Eutanazija?
Zdravstvo na aparatima za održavanje
Ilustrativna fotografija, Foto: zoomzg
21.02.2010
Ljudmila Cvetković
(Saradnja: Dženana Halimović, Radovan Borović, Esad Krcić, Ankica Barbir Mladinović)
Najčešće kritike na zdravstvene sisteme u regiji je da su neefikasni, da postoje duge liste čekanja na specijalisticke preglede, da se ne poštuju prava pacijenata, a građani oblast zdravstva smatraju jednom od najkorumpiranijih u društvu.
Iako je zdravstveni sistem, kao i većina drugih segmenata života u Bosni i Hercegovini, prošao reformu, čini se da je gore nego ikada. Pored velikog broja neosiguranih ljudi, koji su prisiljeni da idu u privatne ordinacije, sve je više i osiguranih, koji su primorani na to.
Zdravstveni sistem BiH je neefikasan, trom i povrh svega nepravedan, jer je bez debele veze gotovo nemoguće stići do najboljih lekara i opreme, ili kada i nakon nekoliko meseci stignete, uveliko je kasno.
Pored toga, prema istraživanjima brojnih NVO u Bosni i Hercegovini, najkorumpiraniji su lekari i političari, a država još uvek nije sposobna da se sa njima obračuna.
Papirologija i korupcija
Zdravstvo u Bosni i Hercegovini već godinama živi na aparatima, a s njim i pacijenti:
„Na ljekara opće prakse se čeka barem po sedmicu dana. Na specijalističke preglede, od tri sedmice do pola godine. Vrlo čudne stvari se dešavaju.“
Ako se naručite danas za dijagnostičku metodu uz pomoć magnetne rezonance, čekat ćete oko četiri i po mjeseca. Aparata nema dovoljno, a pacijenata previše.
Ljudi se nerijetko odlučuju na pretrage kod privatnih ljekara. Pa tako, premda imaju zdravstveno osiguranje, uslugu skupo plate jer ne postoji mehanizam koji bi pokrio troškove liječenja u privatnim klinikama i tako rasteretio javno zdravstvo.
Pri tom se ugrožava pravo pacijenata na izbor ljekara. Čak i ako se radi o najboljima u struci, do njih je preko birokratije teško doći. Jedan od primjera jeste i tuzlanski Centar za srce, koji je izgradio kredibilitet i van granica Bosne i Hercegovine.
Direktor Centra, doktor
Emir Kabil, nedavno je otvoreno govorio o ovom problemu:
„Radi se o jednom apsolutno nepravednom sistemu, gdje komisija treba da odlučuju gdje će čovjek ići na liječenje, ne poštujući volju pacijenta. Ako morate operisati srce, morate imati povjerenja u instituciju i čovjeka koji će vas operisati. Nepojmljivo je da u današnje vrijeme pacijent iz Sarajeva ne može doći u Tuzlu da se operiše, ili da pacijent iz Tuzle ne može u Sarajevo, da ga operiše kolega u kojeg on ima više povjerenja.“
Zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini je podijeljen po kantonima i entitetima, a zajedničke poveznice na državnom nivou nema. Tako pacijenti koji se iz jednog kantona liječe u drugom, treba da prikupe tovar papirologije kako bi se osiguralo da će biti pokriveni troškovi njihovog liječenja.
Ako pak želite da se liječite, recimo u Republici Srpskoj, kod nekog od specijalista, a dolazite iz Federacije, platit ćete punu cijenu usluge, iako je riječ o jednoj državi. Jednako, pacijenti iz Republike Srpske većinu komplikovanih zahvata obavljaju u susjednoj Srbiji, s kojom Fond za zdravstvenu zaštitu Republike Srpske ima ugovore.
Granice, uključujući i one entitetske, za sada prelaze tek oni s najtežim oboljenjima, poput karcinoma. I kao da već nije dovoljno teško to što su oboljeli, na liječenje putuju stotinama kilometara.
