Forum Klix.ba

fatamorgana wrote:Zanimljivo je koliko je pali riječ dukkha slična našoj riječi muka, i po značenju i po zvuku.

mada ima jos pali reci koje su slicne nasima. ipak je to ista porodica jezika.

Sati wrote:

fatamorgana wrote:Zanimljivo je koliko je pali riječ dukkha slična našoj riječi muka, i po značenju i po zvuku.

mada ima jos pali reci koje su slicne nasima. ipak je to ista porodica jezika.

Ako se ne varam, radi se o grupi indoevropskih jezika, Veljačić je često ukazivao na srodnost pojedinih naših riječi sa
riječima iz palija i sanskrita, nalazeci im zajednički korijen.

Da, indoevropska grupa jezika.

Buda - Budni
dvāra - dveri
ti - tri
ćattari - četiri
dvādasa - 12 (dva + deset)
dadati - davati
pabbajati - pobeći
kadā - kada?

itd.

A znaš li značenje termina sati ( pise se suuti ili sutti) u Indiji?

fatamorgana wrote:A znaš li značenje termina sati ( pise se suuti ili sutti) u Indiji?

ne znam.
znam značenje termina "sati" na paliju.

Sati wrote:

fatamorgana wrote:A znaš li značenje termina sati ( pise se suuti ili sutti) u Indiji?

ne znam.
znam značenje termina "sati" na paliju.

Ok, šta znači riječ sati na paliju, ima li kakve veze s budizmom?

Ako je na paliju, onda sigurno ima veze sa budizmom, tačnije sa njegovom theravada granom, jer je taj jezik danas jedino i poznat po tome što je na njemu zapisan budistički kanon.

sati = sećanje, prepoznavanje, svesnost, budnost uma, pažnja

Sati wrote:Ako je na paliju, onda sigurno ima veze sa budizmom, tačnije sa njegovom theravada granom, jer je taj jezik danas jedino i poznat po tome što je na njemu zapisan budistički kanon.

sati = sećanje, prepoznavanje, svesnost, budnost uma, pažnja

Hvala, onda imaš dobar nick, moj je opet himera, priviđenje, iluzija,

fatamorgana wrote:

Sati wrote:Ako je na paliju, onda sigurno ima veze sa budizmom, tačnije sa njegovom theravada granom, jer je taj jezik danas jedino i poznat po tome što je na njemu zapisan budistički kanon.

sati = sećanje, prepoznavanje, svesnost, budnost uma, pažnja

Hvala, onda imaš dobar nick, moj je opet himera, priviđenje, iluzija,

Pa nisam ga nasumično odabrao.
Da me podseća na cilj

Kisagotami

Kisagotami je bila siromašna udovica koju su pogodile mnoge nesreće u
životu. I onda, kao poslednji udes, njeno najmlađe i poslednje živo
dete umre iznenada. A ono joj je bilo sve što joj je još ostalo na
svetu. Skoro luda od bola, nije dozvoljavala da kremiraju detetovo
telo, već ga je svuda nosila sa sobom, nadajući se čudu. Onda joj neki
ljudi rekoše da ode do Bude, velikog učitelja, koji će joj možda
pomoći. U njoj se pojavi tračak nade i ona tako i uradi. Stigla je
pred Budu noseći mrtvo dete u naručju: "Daj mi neki poseban lek da
izlečim svoje dete", molila je.

Buda je odmah shvatio da ova žene neće moći podneti surovu istinu, te
je razmislio na trenutak. Onda reče: "Da, ja mogu da ti pomognem. Idi
i donesi mi tri zrna gorušice. Ali da bi lek bio delotvoran, ona
moraju poticati iz porodice u kojoj do sada još niko nije umro."

Kisagotami krete nošena nadom u srcu. Ali kako je išla od kuće do
kuće, slušala bi priče o gubitku najdražih, sve tužnije jedna od
druge. To veče, kada se vratila do Bude, naučila je da njen gubitak
nije nešto što je samo nju pogodilo, već karakteristika ljudskog
života -- i prihvatila je tu činjenicu.

I dalje ispunjena tugom, odložila je telo svog detata i poklonila se Budi.

John Snelling, Elements of Buddhism

Pravo učenje

Pravo učenje jeste ona vrsta pouke koja zadovoljava dva uslova: prvo,
ono je konzistentno sa budističkim uvidom. A drugo, primereno je osobi
koja je prima. Takvo učenje je poput leka. Jer i lek mora biti pravi
lek i mora biti prikladan za onoga kome se prepisuje.

