Ante Starčević po hrvatskoj verziji:
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ante StarčevićAnte Starčević (Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik.
Sadržaj [sakrij]
1 Biografija
2 Starčević i ekavica
3 Pojam Slavoserbi
4 Djela
5 Vidi još
6 Galerija slika
7 Literatura
8 Bilješke
Biografija [uredi]
Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1846. je dobio počasnu titulu doktora filozofije[1] u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu i Beogradskom Univerzitetu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke.
U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno. Dok je Slovence smatrao planinskim Hrvatima. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.
Starčević i ekavica [uredi]
Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici.[2] Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući da se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) da bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskog, za koji se u datom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.
Pojam Slavoserbi [uredi]
U pismima Magjarolacah Starčević piše o Slavoserbima:
«Napokon, o Slavoserbima koje mislite predobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusnii od ikojega drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja saveršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni nemaju svest; oni ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti ni bolji ni gorji nego li su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, biti siti, bili gladni, ne mogu mučat ni lajat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju.»
«izmet Hervatah»
U Nekolikim uspomenama: «Slavoserbi su smetje naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudi koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herđavih vladah; ljudih koji najverstnii možda bi dobil od prave vlade čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su kao zakleti narod hervatski zbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade. To su Slavoserbi.» [3]
Srpska verzija:
Ante Starčević (23. maj 1823. - 28. februar 1896.) bio je hrvatski političar, provincijalni književnik i publicista i, zajedno sa Eugenom Kvaternikom, osnivač Hrvatske stranke prava[1]. Bio je član nacional-šovinističke organizacije Pravaški pokret[2], poznati srbofob[3] i rasista. Danas se u Hrvatskoj često naziva i Otac domovine[1][4].
Sadržaj [sakrij]
1 Život
2 Politički rad
3 Starčević i ustaštvo
4 Literatura
5 Reference
6 Spoljašnje veze
7 Vidi još
[uredi] Život
Rođen je u Žitniku pored Gospića, u mešovitom braku (majka mu je bila Srpkinja, Milica Bogdan, a on potomak hercegovačkih Starčevića)[5].
U jesen 1845. godine završio je gimnaziju u Zagrebu i odlazi u sjemenište u Senj, a odatle u Peštu na studije teologije[1]. Godine 1846. dobija titulu počasnog doktora filozofije [6] u Pešti i tada odlučuje da se ne posvetiti svešteničkom poziv[1]u.
Godine 1851. konkurisao je bez uspeha za mesto profesora matematike na beogradskom Liceju, pišući molbu na ćirilici i potpisujući se kao "doktor mudroslovija" (filozofije).[7] Nakon neuspelog pokušaja da dobije mesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u advokatskoj kancelariji g. Šrama sve do 1861. godine kada je godine izabran za velikog beležnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mesec dana zatvora[1]. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke[1]. Za zastupnika u Hrvatskom saboru biće biran ponovo 1865, 1871, i od 1878. godine do kraja života[1].
U Hrvatskom saboru je bio zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje nacionalističke Stranke prava, koju je osnovao sa Eugenom Kvaternikom[1]. Na njenom čelu je ostao do svoje smrti.[8]
Godine 1863. je zatvoren, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zaposlio u Šramovoj kancelariji do oktobra 1871. godine[1]. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je uhapšen, a Stranka Prava raspuštena[1]. Sedam godina kasnije (1878.) opet je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gde je ostao do svoje smrti[1].
Pored politike bavio se i istorijom, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pesama, drama i političkom satirom.[8]
Ante Starčević je preminuo 28. februara 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života[1]. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u crkvi svetog Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik mu je izradio Ivan Rendić[1].
[uredi] Politički rad
Ante Starčević, je bio asketa i živeo je u maloj sobici sa dve stolice i jednim stolom[9]. Njegova dela, iako pod uticajem rasističkih teorija XIX veka, što se vidi po njegovoj odrednici "nacije" koju je prihvatio od Gobinoa ("venčanje nejednakih rasa"), opet nisu dosledna, jer ih, nikada nije dokazao[10]. Problem u shvatanju Starčevića dolazi otuda, što na jednom mestu govori o Srbima kao o "nečistoj pasmini", a na drugom, kako ih valja asimilovati. On kaže: "Narod hervatski neće terpiti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah." [11]. U to vreme je Srbija bila samostalna i slobodna, a Hrvatska još uvek deo Austro-Ugarske imperije.
Ante Starčević je često Srbe zvao različitim pogrdnim imenima, čime je potpirivao mržnju Hrvata prema Srbima[12][13]. Pogotovo je u jednom periodu svog rada insistirao na mržnji i negaciji srpske nacije, pa su tako Srbi „remetilački opstruktivni faktor“, oni „uopće nisu Slaveni“ nego „potiču od varvarskog plemena Tribala“[14]. Oni ne znaju ni za kakve civilizacijske vrednosti, oni lažu, kradu, pljačkaju kuće, ubijaju i siluju[14]. Oni su „niža pasmina“ a Hrvati su „viša, gospodujuća pasmina“[14].
„Slavo-Serbi su smeće naroda, oni su Hervatsku izdali i, ako ustreba, opet će je izdati, makar bez svoje koristi, samo da nju izdaju. Oni su po svojoj naravi bez uma i poštenja, proti slobodi i proti svakom dobru.[14]“
(Djela, Ante Starčević)
„Srbe treba staviti van zakona. Tu je sudac i overšitelj svaki onaj koji je i bjesnom paščetu[14]“
(Djela, Ante Starčević)
Pored analize stanja on je predlagao i rešenja te je pisao da „ta pasmina treba da bude iz naroda istrebljena“[14].
