Na trećem rekatu akšamskog farza prekjučer mi bljesnu jedna misao. Iz te misli, nakon namaza, proizađe razmišljanje koje ovdje dijelim sa vama, u ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog.
U životu vjernika dešavaju se svakave stvari. Ponekad, jedno izvjesno vrijeme, neki vjernik zna živjeti svoju vjeru sa jednom posebnom ispunjenošću, sa tako snažnim zamahom, zanosom, ljepotom...I ništa mu nije mrsko. Ustaje na sabah osvježen, upija ljepotu, upija nur...Uživa u ibadetu.
A onda, nekada poslije, otkrije kako je stao. Stao i odavno stoji.
Vjernik se, u jednom času, trgne i shvati da više nije onaj nekadašnji, da se zanos izgubio, da je snaga splasla, da više nema uživanja u namazu kao nekad, vidi da su se stvari promjenile...I da se sve odvija po nekoj inerciji, po onoj izgubljenoj snazi, po nekoj rutini...I uplaši se svog stanja.
Jedna od prvih stvari koje, u takvom stanju, neki vjernik primjeti je to da se nalazi u statusu mirovanja. Ne napreduje, kako bi želio, ali i ne nazaduje. To ga, na tren, smiri.
Međutim, to, da postoji
status quo, je jedna od najbolje i stalno izvođenih varki prokletog šejtana. Postoji samo naprijed ili nazad. Nema mirovanja. Zato šejtan tješi čovjeka pričom o mirovanju
sa kojeg uvijek može, kad to poželi, krenuti naprijed.
Jer, čim insan zastane - sustiže ga neki od dušmana. A onda počinju posebni belaji po iman tog insana, belaji koji mogu biti dugotrajni samo iz jednog razloga: sam si stao, sam si kriv. Samo umoran čovjek zastane, a takav, onda, ne predstavlja neki težak zadatak za neprijatelje Allahove...
Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji pravim putem uspravno ide? (sura
Mulk, 22)
U tom stanju kada ga sustignu dušmani, oni ga okupiraju svim i svačim, ne bi li mu sakrili njegovo stvarno stanje, odvukli mu pažnju i usmjerili ga na nešto drugo, kako bi trošio sebe na pogrešne stvari. U tom stanju čovjek je i dalje vjernik, ali je oprhvan, umoran, pritisnut - a da toga i nije toliko svjestan. Ne da više nema
radost oka u namazu, kako veli Iskreni, alejhi-selam, nego mu namazi čak postaju teret, što taj vjernik, doduše, nikad ne bi priznao, ali...Može se desiti da teško ustaje na sabah, da češće propusti neki namaz, pa naklanjava...Nema volje da čini stvari koje je prije činio, a neke druge, koje mu nisu bile nekad toliko drage, postale su draže, više im se posvećuje. To je zato što neprijatelj Allahov vrlo dobro vlada jednom vještinom:
...ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem...(sura
Hidžr, 39)
Naravno, on kreće sasvim lagano sa uobičajenim, dozvoljenim stvarima kojima se posvećuje više vremena, pa polahko vodi do sumnjivih stvari i preko njih - u harame.
Jedan stari dedo, rahmetullahi 'alejhi, a vele da je bio evlija, uvijek je, dok je hodao, imao oboren pogled, prikovan za zemlju. Jednom je rekao jednom mladiću:
- Kada vidiš neku lijepu ženu i počneš da je gledaš, uočavajući svu njenu ljepotu i privlačnost, ti tada, ustvari, ne gledaš istinski u nju, nego gledaš u stotine, hiljade šejtana koji je tebi čine još ljepšom i još privlačnijom...
A neće se jednom desiti kako šejtan čovjeka od nečeg dobrog odvraća upravo nekim halalom, nije on glup.
A da li ima mogućnost da neki vjernik bude s t a l n o i t r a j n o u onom lijepom stanju, u onoj trajnoj svježini svog imana, da stalno uživa u ibadetu, da ima slast namaza, selama, dove? Jer, da postoji t r a j n o stanje te ljepote, to nas Allah poučava kroz 23-ći ajet sure
Me'aridž (Stepeni):
الَّذِينَ هُمْ عَلَىٰ صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ
Korukut, rahmetullahi 'alejhi, značenje ovog ajeta prevodi kao:
i oni koji molitve svoje budu revnosno obavljali .
Onaj koji, barem unekoliko, poznaje arapski jezik (zato sam citirao i u orginalu kur'anski ajet) prihvatit će i zerru drukčiji prevod značenja:
i oni koji su s t a l n o (daimun) u namazima!
Namaz, to znamo, ne treba Gospodaru svjetova, treba nama. Za nas, kao Njegove robove, namaz je podsjećanje, radosna vijest i opomena. On nas usmjerava ka dobročinstvu, a odvraća od razvrata i nedjela. To je jedna od stvari namaza. Namaz je vremenski određena obaveza, pa kako možemo biti STALNO u namazu? Može
Samo da napomenem: da bi vjernik bio na Pravom putu, da bi znao smjer, da bi zadobio Allahovu ljubav - mora slijediti Njegovog Poslanika, Muhammeda, alejhi-selam
Allah nas tome podsjeća, u suri
Ali Imran, 31:
Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!" – a Allah prašta i samilostan je.
Muhammed, alejhi-selam, je Najljepši Uzor! Kome?
Sura
Ahzab, 21:
لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا
Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.
Da skratim
Da bi neki vjernik sačuvao onu svježinu svog imana, da bi mu slast bilo kojeg djela učinjenog u ime Allaha bila trajna, da bi uživao u namazu (jedva ga čekajući, a ne doživljavajući ga teretom, kako se zna desiti), da bi sa lahkoćom i čistotom radio dobra djela, unosio mir u srca dobrih ljudi oko sebe, imao snage i za sebe i za druge - mora biti od onih koji puno Allaha spominju.
