Stvarni oblik jedne zelje....

[RIZVA]

.

[anais_nin]

ORKANSKI VISOVI

Moji su Orkanski Visovi
ostali u zemlji Hercegovoj.
Zapretana tajna.
Utuljeno kandilo.
Nikad okom, ni stopom
više.
Ni dječačkim ushitom
u večeri.
Orkani zla zavejali
Za vremena ljubavi
prekasno.
Za smrti
Prerano.

- Pero Zubac

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Milos Crnjanski - Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, ko crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo,
jer volim
da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem do godine zamiriše,
ko zna gde ću biti.

U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.

[anais_nin]

4JB

Čarolija zaborava

U ovom prostoru
omeđjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez središta svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjećanju,
zatvorenom u tamni obruč tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jučer,
ja dozivam noć.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom međju oblicima,
u ovaj moj plač
neka iz mahovine iziđju sve košute
i polože moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne žene
svežu moja stopala
i zapale sve lađje,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.

Neka dođje velika tišina,
neka dođje velika tišina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja više ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim više daljinu izmeđju dva neba,
ne osjećam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam riječi
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje kože,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji briše obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pčele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.

Ja zovem.

Neka se mora preliju
u presušen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napušta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otuđji od sunca,
neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.

Nadjite me,
vežite me,
spalite moje sjećanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i šljunak pretvara u ljubav.

- Irena Vrkljan

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su reči uspravne trazeći te utaman.

Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

- Jose Luise Hidalgo

[RIZVA]

.

[anais_nin]

PRIČAO BIH TI O SEBI

Pričao bih ti o sebi
kad su hladne noći duge.
Toliko je tog u meni
slušao sam vječno druge.
Pričao bih ti o sebi
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smiješiš;
što od tebe očekujem
kad si i ti kao i sve druge
slučajno pored mene.
Ne vjeruju ništa tvoje oči zaljubljene
kad si i ti samo noćni putnik,
što daleko svjetlo prati.
Svatko priča svoju priču
tko će koga saslušati.
Pričao bih ti o sebi
što se ne zna, što se ne smije.
Ti si bila prevarena,
Lagale su moje pjesme.
Pričao bih ti o sebi,
ali noć se bliži kraju.
opet će nas naći jutro
u šutnji i zagrljaju.

- Arsen Dedic

[anais_nin]

Moja ljubavi

Zavrsila se igra:
vatra pocetka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha,
gotovo je...
To nije vise ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
zenska sa zura, dzepna damo,
nasmijana i onesvijestena ljubavnice,
moje dijete i moja majko-
Postala si neizreciva, a
pocelo je bezznacajno..
Zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti vecernje kise,
koja je samo provalija nada mnom..
... potreba da te dotaknem,
tvoja usta...
Pokucstvo, topli namjestaj mojih starih ljubavi
osipa se...
Zatekao sam se u njeznosti koja je vec spavala,
u rijecima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naci.
Ti si postala moja odbrana,
dobrovoljno progonstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na zivot,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ruzama,
nemoguca zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jucer igrao
sada me obuhvaca, ovdje, daleko i zauvijek-
u svim uglovima zivota.
Postajes bezimena,
nepoznata i smrtnonosna,
moj zivot i spas od zivota-
MOJA LJUBAV !!!

- Arsen Dedic

[anais_nin]

He began his tour through the heart streets of Montreal. The streets were changing. The Victorian gingerbread was going down everywhere, and on every second corner was the half-covered skeleton of a new, flat office building. The city seemed fierce to go modern, as though it had suddenly been converted to some new theory of hygiene and had learned with horror that it was impossible to scarpe the dirt out of gargoyle crevices and carved grapevines, and therefore was determined to cauterize the whole landscape.
But they were beautiful. They were the only beauty, the last magic. Breavman knew what he knew, that their bodies never died. Everything else was fiction. It was the beauty they carried. He remembered them all, there was nothing lost. To serve them. His mind sang praise as he climbed a street to the mountain.
For the body of Heather, which slept and slept.
For the body of Bertha, which fell with apples and a flute.
For the body of Lisa, early and late, which smelled of speed and forests.
For the body of Tamara, whose thighs made him a fetishist of thighs.
For the body of Norma, goosefleshed, wet.
For the body of Patricia, which he had still to tame.
For the body of Shell, which was altogether sweet in his memory, which he loved as he walked, the little breasts he wrote about, and her hair which was so black it shone blue.
For all the bodies in and out of bathing suits, clothes, water, going between rooms, lying on grass, taking the print of grass, dancing discipline, leaping over horses, growing in mirrors, felt like treasure, slobbered over, cheated for, all of them, the great ballet line, the cream in them, the sun on them, the oil anointed.
A thousand shadows, a single fire, everything that happened, twisted by telling, served the vision, and when he saw it, he was in the very center of things.
Blindly he climbed the wooden steps that led up the side of the mountain. He was stopped by the high walls of the hospital. Its Italian towers looked sinister. His mother was sleeping in one of them.
He turned and looked at the city below him.
The heart of the city wasn't down there among the new buildings and widened streets. It was right over there at the Allan, which, with drugs and electricity, was keeping the businessmen sane and their wives from suicide and their children free from hatred. The hospital was the true heart, pumping stability and erections and orgasms and sleep into all the withering commercial limbs. His mother was sleeping in one of the towers. With windows that didn't quite open.
The restaurant bathed the corner of Stanley and St. Catherine in a light that made your skin yellow and the veins show through. It was a big place, mirrored, crowded as usual. There wasn't a woman he could see. Breavman noted that a lot of the men used hair tonic; the sides of their heads seemed shiny and wet. Most of them were thin. And there seemed to be a uniform, almost. Tight chinos with belts in the back, V-neck sweaters without shirts.
He sat at a table. He was very thirsty. He felt in his pocket. Shell was right. He didn't have much money.
No, he wouldn't go to New York. He knew that. But he must always be connected to her. That must never be severed. Everything was simple as long as he was connected to her, as long as they remembered.
One day what he did to her, to the child, would enter his understanding with such a smash of guilt that he would sit motionless for days, until others carried him and medical machines brought him back to speech.
But that was not today.
The jukebox wailed. He believed he understood the longing of the cheap tunes better than anyone there. The Wurlitzer was a great beast, blinking in pain. It was everybody's neon wound. A suffering ventriloquist. It was the kind of pet people wanted. An eternal bear for baiting, with electric blood. Breavman had a quarter to spare. It was fat, it loved its chains, it gobbled and was ready to fester all night.
Breavman thought he'd just sit back and sip his Orange Crush. A memory hit him urgently and he asked a waitress for her pencil. On a napkin he scribbled:

