Spinoza imenuje vrhovno biće pojmom »Bog ili Priroda« (»Deus sive Natura«), čime ukazuje da u njegovoj metafizici Bog i priroda jesu jedno te isto. Ovo se oslanja na njegovo mišljenje da Bog ima tijelo. Priroda jeste božije tijelo, odnosno Bog sam, a svako biće ili stvar, dio je Boga.[2]
“ Na Vaše pitanje da li o Bogu imam tako jasnu ideju kao o trouglu - odgovaram: da. Ali ako me pitate, da li o Bogu imam tako jasnu prestavu kao o trouglu, onda ja odgovaram: ne, nemam.[2] ”
Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega Bog nije ličnost; nema osjećanje razuma, volje ili moralnih kvaliteta. Bog nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci ljudima, iz njihove ograničene perspektive, mogu izgledati zlim. Ali zlo je takođe dio Boga - njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe[2]. Nepostojanje đavola Spinoza pokušava i ontološki da dokaže:
Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprostavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.[2] http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%91%D0 ... 0%B7%D0%B0
morala sam
trebamo citati Spinozu