Srbi su za Starčevića "smeće", "nakot", oni smrde i češu se jer su dobili ime po svrabežu, a hrane se fekalijama, itd[traži se izvor od 09. 2009.]. Onda, na drugom mestu, za njega Srbi ustvari ne postoje (teorija o "pravoslavnim Hrvatima")[15].
Sem prema Srbima, netrpeljiv je i prema Austrijancima i Nemcima, i Mađarima posebno, dok je visoko uzdizao Engleze, Francuze i Turke, kao i Bugare[traži se izvor od 09. 2009.]. Grubo je pisao o banu Jelačiću, biskupu Štrosmajeru, Franji Račkom i Ivanu Mažuraniću[16]. Na kraju, u svom njegovim scenarijima, ipak Srbi postoje i za njega su oni bili Tribali[14], koji su "žderali ostatke žrtava"[traži se izvor od 09. 2009.]. Istovremeno su, kao takvi, bili po njemu "sužnji", a radili o "glavi svima, pa i susedima"[17].
Srbi su bili po njemu najviše sluge Hrvatima[18]. Svi najveći srpski junaci su "Hervati", dok su izdajnici "pasmine slavoserbske". Piše Starčević: "U Stefanu Dušanu ugasi se poslednji trak prejasne hervatske dinastije Nemanićah koji kroz vekove, i kao kralji vladahu..." [19]. Po njemu je i Miloš Obilić "Hervat" ("Miloš Kobilić pokaza se Hervatom..."), dok to Vuk Branković nije. U Kosovskom boju Srbi za Starčevića nemaju skoro nikakvu ulogu, jer su na čelu snaga antiturskog saveza "Kralj Bosne, i Kastriotić, sa svojimi Hervatima i Skipetari, i množina Bulgarah i Rumunjah."
Starčević nije bio anonimni političar, već vođa jedne od dve najuticajnije stranke svog vremena i poslanik Hrvatskog sabora. Bio je dobro primljen u hrvatskom društvu, što je dovelo do produbljivanja jaza između Hrvata i Srba[20]. Bilo je i drugačijih gledišta, te je poznati filolog Tomo Maretić pisao „Starčević je paklenom mržnjom mrzeo Srbe i tu mržnju tri decenije ulivao u veliki deo Hrvata“[21].
Negirao je da Srbi uopšte postoje kao narod, i dao je lozinke "Srbe o vrbe" i "Za Srbe sjekiru"[3].
Takođe Starčević je smatrao da na Balkanu živi samo jedan narod - Hrvatski[22]
„Od Triglava po Solun žije len jeden národ, - národ chorvátsky“
({{{2}}})
Osim prema Srbima, Starčević nije krio mržnju prema Jevrejima. Između ostalog, o njima je govorio ovako: »Židovi ... su pasmina, izuzev koje iznimke bez svakoga morala i bez svake domovine, pasmina koje svako udo podano je samo dobitku osebnu, ili onome svojih rođaka«. Pustiti Jevreje da učestvuju u javnom životu je po Starčeviću kobno: »U čašu najbistrije vode baci mrvu blata, pa se sva voda bude zamutiti«. Na sličan način su po Starčeviću Jevreji »premnogo pokvarili i rastrovali narod francuski«.[23]
Slovence je smatrao planinskim Hrvatima[1].
Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom[24].
Ante Starčević je bio antiklerikalno nastrojen[1]. U Katoličkoj crkvi Stračević je video velikog protivnika nezavisne hrvatske države[8], što nije bilo netačno obzirom na veliku povezanost Habzburške dinastije i Vatikana[traži se izvor od 09. 2009.].
Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sledbenika, zauzima se za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu[25].
[uredi] Starčević i ustaštvo
Starčevićev rasizam je dalje kompilirao Ivo Pilar pod pseudonimom L. von Südland [26]. Njegovu je knjigu (Die südslawische Frage und der Weltkrieg...) preveo Pavelićev režim na hrvatski 1943. godine [27] i bila je deo rasističke ideologije ustaša i Nezavisne Države Hrvatske [28]. [29] Povodom publikvanja prevoda ove knjige, ministar prosvete NDH Mile Starčević piše u jednom članku, kako je Pilarova knjiga bila "biblija" hrvatske nacionalističke omladine u Zagrebu [30]. Knjiga je ponovo štampana 1990. godine u Hrvatskoj [31]
Srpskohrvatska-hrvatskosrpska verzija
Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23.5. 1823. - Zagreb, 28.2. 1896.) bio je hrvatski političar, književnik i publicist, poznat po tome što je zajedno s Eugenom Kvaternikom njom osnovao Stranku prava, odnosno osmislio hrvatsku nacionalističku ideologiju koja se po njoj naziva pravaštvo odnosno starčevićanstvo. U današnjoj Hrvatskoj se za njega koristi i nadimak Otac domovine. Po njemu je prozvan Red Ante Starčevića a lik mu se nalazi na novčanici od 1000 hrvatskih kuna.
Ante Starčević na novčanici od 1000 Kuna. Ovo je najveća hrvatska nacionalna banknota
Ja sam provociran pricom o toboznjem velikosrpskom programu u skolama u periodu SFRJ i napisao post, eto dokaza da nije bilo bas tako, obzirom da se radi o zlocinu sirih razmjera mogao je komotno uci u neki udzbenik istorije.Prica o pravoslavnoj crkvi se nadovezala na to i sasvim je u kontekstu ove teme.
Dobro ti si provociran tom pričom, i to je već sasvim druga tema, pa te molim da više ne razvijamo tu priču da moderator ne uleti....
