Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

[japasmipin]

U Olovu, dana 19.08.2016. godine otvoren Trg Senahida Bolića Bole, ispred zgrade Općine.

[japasmipin]

Danas se navršava 24 godine od pogibije Odžaković Fadile-Žute,

20.09.1992.-20.09.2016.

Fadila Odžaković Žuta je rođena 14.03.1958. godine u Goraždu. Poginula je 20. 09. 1992. godine na brdu Žuč - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 1. motorizovane brigade. Posthumno je 1993. godine odlikovana najvišim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan", a 1994. godine  "Ordenom zlatnog grba sa mačevima". Na početku agresije priključila se Armiji RBiH u kojoj je bila i medicinar i borac. Bila je pripadnica 13. pofaličko-velešičke brigade, koja je udruživanjem sa nekim od sarajevskih jedinica preformirana u 1. motorizovanu brigadu, odnosno  1. slavnu 111. vitešku brigadu. Fadila je bila jedna od najhrabrijih žena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, istinska heroina grada Sarajeva. Fadila Odžaković Žuta se zajedno sa Armijom RBiH borila za odbranu svog grada od agresora.  Ranjena je 18., a preminula je 20. septembra 1992. godine. 
18. septembra 1992. godine sarajevska heroina je teško ranjena u borbi za odbranu Sarajeva od četničkog agresora koji su kao "živi štit" ispred sebe vodili zarobljene bošnjačke civile, a umrla je dva dana kasnije u Vojnoj bolnici u Sarajevu. U momentu ranjavanja nije dozvolila da joj se odmah ukaže pomoć, već je svoje saborce hrabrila da nastave da se bore.Iako nije Sarajka, ugradila je dio sebe u ovaj grad. Sarajevo je svim bićem zavoljela i darovala mu ono sto je najvažnije - život.

Bitka koja je vođena od 18. do 23. septembra 1992. bila je jedna od najtežih, kada su u pokušaju proboja linija odbrane ove brigade i ovladavanja kotom Orlić korišteni zarobljeni civili nesrpske nacionalnosti kao živi štit. Tih septembarskih dana, dio Prve slavne - 111. viteške brigade vodio je žestoke bitke i na Stupu, Azićima i Doglodima. U tim borbama na Orliću i rejonu Stupa poginuo je oko 40 pripadnika ove jedinice.

[Gojeni H]

Danas se navršava 24 godine od pogibije Odžaković Fadile-Žute,

20.09.1992.-20.09.2016.

Fadila Odžaković Žuta je rođena 14.03.1958. godine u Goraždu. Poginula je 20. 09. 1992. godine na brdu Žuč - Sarajevo, kao vojnik, pripadnik 1. motorizovane brigade. Posthumno je 1993. godine odlikovana najvišim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan", a 1994. godine  "Ordenom zlatnog grba sa mačevima". Na početku agresije priključila se Armiji RBiH u kojoj je bila i medicinar i borac. Bila je pripadnica 13. pofaličko-velešičke brigade, koja je udruživanjem sa nekim od sarajevskih jedinica preformirana u 1. motorizovanu brigadu, odnosno  1. slavnu 111. vitešku brigadu. Fadila je bila jedna od najhrabrijih žena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, istinska heroina grada Sarajeva. Fadila Odžaković Žuta se zajedno sa Armijom RBiH borila za odbranu svog grada od agresora.  Ranjena je 18., a preminula je 20. septembra 1992. godine. 
18. septembra 1992. godine sarajevska heroina je teško ranjena u borbi za odbranu Sarajeva od četničkog agresora koji su kao "živi štit" ispred sebe vodili zarobljene bošnjačke civile, a umrla je dva dana kasnije u Vojnoj bolnici u Sarajevu. U momentu ranjavanja nije dozvolila da joj se odmah ukaže pomoć, već je svoje saborce hrabrila da nastave da se bore.Iako nije Sarajka, ugradila je dio sebe u ovaj grad. Sarajevo je svim bićem zavoljela i darovala mu ono sto je najvažnije - život.

Bitka koja je vođena od 18. do 23. septembra 1992. bila je jedna od najtežih, kada su u pokušaju proboja linija odbrane ove brigade i ovladavanja kotom Orlić korišteni zarobljeni civili nesrpske nacionalnosti kao živi štit. Tih septembarskih dana, dio Prve slavne - 111. viteške brigade vodio je žestoke bitke i na Stupu, Azićima i Doglodima. U tim borbama na Orliću i rejonu Stupa poginuo je oko 40 pripadnika ove jedinice.

Neka joj je vjecni rahmet i sreca.
Zena s vecim mudima od mnogih tzv. muskaraca.

[The BEN10]

Danas se navršava 24 godine od pogibije Odžaković Fadile-Žute,
20.09.1992.-20.09.2016.

