ja sam lično doživio svoj prvi susret sa strahom od smrti prije skoro dvije decenije...tek što sam zakoračio u punoljetstvo...prije rata....
...jednostavno sam u datom trenutko pomislio: "Bože, pa mene jednog dana nema!...nestaću!....jednostavno me neće biti!!!...."
Bio je to jedan od najačih napada panike koji sam ikad doživio.
Te su se epizode ponavljale mnogo puta u mom životu ali moram priznati da me nisu natjerale da postanem religiozan u konvencionalnom smislu, tj. da počnem praktikovati obrede ( li obaveze, kako se uzme) neke određene religije...
Ne....nastavio sam vjerovati u Mir, Dobro(Dobrotu) i Pravdu, a ne u dogme, tj. aktivnosti koje su možda prvobitno i nastale kako bi služile svojoj svrsi-Miru , Dobroti i Pravdi ali su ih ljudi pretvorili u dogme....nešto što je postalo važnije od svoje svrhe....nešto što je postalo samo sebi svrha....
Ne ulazim u sud o tome koji od tih motiva za obavljanje religijskih obreda moralno opravdan a koji nije...nije na meni da sudim...znam samo da ne gledam na stvari dogmatski i normativno...bitan mi je učinak...tj. osobu cijenim po tome koliko Dobra čini...cijenim osobu po djelima....a ne zaboravimo da je i riječ djelo...
"Lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu, a ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka"...
Upravo ta vjera u Mir, Dobro i Pravdu me održava u životu...kao što me je održavala u životu za vrijeme opsade mog rodnog grada-Sarajeva...
Ljudi kojima je stalo do Dobrote, Mira i Pravde i koji praktikuju ove vrline (a zapravo potrebe) su moje najveće nadahnuće, inspiracija i motivacija....
...a Mir, Dobrota i Pravda nisu uslovljeni ovom ili onom religijskom tradicijom.... vjerujem da su relgije i nastale u potrazi za Mirom, Dobrotom i Pravdom a ne obratno....
Kada napuste ovaj život, ljudi iza sebe ostavljaju potomke ali i djela, a način na koji će se ti ljudi pamtiti i koliko će se dugo pamtiti zavisiće upravo od dijela koja su iza sebe ostavili...
Neki ostave djela korisna čovječanstvu (revolucionarne izume - penicilin,avion,telefon,struja...), a neki ona koja mogu biti pogubna ako se nađu u pogrešnim rukama....
Drugi opet po svaku cijenu žele iza sebe ostaviti ime, pa makar i kao negativci (diktatori, tirani, imperijalisti-prijašnji i moderni...)...neki će i postati negativci samo da bi iza sebe ostavili sjećanje na njih...
...a najveći broj "običnih smrtnika" ( a za mene istinskih heroja) čini mi se možda će utjehu od straha od smrti naći u ostavljanju potomaka iza sebe...
Zato i postoji nešto što se zove "lik i djelo"....
Što se mene tiče, još uvijek bih bio najsretniji da iza sebe ostavim "djelo" a ne "lik" ( čitaj: promociju vlastitog imidža i popularnosti)... djelo koje bi bilo što korisnije što većem broju ljudi...ili potomke koji bi nastojali ispuniti tu misiju....
...djelo korisno što većem broju "običnih malih ljudi"..."običnih smrtnika"...a zapravo Heroja (obzirom na teret bivanja dosljednim Čestitosti koji nose na svojim ledjima i koji im ne da da postanu "neko i nešto" kroz oportunizam, ili uske lične interese) po meni samo po sebi sadrži Mir, Dobrotu i Pravdu, tri stuba funkcionalnosti života....
Kad nam je već dato da živimo, onda mi je oduvijek bilo logično da otklanjamo sve smetnje /prepreke životu.... a najveće koje ja primijetim su konflikt, zloba i nepravda-dakle oni antonimi Mira, Dobrote i Pravde....
Meni je već od ovog što sam podijelio sa vama lakše, a bio bih sretan da je i još nekom e lakše...
Nek su sa vama Mir, Dobrota i Pravda
s.
ragib wrote:procitah jedan poucan tekst pa rekoh da podjelim sa vama
STRAH OD SMRTI
Aida Begić Zubčević
Covjek moze biti najtvrdokorniji nevjernik, all niko nije ravnodusan pred izvjesnoscu smrti. Neki to racionaliziraju, pa kazu da je poslije smrti nista, da je to kao cvrst san u kojem ne sanjas. Neko se nada da ce se nakon smrti ponovo roditi kao medvjed, kornjaca ili nesto slicno. Ali, ma sta mislili i cemu se nadali, cinjenica da ce jednog dana (i to ne znajuci kojeg) dozivjeti trenutak umiranja ih sigurno ne ostavlja ravnodusnim.