Ministar zdravstva Republike Srpske,
Ranko Škrbić:
„Mi smo i danas prisiljeni da naše pacijente usmjeravamo u druge centre, najčešće je to u Institut za onkologiju u Beogradu, Sremska Kamenica, Sarajevo, a u zadnje vrijeme i Tuzla.“
Naredni nivo je domen kvalitete zdravstvene usluge, o kojoj građani kažu:
„Zdravstvo bi moglo biti bolje. Tamo vlada korupcija.“
„Zadovoljna sam radom naših institucija.“
„Prvo odem ljekaru da me naruči specijalisti. Onda zovem specijalistu da me naruči.“
„Ogorčen sam na medicinske sestre jer se ponašaju kao da su one ljekari.“
Odgovori su da oni imaju male plate. Pa svi imamo male plate. To nije nikakav odgovor. Ako je nekome mala plata, onda neka traži drugi posao ili neka ide u privatnu praksu, a ne da ispoljava na bolesnim ljudima takvo ponašanje. Reditelj
Haris Pašović u svom tekstu „Kad budemo umirali“, skrenuo je pažnju na svoje iskustvo sa sarajevskom hitnom pomoći i Centrom urgentne medicine:
„Odgovori su da oni imaju male plate. Pa svi imamo male plate. To nije nikakav odgovor. Ako je nekome mala plata, onda neka traži drugi posao ili neka ide u privatnu praksu, a ne da ispoljava na bolesnim ljudima takvo ponašanje. Vrlo je važno da svi zajedno, zdravstveni radnici u prvom redu, potom zastupnici u skupštinama, a onda i sami građani, odlučimo da napravimo svoj život boljim, kada je u pitanju urgentna medicina ili zdravstvo u cjelini.“
Efekti žalbi su mali.
Selma Ljuca , šef sektora pravnih kadrovskih i općih poslova u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu:
„Naročito se odnose primjedbe na komunikaciju. Tim zaposlenicima se odbije 20 posto od plaće. Zbog loše komunikacije smo imali i jedan otkaz Ugovora o radu sa jednom medicinskom sestrom.“
Problem je i sa uslovima u kojima pacijenti borave. Jedan od loših primjera jeste i Ginekološko-akušerska klinika u Sarajevu (GAK). Obnovljena klinika, koja je tokom rata bila uništena, još nije useljiva, a stara nema ni lifta, ima jednu porođajnu salu, pacijentice nemaju gdje da se okupaju i tako u nedogled. Doktor Boris Nikulin:
"Uslovi u kojima se naše sugrađanske porađaju su jako loši. Više je žena u sobi, loši su mokri čvorovi, ambulante su malene, hodnici uski. Sve je pretrpano.“
Uz korupciju u zdravstvu, koja je široko rasprostranjena, a za koju nema adekvatnih mjera za suzbijanje, prisutna je i manipulacija od strane ljekara, kojima je dozvoljeno, bar u Federaciji, da istovremeno rade i u javnom, i dopunski u privatnom sektoru. Tako često pacijente sa klinika šalju u svoje privatne ordinacija, naravno uz nadoknadu.
Uz sve probleme, Bosna i Hercegovina se može pohvaliti sa dosta vrhunskih eksperata. Među njima su i dobitnici priznanja za SARAFIX, sarajevski ratni fiksator, koji je spasio živote i udove nebrojeno mnogo pacijenata tokom rata, za kojeg su njegovi tvorci dobili i Šesto-aprilsku nagradu Sarajeva, te mnogo svjetskih priznanja.
Tu su i zahvati iz rekonstruktivne hirurgije, koji mogu parirati najvećim svjetskim dostignućima.
Ipak, u Bosni i Hercegovini i dalje je najvažnija bitka za očuvanje zdravlja. Kad ga se izgubi, uz svu birokratiju ga je teško ponovno vratiti.
Žalbe na ponašanje osoblja
itd, itd...dalje :
(Radio Slobodna Evropa)
http://www.slobodnaevropa.org/content/t ... 63765.html