Ponekad možete da na nekome primenite veoma skupu terapiju, ali ta
osoba ipak umre. Zato je Buda, kada bi sreo nekoga i ponudio mu
učenje, morao dobro da poznaje tu osobu kako bi joj ponudio prikladno
učenje. Čak i ako je učenje veoma vredno, ako ga ne prilagodite osobi,
to nije budističko učenje.

Thich Nhat Hanh

Potpuna posvećenost

Malo je ljudi sposobnih za potpunu posvećenost i zato je i malo onih
koji dožive stvarnu transformaciju kroz svoju duhovnu praksu. Reč je o
odustajanju od svojih stanovišta, o napuštanju unapred formiranih
stavova i ideja, da bismo umesto toga koristili orijentire koje je
Buda postavio. Iako ovo zvuči jednostavno, u praksi većini ljudi je to
izuzetno teško. Na putu im se ispreče oni, u njima duboko usađeni
stavovi, zasnovani na zaključcima izvedenim iz kulturnih i socijalnih
normi.

Moramo takođe zapamtiti kako je neophodno da um i srce rade zajedno.
Ako nešto razumemo na racionalnom nivou, ali to ne volimo, za nas nema
celovitosti, nema ispunjenja. Ako nešto volimo, ali ne rezumemo,
izlazi na isto. Ako smo u vezi sa nekom osobom i volimo je, ali je ne
razumemo, ta veza je nepotpuna; ako pak razumemo tu osobu, ali je ne
volimo, veza je isto tako nezadovoljavajuća. A koliko li je to još
važnije za nas duhovni put. Moramo razumeti značenje učenja i ujedno
voleti ga. U početku će to razumevanje biti tek delimično, te otuda
naša ljubav mora da bude tim veća.

Aya Khema, When the Iron Eagle Flies,

Baš kao i divan cvet -
šaren, ali bez ikakvog mirisa,
ista takva je i poučna reč:
bez ploda za onoga ko je ne praktikuje.

Buda
Dhammapada, strofa 51

Negdje jednom pročitah argument u kome se veli da je budističko učenje zasnovano na paradosku. Naime, budizam vodi miru koji se temelji na oslobađanju od želja, ali i sama težnja ka miru je želja, pa se čovjek nikada ne može u cjelosti osloboditi želja. Može li neko objasniti ovo?

jeste u jednu ruku, ali kad se dublje gleda i nije. o tome je pisao j.krishnamurti, ukucaj u gugl pod navodnicima "observer and the observed".

Ellinor wrote:Negdje jednom pročitah argument u kome se veli da je budističko učenje zasnovano na paradosku. Naime, budizam vodi miru koji se temelji na oslobađanju od želja, ali i sama težnja ka miru je želja, pa se čovjek nikada ne može u cjelosti osloboditi želja. Može li neko objasniti ovo?

Veoma me zanima odgovor. U hrišćanstvu je zaštita od sebične želje - zakon Božji. On te ukorava ako bi se molio Bogu iz sebičnosti, pa onda dolaziš Bogu sa sebičnošću tražeći oslobođenje od nje, a ne iz sebičnosti tražeći njeno zadovoljenje. Pokreće te na to ljubav (nadahnuta Svetim Duhom) isprovocirana ljubavlju koju Bog ima prema tebi.

Kako se to rešava u budizmu, da ne tražiš spas iz sebičnosti, gordosti, nečiste savesti, želje za moć nad sobom već iz prave ljubavi?

Ellinor wrote:Negdje jednom pročitah argument u kome se veli da je budističko učenje zasnovano na paradosku. Naime, budizam vodi miru koji se temelji na oslobađanju od želja, ali i sama težnja ka miru je želja, pa se čovjek nikada ne može u cjelosti osloboditi želja. Može li neko objasniti ovo?

Rekao bih prvo da se Budino učenje ne zasniva na paradoksu već na spoznaji o patnji ljudskog bića i putu
oslobađanja od te patnje.U Budinom učenju postoje četiri plemenite istine: Istina o patnji
Istina o nastanku patnje
Istina o prestanku patnje
Istina o putu koji vodi do prestanka patnje

ili tzv osmerostruki put: ispravno razumijevanje, ispravna namjera, ispravan govor,ispravno djelovanje, ispravno
življenje , ispravan napor, ispravna svjesnost i ispravna koncentracija( tj. dhyana, zadubljivanje, kontemplacija)