Da bi nekom vjerniku Muhammed, alejhi-selam, bio Najljepši Uzor, da bi vjernik uopće moga slijediti Muhammeda, alejhi-selam, gdje ga Miljenik Allahov vodi - mora puno spominjati Allaha.
Da bi vjernik, kada jednom u životu dospije u stanje uzvišenje ljepote koja mu se otriva kroz iman i islam, bio stalno u toj ljepoti, pa da nikad ne padne u stanje letargije i umora (pa se onda sa sjetom i tugom sjeća onih dana kada mu je namaz i sve ostalo bili puno ljepše, životnije nego danas), u kojem trpi napade neprijatelja Allahovih - treba da puno spominje Allaha.
Da bi vjernik bio od onih koji su s t a l n o u namazu - treba da puno zikir čini svog Gospodara, jer zikir nije ograničen vremenom, mjestom, abdestom, položajem tijela...a ima svrhu namaza!
Da bi vjernik zadobio Allahovu podršku - treba da puno zikir čini Allaha, jer će, onda, i Allah njega spominjati.
Sa zikrom se mobiliziraju Allahove vojske, a razbijaju neprijatelji.
Uglavnom, zikir je, prema riječima Muhammeda, alejhi-selam, jedna od najlakših stvari koje donose najveću dobit, pa ipak, često je taj zikir vjernicima težak, me'azellah...
Lijek je nadohvat ruke, a nama je mrsko. Šejtan to dobro zna, pa nastoji odgurnuti zikr od vjernika koliko dalje može. Na tom putu on se služi raznim metodama, na koje vjernici znaju nasjesti.
Jedna od tih metoda je i
razmišljanje.
To, da su vjernici pozvani da razmišljaju, jasna je stvar i Kur'anom toliko puta potvrđena. U to nema sumnje. Međutim, radi se o nečemu drugom.
Da bi bio ispravan
fikr (misao), mora je pratiti
zikr (sjećanje i spominjanje Allaha). Tek kada insan svoju pamet ogasuli, tek kada njegov razum uzme
abdest zikirski, o n d a je spreman za
fikr, za razmišljanje, i onda će misao biti plodna i ispravna.
Kada čovjek razmišlja, to je samo njegov posao i ničiji više, to je samo njegova stvar. Ukoliko nema zikra, ostavlja otvorena vrata za šejtanske vesvese, pa mu na um može svašta past. A šejtanu je dovoljno da ubaci mali virus u razmišljanje i njegov posao gotov. U takvim razmišljanjima, za koje neki vjernik može vjerovati da su prava stvar, može se javiti sumnja, recimo, u drugog vjernika i loša misao. Dakle, bez obzira što vjernik čini stvar Kur'anom potvrđenu - razmišlja - on nema nikakvu garanciju da je to razmišljanje i dobro po njega. Ukoliko nema zikra.
Rekoh, u nekom razmišljanju čovjek je sam.
Međutim, kada vjernik započne sa zikrom, kada počne sa veličanjem Gospodara Arša, sa slavljenjem i zahvalom, sa potvrđivanjem Njegovog tevhida, Njegove Uzvišenosti i Plemenitosti - tada taj pojedinac postaje članom univerzumskog hora koji Allaha zikir čini neprestano, tada ulazi u ogromnu, kosmičku halku zikira u kojem učestvuju svi - osim nekolicine nesretnih od ljudi i džina - i minerali, i bilje i životinje, i svi prirodni procesi, vjernici i meleci! Tek tada je pripremio svoj razum za istinsku misao, za plodonosni
fikr!
Bez zikra, naša razmišljanja, ma koliko mi bili uvjereni da ciljaju na pravu stvar (razmišljanja o našem stanju, o našem imanu, šta nam je činiti, kako sa drugima oko sebe, itd.), neće biti p l o d o n o s n a. Iz njih se neće krenuti sa djelom, jer nisu započeta kako treba. Samo sa imenom Allahovim se otključavaju sva vrata, bez obzira koliko mislili o sebi kao pronicljivim i pametnim. A neprijatelj Allahov zna da od razmišljanja kojeg ne prati zikir nema ništa posebnog, pa nas pušta da mislimo kako je sve dobro.
Kada čovjek Allaha puno spominje, u svakoj prilici, onda nema ni vremena da nešto puno misli. A kada nema puno vremena za svakojaka razmišljanja, onda mu ni šejtan ne može prići. A koliku zikr štetu nanosi Allahovom neprijatelju, to je druga priča
Kako rekoh, lijek nam je nadohvat ruke, pa do nas je. Hoće li neko pristati da mu neprijatelj Allahov kroji kapu ili će ga o ledinu razvalit - do svakog je pojedinca. Ja molim Uzvišenog Gospodara, molim Ga svim Njegovim Lijepim Imenima, da me učini od onih koji Ga neprestano spominju i veličaju, do Kraja svih krajeva. A molim i svakog vjernika i vjernicu koji ovo pročita, da ih Allah učini od onih koji su u stalnom spominjanju i veličanju Njega, kojima je Muhammed, alejhi-selam, uzor i koji su zadovoljni Allahom, a i Allah njima zadovoljan - amin!
Povremeno, javljat ću se sa ovakvim stvarima, tamam bio toliko mrzak šejtanu, jer mi je to i cilj,
bi-iznillah
Molim Allaha da mi oprosti i uputi.
La ilahe illellah!
Selam alejkum
I mislila sam dosla sam, Bogu hvala, obavila i sto bih to ponovo dolazila 