Koliko sam puta slušao ovu pjesmu u ratu.

[japasmipin]

Poziv na obilježavanje 21. godišnjice pogibije Zaima Imamovića

Savez udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja Kantona Sarajevo u nedelju 9. oktobra, organizuje obilježavanje 21. godišnjice od pogibije legendarnog komandanta, dobitnika najvećeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan” brigadira Zaima Imamovića.

Pozivamo Vas da nam se pridružite na ovom obilježavanju po sljedećem protokolu:

11.00 - Polaganje cvijeća - mezarje Ali-pašine džamije

11.30 - Sjećanje na lik i djelo Zaima Imamovića - Dom mladih Skenderija

[aldinjo]

Meho Porobić i Ivica Stanić 8.10.1992.-8.10.2016.

[nemampojma0]

Na današnji dan je preselio na ahiret Kapetan Hajro Zmaj od Majevice, a slobodno mogu reći i Zmaj od Bosne, pokušavajući da se spoji sa narodom Podrinja koji se nalazio u okruženju od početka agresije na RBiH. Kapetan Hajro je isplanirao akciju spajanja s borcima Kamenice, Cerske, K.Polja i Srebrenice, pogibija Kapetana prekida akciju. Koji je značaj i veličina rahmetli Kapetana govori i činjenica da nikad više niko nije pokušao krenuti ka Podrinju.
Čovjek s kojim se smjelo i u vatru i u vodu.
O Bože, daruj našem Kapetanu društvo Tvojih odabranika. Amin. el Fatiha.
https://www.youtube.com/watch?v=CstarBW3eKU

[MikroBelaj]

Aleksandar Aco Stanković

Aleksandar Aco Stanković je rođen 22.maja 1950. godine u Tuzli, od oca Branka i majke Katice. Rođen je u staroj tuzlanskoj porodici, u srpskoj varoši. Imao je dva starija brata Ristu i Mihajla.

Osnovno obrazovanje je stekao u Osnovnoj školi ˝Centar˝ i ˝Novi Grad˝.

Školu primjenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu.

Boksom se počeo baviti još za vrijeme školovanja u Sarajevu, a branio je boje BK ˝Partizan˝ i BK ˝Sloboda˝ Tuzla. Pored boksa, volio je slikanje.

Po završetku školovanja zaposlio se na kratko u Titovim rudnicima ˝Kreka - Banovići˝, a zatim u ˝Umelu˝ u Tuzli, gdje je radio na poslovima marketinga i dizajna. Zadnjih godina, pred rat, oprobao se u privatnom biznisu - otvorio je restoran.

Oženio se Silvom Škrobić sa kojom je dobio tri sina Davora, Igora i Sašu.

Tuzlu je volio iznad svega. Pred rat se izjašnjavao kao Tuzlak po nacionalnosti.

Pušku za odbranu grada uzeo je među prvima 16.maja 1992. godine. Bio je borac prve tuzlanske brigade, zajedno sa svojom braćom, rođacima, komšijama, prijateljima. Obavljao je dužnost pomoćnika komandira za bezbjednost u drugom bataljonu Prve tuzlanske brigade.

Poginuo je 17.oktobra 1992 u Kukovini, na Majevici.

Neka mu je vječna slava i hvala.




Slovo o čovjeku - Aleksandar Aco Stanković, 1950-1992.

Buntovnik bez razloga

Ponekad se u jednoj osobi sretnu dvije gotovo nespojive osobine, koje pak snagom duha i naravi vremenom uspostave sklad i harmoniju, te tako dugo žive kao čudo prirode i čovjeka. Takvu prirodu predstavljao je Aleksandar Aco Stanković, kome bi bilo vrlo lako pripisati sklonost ka umjetnosti i njima odrediti njegov duhovni profil, pa i životnu profesiju.

S druge strane, Aco je u sebi tražio i našao jedan način dokazivanja borbe s drugim, pa i sa samim sobom, ali vještinom i to plemenitom, koju je vidio u boksu, drevnoj ljudskoj djelatnosti, često ne bez razloga, određenoj atributima okrutnog i opasnog.

Kao trinaestogodišnjaka diplomom ga nagrađuje jedan dječiji časopis, čija je Zmajeva nagrada daleko nadilazila uske okvire zaključka da u jednom provincijskom gradu živi nadaren dječak. Nekako istovremeno, Aco Stanković vapi za dokazivanjem i na sportskom polju, uostalom, kao i većinja njegovih vršnjaka.

Odabira boks i ostaje u njemu sve do demonstrativne i dobrovoljne abdikacije "buntovnika bez razloga", koji se nije mogao pomiriti sa nekim "pravilima" igre, stranim njegovom poimanju svijeta, društva, sporta i života. Nanizao je buket uspjeha, a ostao je u sportskim krugovima upamćen i po tome, što je na ringu pokazivao virtuoznu vještinu, kao suhi ekstrakt fizičke i duhovne snage kojima je superiorno vladao.