Ovo gore napisano, može djelovati dosta "tehnički" za osobu koja se prvi put sretne sa Budinim učenjem jer
svaki od ovih gore elemenata treba pojedinačno razumjeti pa onda povezati u logičnu cjelinu.
Po meni, kako ti kažeš ta "želja za mirom" nije zapravo samo "puka" želja, ( kao što bi to mogla biti želja ili žudnja za npr. moći, novcem, slavom, nekom osobom, predmetom ili seksom), prije bih rekao da se radio suštinskoj ljudskoj potrebi za oslobađanjem od patnje.
Znači ne radi se o oslobađanju od jedne vrste želja da bi se postalo rob druge vrste želja, a ne radi se ni o potiskivanju istih.
U Budizmu jedan od prvih koraka je svjesnost, postepena svjesnost samih sebe, vlastih emocija, duševnih stanja,
raspoloženja, i dobrih i loših.
Kako neko reče, čovjek da bi se počešljao, mora prvo shvatiti, vidjeti( čitaj postati svjestan)da je nepočešljan.
To znači prvo svjesnost pa onda akcija(češljanje ili neka druga akcija)
U svakom slučaju tema je zanimljiva,a pošto ja znam da je više onoga što ne znam od onoga što znam,
pozivam sve one koji nešto znaju da daju doprinos zajedničkom većem razumijevanju, pozz,

Mishab wrote:

Ellinor wrote:Negdje jednom pročitah argument u kome se veli da je budističko učenje zasnovano na paradosku. Naime, budizam vodi miru koji se temelji na oslobađanju od želja, ali i sama težnja ka miru je želja, pa se čovjek nikada ne može u cjelosti osloboditi želja. Može li neko objasniti ovo?

Veoma me zanima odgovor. U hrišćanstvu je zaštita od sebične želje - zakon Božji. On te ukorava ako bi se molio Bogu iz sebičnosti, pa onda dolaziš Bogu sa sebičnošću tražeći oslobođenje od nje, a ne iz sebičnosti tražeći njeno zadovoljenje. Pokreće te na to ljubav (nadahnuta Svetim Duhom) isprovocirana ljubavlju koju Bog ima prema tebi.

Kako se to rešava u budizmu, da ne tražiš spas iz sebičnosti, gordosti, nečiste savesti, želje za moć nad sobom već iz prave ljubavi?

U Budizmu se to rješava prihvatanjem nenasilja kao načina življenja i životne mudrosti, poštovanjem i suosjećajnošću (compassion na engl.) prema svim živim bićima. Nije nimalo lako, zar ne,

fatamorgana wrote:U Budizmu se to rješava prihvatanjem nenasilja kao načina življenja i životne mudrosti, poštovanjem i suosjećajnošću (compassion na engl.) prema svim živim bićima. Nije nimalo lako, zar ne,

Ne razumem zašto bi prihvatanje načela nenasilja čoveka oslobodilo od loših motiva iz kojoh se neko okreće ka nenasilju?

Na primer, čovek je svestan da je sebičan i da zato ne može da se suoči sa negativnim osećanjima jer ga ugrožavaju u njegovom hedonizmu. Svestan je da je sebičan i da iz sebičnosti traži spas. Kako ga budizam oslobađa od sebičnosti?

prije nego neko pokuša ozbiljno diskutovati sa ovim jeftinim misionarom...

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... &start=150

Mishab wrote:

fatamorgana wrote:U Budizmu se to rješava prihvatanjem nenasilja kao načina življenja i životne mudrosti, poštovanjem i suosjećajnošću (compassion na engl.) prema svim živim bićima. Nije nimalo lako, zar ne,

Ne razumem zašto bi prihvatanje načela nenasilja čoveka oslobodilo od loših motiva iz kojoh se neko okreće ka nenasilju?

Na primer, čovek je svestan da je sebičan i da zato ne može da se suoči sa negativnim osećanjima jer ga ugrožavaju u njegovom hedonizmu. Svestan je da je sebičan i da iz sebičnosti traži spas. Kako ga budizam oslobađa od sebičnosti?

Upravo kako sam napisao gore, njegovanjem poštovanja i suosjećajnosti prema svim živim bićima, budizam je put
koji nudi mogućnost prevazilaženja egoizma razvijajući i njegujući altruizam, znači put koji vodi od egoizma ka altruizmu.
Ispravno i iskreno praktikovanje budizma također omogućava kako kažeš "da se suoči sa negativnim osjećajima"
a i da osvijetli vlastiti hedonizam.
Ako pažljivije pročitaš gornji post koji govori o četiri plemenite istine i osmerostrukoj stazi nadam se da ćeš
naći odgovor na tvoja pitanja, naravno, ukoliko pitaš u istinskoj namjeri, sretno!

fatamorgana wrote: Upravo kako sam napisao gore, njegovanjem poštovanja i suosjećajnosti prema svim živim bićima, budizam je put
koji nudi mogućnost prevazilaženja egoizma razvijajući i njegujući altruizam, znači put koji vodi od egoizma ka altruizmu.

To je cilj a šta je uzrok?

Kažeš:

"Znači ne radi se o oslobađanju od jedne vrste želja da bi se postalo rob druge vrste želja, a ne radi se ni o potiskivanju istih."

