cu ga cekati ma sta da se desi.. daljina je prokletstvo rekla bih, dobro smo funkcionisali i kilometrima daleko jedno od drugog prva cetiri mjeseca, ali onda je poceo da preskace javljanja, od tog da smo sedam dana u sedmici po 24h vjesili jedno s drugim do tog da mi se cijeli mjesec juli nije javio.. aa onda u augustu napisao da mu ne dizem frku dok se ne vrati u Sa, da ne trosimo vrijeme na svadje, da je ok sve, da me voli, jedva ceka da dodje.. I nisam digla frku, samo obecala da cu mu se dobro nagovoriti kad mi dodje.. Od tad je nekako postajalo drugacije, javljanja je sveo na minimum, ali ja sam odlucila da cu trpiti, izdrzati, sve samo da ga ne izgubim.. Ipak, pet dana nakon sto smo virtualno obiljezili nashe dvije godine veze, nakon jedne kratke bezznacajne prepirke, na moje pitanje:"Koji ti je, jesmo mi skupa il koji vrag?" napisao je: "Ne" i otisao s fb.. Bila sam ljuta, povrijedjena, razocarana, zatecena ii u afektu sklonila status veze, izbrisala sve nase slike, cijelu njegovu familiju, njeg.. Od tad, nije nista napisao, nije poslao zahtjev, nismo se culi.. od tad, nista od njega.. Zajednicki nam prijatelji pricaju kako cemo se pomiriti, kako ce se sve srediti kad dodje, njegove sestre i roditelji zovu i kazu da ne brinem, da mi ga Amerika ne moze uzeti tek tako.. Let iz Miamia ima 12.01.2013., trebala sam ga cekati ovdje, na sarajevskom aerodromu, trebale su mi se odsjeci noge kad ga nakon osam mjeseci opet vidim, trebala sam mu se baciti u zagrljaj, trebao me snazno poljubiti, da mi usne zabride.. Ovako.. sve sto imam sad jesu silne uspomene i mnogo boli.. Ne znam sto ce e dogoditi, ne znam da li ce mi se javiti.. Znam samo da to silno zelim.. I da se u dubini dushe nadam da mi ga Amerika doista nije uzela, ni Amerika ni neka Amerikanka..
Citam sve vase postove, vidim da su se ljudi mirili poslije godinu, dvije.. Da mi se javi tek poslije dvije godine, bez razmisljanja bih posla s njim, ruku pod ruku, jedna drugarica mi kaze da to vise nije ljubav, neg opsesija, al kunem se volim ga vishe neg vlastiti zivot.. Ostavljam ovo ovdje u nadi da ce ako se ne javi, ako me ne potrazi, jednom uci na forum i procitati ovaj post.. da ce sudbina kako tako upetljati svoje prste..
"I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečiji, možda prosjed, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bijelog leptira na jorgovanu i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, vidjećeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti koliko sam te voljela..."
) je*iga...život
)
..