U međuvremenu Aco je završio umjetničku školu, čime je sebi trasirao put na kojem zarađuje za život. U boksu je bio radi zabave i dokazivanja. Spojio je nespojive stvari. Tako je i otišao. U ratu su puške ubistvena komunikacija među ljudima. Aco Stanković je umro s megafonom u ruci. Pozivao je na život. Njegov ga je prerano napustio.

Imao sam tu cast da ga licno poznajem,vjecna mu slava i hvala !

[malakh]

naš hakija mršo. jedan od najboljih boraca koje sam poznavao. rahmet mu duši.

http://armijabih.net/heroj-hakija-mrso/

[japasmipin]

Dana 08.12.2016. godine se navršava 24 godine od smrti Smaila Šikala, komandira čete u 2. motorizovanoj brigadi, dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke "Zlatni ljiljan" i "Medalje za hrabrost".

Major Smail Šikalo ranjen je prvog decembra 1992. godine na Sokolju, kada je sa svojim vitezovima povratio već izgubljene položaje i na taj način uspio spasiti da grad ne padne pod kontrolu agresora. Nažalost sedam dana kasnije podlegao je od zadobijenih rana. Šikalo je bio jedan od onih sarajevskih ratnika koji su borbu za slobodu Republike Bosne i Hercegovine smatrali važnijom od vlastitog života, a osim po hrabrosti ostaće zapamćen i po svojim pjesmama.

„Rahmetli Smajo je rođen na Plužinama kod Nevesinja. Rano smo ostali bez oca i o osmero djece brigu je vodila majka. Osnovnu školu je završio u Boljakovom Potoku, a Srednju Elektrotehničku školu u Buča Potoku. Bavio se fudbalom i tekvandoom. Kada je počela agresija među prvima je krenuo u odbranu domovine. Prvi put je ranjen u borbama kod Elektroprivrede 2. maja 1992. godine kada su četnici napadali Skenderiju i Predsjedništvo, a jedan pravac im je bio na mostu kod Strojorada. Tu je Smajo sa grupom boraca iz našega naselja učestvovao u pomaganju tadašnjoj policiji Novog Sarajeva. Drugi put je ranjen 8. augusta 1992. godine na Sokolju u izviđanju. Treće, kobno ranjavanje se desilo 1. decembra 1992. godine kada su četnici izvršili napad na Sokolje. Zauzeli su dio naselja i onda je naša Vojna policija na čijem čelu je bio rahmetli Smajo krenula prema toj lokaciji. Ranjen je kada su četnici vraćeni na početne položaje i kada su pripadnici Armije BiH uvezivali linije. Htio je pomoći ranjenom saborcu, granata je pala i on je ranjen u glavu.
Nakon sedam dana borbe za život, preselio je“, prisjetio se Refik Šikalo, Smajin brat.

U mjesecu junu se održava Memorijalni malonogometni turnir "Smail Šikalo".

HEROJI ŽIVE VJEČNO!!

[Nekako s proljeća]

Džemal Selmanović Džemo i Almir Đedović Amko 8.12.1992.-8.12.2015.

[aldinjo]

Džemal Selmanović Džemo i Almir Đedović Amko 8.12.1992.-8.12.2015.

Bas mislio veceras sam sebe citirati. A snimak prvi put objavljen?

[prohujalosvihorom]

Danas je 24 godine od njihove pogibije. U ime Almirove porodice velka hvala na sjećanju. Zamolili bi ako postoji još neki video na kojem je Almir da objavite ili da pošaljete na email.

[japasmipin]

Savez udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja Kantona Sarajevo će u petak 24. decembra obilježiti 23. godišnjicu pogibije heroja odbrane BiH Igora Pavlovića. Pozivamo Vas da nam se pridružite na ovom obilježavanju u 12 h na Šehidskom mezarju Kovači da odamo dužno poštovanje našem heroju.

Igor Pavlović je rođen 2. decembra 1969. godine u Sarajevu, ratne "93. godine imao je samo 24. godine kada je poginuo na ratištu kod Viteza, bio je apsolvent Medicinskog fakulteta u Sarajevu, ali to ga nije spriječilo da rame uz rame bude na prvim linijama sa svojim saborcima iz Drugog samostalnog bataljona. Posljednja želja mu je bila da bude sahranjen sa svojim saborcima na Šehidskom mezarju Kovači.

Igor je za svoju hrabrost odlikovan najvećim ratnim priznanjima "Zlatnim ljiljanom" i "Orednom zlatnog grba sa mačevima", a posthumno mu je dodijeljena i diploma ljekara.