Kako se oslobađaš od unutrašnjeg nezadovoljstva koje je izvor želje, egoizma, itd?

Mishab wrote: Veoma me zanima odgovor. U hrišćanstvu je zaštita od sebične želje - zakon Božji. On te ukorava ako bi se molio Bogu iz sebičnosti, pa onda dolaziš Bogu sa sebičnošću tražeći oslobođenje od nje, a ne iz sebičnosti tražeći njeno zadovoljenje. Pokreće te na to ljubav (nadahnuta Svetim Duhom) isprovocirana ljubavlju koju Bog ima prema tebi.

Kako se to rešava u budizmu, da ne tražiš spas iz sebičnosti, gordosti, nečiste savesti, želje za moć nad sobom već iz prave ljubavi?

Zastita od sebicne zelje u budizmu je svjesnost o zakonu akcije i reakcije tj. karmickom djelovanju. Svako nase svjesno cinjenje (misao, govor, djelo) podlijeze povratnoj reakciji, dobro se vraca dobrim a lose losim po nas. Buduci da budizam ne zahtijeva puko vjerovanje vec podstice saznanje na osnovu prakticnog individualnog iskustva (uvid) samim tim i budista je neka vrsta osobe istrenirane u samoposmatranju i prepoznavanju vlastitih mentalnih, emotivnih, fizickih itd. stanja. Na osnovu samoposmatranja on se uvjerio u istinitost zakona karme i kloni se negativnih djelovanja (misao, govor, djelo). Isto kao sto niko nece gurnuti ruku u vatru jer zna da ce se opeci tako isto, samo na mnogo suptilnijim nivoima, budista cini sa cjelokupnim svojim djelovanjem. Naravno ovdje govorimo o idealu dok malo koji budista zivi potpuno u tolikoj sabranosti. Ipak dobro je dok to postoji kao tendencija i dobro je da iako ne mozemo izbjeci sve lose postupke ipak budemo svjesni toga sta se desava i kakve ce posljedice, prije ili kasnije, imati za nas. Ako vec ne mozemo sprijeciti mozemo imati razumijevanje, a meni se cini ujedno i da je razumijevanje najbolji nacin za sprijecavanje losih postupaka. Los postupak mozemo sprijeciti samo u trenutku dok se on desava pa zato budizam toliko naglasava vaznost sabranosti paznje i bivanja u sadasnjem trenutku,
Po mome misljenju budizam je dosta konkretan i nema mjesta apstrakcijama poput Prave Ljubavi vec cista empirija da ono sto sijes to ces i poznjeti. To je moje misljenje s kojim se mozda drugi uvazeni poznavaoci budizma na ovoj temi i nece sloziti .

Mishab wrote: Kako se oslobađaš od unutrašnjeg nezadovoljstva koje je izvor želje, egoizma, itd?

Mislim da nije unutrasnje nezadovoljstvo izvor zelje i egoizma vec upravo suprotno. Zelja i egoizam su izvor unutrasnjeg nezadovoljstva. Isto tako mislim da ni sve zelje niti svi egoizmi nisu uzrok iste vrste nezadovoljstva, a neke cak uopste nisu izvor nezadovoljstva. Puno je faktora upleteno u tu dijagnostiku i predvidjanje mogucih ishodista zelje, a jedan od jako bitnih je namjera.

ime_kojeg_nema wrote:

Mishab wrote: Kako se oslobađaš od unutrašnjeg nezadovoljstva koje je izvor želje, egoizma, itd?

Mislim da nije unutrasnje nezadovoljstvo izvor zelje i egoizma vec upravo suprotno. Zelja i egoizam su izvor unutrasnjeg nezadovoljstva. Isto tako mislim da ni sve zelje niti svi egoizmi nisu uzrok iste vrste nezadovoljstva, a neke cak uopste nisu izvor nezadovoljstva. Puno je faktora upleteno u tu dijagnostiku i predvidjanje mogucih ishodista zelje, a jedan od jako bitnih je namjera.

@ime kojeg nema, hvala na lijepom i jasnom odgovoru na gornja pitanja, i ja mislim slično kao ti, da nezadovoljstvo
ima korijen u tzv. nižoj prirodi ili kako se u budizmu kaže, da svo uslovno rečeno zlo, potiče iz urođenog neznanja ljudskog bića, avidya na sanskritu, što šustinski znači neznanje, ne-poznavnje vlastite "budičke prirode".
Naravno, ispravnom namjerom, mijenja se potpuno smjer vlastitog djelovanja, mišlju, riječju i djelom, i postavljaju
se temelji za "ozdravljenje" vlastite, individualne karme.
Dobrodošao ponovo na temu!