Najgora tipa su oni koji kazu da im je svejedno kad ce se to desiti i da se ne plase. Takvi sigurno sebe pre¬vise vole da bi uopce ozbiljno i razmisljali o tome da ih jednog dana nece biti na Planeti.
Ako se covjek istinski zadubi u razmisljanje o cinjenici da ce ovaj svijet jednog dana sasvim lijepo funkcionirati i bez njega, vidjet ce koliko ima visoko misljenje o sebi. Prvi izgovor o njegovoj neophodnosti u ovom svijetu je porodica. On treba zeni, pa djeci, pa roditeljima. Eto, ko on bi i umro, al ne moze zbog njih. Drugi izgovor tice se šire zajednice i njene dobrobiti. Svijet je pun losih ljudi i, u odnosu na njih, on je Jos i debar! Hajd, on bi i umro, al ce okolina ostati bez Jos jednog dobrog covjeka i, malo po malo, svijet ce preplaviti zlikovci. Znaci, nije njemu zbog njega, vec sto zeli doprinijeti zajednici. Kako god, on je toliko bitan i vazan da ce dunjaluk propasti bez njega. lako se njemu umire, to nije dobro zbog Planete!
Ponekad me veseli da ljudima pomenem smrt. Valjda to radim iz cistog bezobrazluka i sopstvenog straha koji zelim da predje i na njih. Ali, stvarno me veseli kad im se na licu pojavi blijedilo i panika. K'o da sam spomenula nesto sto moze ,,strefiti" svakoga, samo ne njih! Ma i ako ih strefi, to sigurno nece biti u narednih petsto-sesto godina, a do tada ce se vec smisliti lijek protiv umiranja.
Ima jedan sjajan test za smrt - pisanje oporuke. Ako probate to uraditi, a ja jesam jednom, vidjet cete kako vam se ubrzo javlja fizicka reakcija u vidu drhtanja ruke, gusenja i slicnih simptoma. Ja sam krenula pisati, ono k'o iz filmova- Oporucujem zdrave pameti... - i plakala. Plakala sam nad sobom i svojom smrti. To je mozda bio jedan od najpateticnijih trenutaka u mom zivotu. lako znam da bi svako ko ima sta oporuciti morao ostaviti pisani trag o tome, nisam vise nikada pokusala,
Neki ljudi se pomjeraju s mjesta pri samoj pomeni rijeci ,,smrt". Jedna nana je, izgovarajuci dovu pred spavanje, govorila: ,,Ako ustanem, elhamdulillah, a ako ONO eshedu en La ilahe illallah..."
Razmisljanje o smrti definitivno meksa srce, Bar na trenutak. A njena izvjesnost bi trebala da ljude tjera da budu sto bolji. Neke tjera da rade, grade i ulazu u druge ljude. To je zaista vrijedna investicija; nije vjecna, ali ima efekta dok postoji svijet.
Medutim, ponekad mi se cini da bas izvjesnost smrti neke ljude tjera da budu Jos gori. Pa onda cujete ona banalna opravdanja, tipa Jedi i piji jedan je zivot! Spavaj s kim stignes! Ubijaj, jer svakako ce taj kojeg ubijes umrijeti prije ili kasnije! Valjda je strah od vlastite smrti kod takvih toliko jak da ih tjera da doslovno protrace i ovaj i onaj zivot. Ili im je sumnja u vjecni zivot toliko velika, da bas hoce da prkose. Ne bih im bila u kozi.
Vjernik zna da smrt nije kraj. Ta cinjenica ga i tjesi i plasi. Tjesi ga jer zivot ima smisla i to je velicanstven dar. A plasi ga, jer zna da se moze dogoditi da se ne uspije kandidirati za dzenetske blagodati vjecnog zivota. Ustvari, plasi ga sama pomisao da bi vjecnost mogao, ne daj Boze, provesti u stahoti i mukama.
Dok god postoji strah od smrti, dotle znamo da smo zivi i da Jos ima nade da budemo bolji nego sto jesmo. A da uvijek moze i mora bolje, podsjete me rijeci jed¬nog od velikana koji je na samrti zalio sto nije Jos bo¬lje robovao Gospodaru svih svjetova. E, kad je njemu onako divnom i potpunom bilo zao, mozes misliti kako ce nama biti. •
a ti sigurna da ćeš se negdje preseliti? kako se pripremaš za to preseljenje? 
mogla bih i ja