[SkyLimit]

Samo neki od boraca 2. Korpusa čije sam podatke postavio na temi o tom Korpusu.

[SkyLimit]

PURGIĆ (OMERA) ALMIR (1974.-1995.)

Rođen je 20.03.1974. godine u selu Lug, opština Prozor. Pripadnik Armije BiH od 27.10.1993. godine. U 4. muslimansku lahku brigade prelazi 28.07.1994. godine.
Šehadet je postigao 07.04.1995.godine u borbama na Vlašiću.
Zbog vremenskih uslova i teških borbenih okolnosti tijelo mu je razmjenjeno 22.05. 1995.godine u Travniku.
Dženaza mu je klanjana 23.04. 1995.godine poslije podne namaza u Šćipama gdje je i ukopan.
Učestvovao je u mnogim akcijama: Ljubina, Bijela. Kiser, Bjelimići i dr. te u istima ispoljio veliku hrabrost i odlučnost.
Nosila ga je vjera u Allaha dž.š., mladost i čvrsta odlučnost da oslobodi našu domovinu od agresora.
Iza rahmetli Almira ostali su babo Omer, majka Zulka, brat Mujo i sestre: Mirsada, Jasmina i Razija.

[TheMule]

Džemal Selmanović Džemo i Almir Đedović Amko 8.12.1992.-8.12.2015.

Gdje je ovaj trg? Izgleda mi poznato

[aldinjo]

Džemal Selmanović Džemo i Almir Đedović Amko 8.12.1992.-8.12.2015.

Gdje je ovaj trg? Izgleda mi poznato

Trg Nezavisnosti. Alipašino polje C-faza.

[TheMule]

Trg Nezavisnosti. Alipašino polje C-faza.

I mislio sam da je to ali nisam bio siguran. Vidio sam dolje skolu i one sperploce na izlozima... Reko ovo je "Trg Rade Koncara" ali nisam bio siguran...

[bleee_sa]

Karlo (Tomislav) Ivandić rođen 1973. Poginuo 4.12.1992 kao branilac Otesa, ukopan je na groblju Lav 10.1.1993. godine.

[Us and them]

[Us and them]

[BarbaDue]

Zašto nemamo svoje heroje? Imamo li ih, možda ja nisam u toku!? Ako imamo slave li se svugdje?

PS. Zaim Imamović

[pirpa]

Godišnjica pogibije heroja: Safet Zajko dao je svoj život za odbranu Sarajeva

Na današnji dan 1993. godine prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč, poginuo je legendarni komandant 2. viteške brigade i jedan od ključnih ljudi za odbranu Sarajeva u danima opsade, Safet Zajko.



Rođen je 1. marta. 1959. godine u selu Gaočić, kod Rudog. Nakon završene srednje škole, kao metalac po zanimanju, zapošljava se u metaloprerađivačkom preduzeću Zrak iz Vogošća. Završio je školu rezervnih oficira pješadije u Bileći kao jedan od najuspješnijih u svojoj klasi. Pred rat u Bosni i Hercegovini je imao čin rezervnog kapetana.

Uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Patriotskoj ligi i jedan je od njenih najaktivnijih članova. Početkom ratne 1992. godine počeo je da radi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima Buča Potok, Boljakov Potok, Briješće, Sokolje, Pofalići, Velešići gdje se formiraju jedinice Teritorijalne odbrane. Do početka agresije, Safet je nastavio raditi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u ovom dijelu Sarajeva. Koordinirao je rad novoformiranih vojnih jedinica u sarajevskoj općini Novi Grad i radio na njihovom uvezivanju.

Pored niza visokih komandnih dužnosti, ostao je u sjećanju kao legendarni komandant 2. viteške brigade.

Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i ‘Ordenom heroja oslobodilačkog rata’ 1994. godine.

Safet Zajko bio je uzoran građanin, suprug i otac dvije kćerke Alme i Džane. Imao je sedmero braće i četiri sestre.

- Bio je društven čovjek, htio je izaći u susret svakome i pomoći. I prije rata, ne samo u ratu. Nije važno, dijete, star, sa svakim je mogao. Nisi kod njega mogao naći neku riječ mržnje. Volio je šalu. Bio je svuda dobro došao, ne samo dok smo živjeli na selu, već i kasnije u firmi, u društvu. Odgojeni smo da nikada nikome nismo mogli pomisliti zlo – kazao je jednom prilikom njegov brat Abid.

Njegova majka Duda i otac Salko u ratu su oplakali četvericu svojih sinova.

Sahranjen je kao šehid u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

U Sarajevu jedna ulica nosi naziv Safet Zajko, a i sportski kompleks koji je otvoren prije dvije godine na području općine Novi Grad nazvan je po ovome heroju.

[Vega_Brothers]