Jesus! I just remembered what Lisa's favorite game was. After a heavy snow we would go into a back yard with a few of our friends. The expanse of snow would be white and unbroken. Bertha was the spinner. You held her hands while she turned on her heels, you circled her until your feet left the ground. Then she let go and you flew over the snow. You remained still in whatever position you landed. When everyone had been flung in this fashion into the fresh snow, the beautiful part of the game began. You stood up carefully, taking great pains not to disturb the impression you had made. Now the comparisons. Of course you would have done your best to land in some crazy position, arms and legs sticking out. Then we walked away, leaving a lovely white field of blossom-like shapes with footprint stems.

- Leonard Cohen "The Favourite game"

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[idia]

Jesus! I just remembered what Lisa's favorite game was. After a heavy snow we would go into a back yard with a few of our friends. The expanse of snow would be white and unbroken. Bertha was the spinner. You held her hands while she turned on her heels, you circled her until your feet left the ground. Then she let go and you flew over the snow. You remained still in whatever position you landed. When everyone had been flung in this fashion into the fresh snow, the beautiful part of the game began. You stood up carefully, taking great pains not to disturb the impression you had made. Now the comparisons. Of course you would have done your best to land in some crazy position, arms and legs sticking out. Then we walked away, leaving a lovely white field of blossom-like shapes with footprint stems.

Posvećujem ti svoje oči
svoje usne
svoje zube
Pjesme?
Sta ces od mojih pjesama pisanih
jer nisam znao cutati
Sta ces od mojih pjesama
koje ne mogu da te ljube

[idia]

Ljubav se i sutnjom govori

Tek to srcem zaustih
da ljubav ti svoju kazem
Grleni uzdah ispustih,
ne mogodoh rijeci da nadjem.
Pa sav se zbunih,
A kako necu?
Nemocan rijec da prozborim.
Al ti u ocima procitah srecu,
jer ljubav se i šutnjom govori.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[anais_nin]

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.


- Vesna Parun

[anais_nin]

SUSRET

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...

U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zdrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:

Stane i motri na uboga sela,
Na kolibice, gdje magla blijeda
Pokriva suha radenička čela.

Pošlje je vidim: penje se i sjeda
Na hladni greben i gori, s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.

Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor, nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.

Siđem li doli, jezeru, gdje vije
Miris jasmina i ljubica skori,
Vidim gdje naga rukom pljeska, bije.

I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori...

O, kako milo šušte njene kose
Pod oreolom, i meni se čini
Nagdje na zlatnu planetu me nose...

Gledam i strepim... Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom, u visini,

Leprša - puna duga i zvijezda.


- Oton Zupancic

[anais_nin]

Arsen Dedić - Poslije ljubavi

Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede

Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima

Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini
Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima

Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6

Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj

Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"

Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.

Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.

Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[Daphna]

RUKA

Gdje je tvoja uska, tiha ruka,
puna zvuka dok niz kosu klizi,
puna riječi kad se oko struka
svije, kad se poput vitog luka
slije s mojim tijelom? Prisni, bliži,

mi ćutasmo tad, a ona sama
pričala je šta u tebi vri:
cijela sočna, topla, slatka tama
ključala je njome; cijela ti
zvučala si kroz nju; cijela drama

krvi naše, i bolna i draga,
u snažni se izlivala zvuk,
dok uz bedra svijao se naga
tvoj drhtavi, vitki, lomni struk.

Gdje je tvoja tiha ruka vita,
da na somot oslonim se njen,
pa da slušam kako šumno hita
njenom krvi moga bila sjen,
kako čezne gladna, nikad sita,

da izljubi pore moje sve,
šapćući ime moje?
Pun sam zvuka tihe ruke tvoje,
pun nježnosti i njene i svoje,
i nje željan, željan nje.