costacurta wrote:
To što imate Divca, Obradovića, Bodirogu na jakim pozicijama i što su uticajni u svijetu sportu nikako ne mislim da je loša stvar, dapače. Ja bih volio da mi imamo tako jake ljude, sposobne menadžere. Možda ne bismo danas čitali o propasti KSBiH ili gledali patnju od košarke po Sarajevu ili Tuzli. Već bi kao i Zvezda ili Partizan igrali Euroligu, Ligu prvaka itd. Uopšte ne mislim da je Zvezdina škola košarke bolja od naše, sve je to ista ona Jugoslovenska škola, samo što Zvezda i Partizan još uvijek žive (preživljavaju) na račun slave iz nekih prošlih vremena i nadje se tu i tamo neki jak sponzor ili država ih pogura, lobisti izdejstvuju još neku sezonu u Euroligi ali bgmi svake godine i oni su u sve većim dugovima govnima. Meni je interesanto to kako su oni iako su sve dobili iliti prisvojili iliti naslijedili iz bivše Jugoslavije uspjeli uništiti, rasturiti. Mi smo na kraju rata imali jednu običnu qarinu, zato što su nam većinu uništili i popalile komšije i susjedi a dijelom "domaće" šuge prokleto im sve bilo.
"Zavidljiv sam i paranoičan" glede sporta isto onoliko koliko i ti na spomen Oskara i drugih nagrada koje nedostaju srbijanskoj kinematografiji, fol je u tome što je tebi jugoslovenska isto što i srbijanka umjetnost. Znači za sve dobro i vrijedno vi ste zaslužni i sve sebi pripisujete. How yes no
Lepo je to što se Divac nađe na nekoj međunarodnoj košarkaškoj funckiji, i slični...ali tvoj komentar kako smo zbog toga pravili dobre rezultate i kako je to ta razlika naspram drugih, te kako on fantomski presudno gura naše igrače u NBA, krajnje je netačan. Naravno, i takvo razmišljanje može da se shvati na više načina, pa između ostalog i kao neka skurilna reanimirajuća priča preko Divca, povezana sa ranijim 'Bora Stanković' tiradama, motivisana da osporava nečiji rezultat na nivou nacionalne selekcije kroz uticaj "sivih eminecija" kao krucijalan faktor.
Normalno da će neko od tih veliki evropskih i svetskih imena košarke, shodno ličnoj ambiciji i usmerenju, biti angažovan po raznim krovnim organizacijama...Posledična stvar nečije karijere. Ali, razlog dobrih rezultata ovih momaka je Sale, promišljen rad i atmosfera u reprezentaciji, talenat kojeg uvek imamo u nekom procentu, a koji se nadograđuje sistemski i sa znanjem (jer ovu igru pikamo pre svega znalački), a na to sve se nadovezuje tradicija ranijih uspeha, trofeja, velikih imena sa parketa i pored parketa (a.k.a. trenera), i svih onih glava koji su stvarali košarku u Evropi, a dobar deo njih su deo srpske baštine ovom sportu. Sve to je jedan kontinuitet koji se teško prekida, a preliva se u svest mladog pojedinca koji odluči da se bavi košarkom. Divac može da sedi i na čelu mesne zajednice Mrduše Donje, ovogodišnje finale EP bi se desilo nezavisno od toga. Nije ni beznačajno da se ima jedno ime u vrhu neke od sportskih asocijacija, još kako. Time se može pojačati ugled određene zemlje, naročito ako ona nije politički i ekonomski razvijena da parira mnogim stranim interesima i moćnijim savezima.
Otkud taj egal i prebacivanje da sam 'zajedljiv i paranoičan' koliko i ti (možda i nisi, ali sa ranijim komentarima si svakako to više pokazao) povodom Oskara. Pritom, srpskoj kinemaografiji nenedostaje filmskih nagrada, ali te nagrade su samo fragment nečijeg doprinosa toj umetnosti. Postoji jasna distinkcija oko filmova u jugi, i za većinu filmova se zna čiji su bili. Izuzetak su na primer oni ratni, propagandni gde je bivša država ulagala dosta, i gde se svaka važnija komponenta filma isprepletala, pa su oni pravo pripadali jugoslovenskom kontigentu dugometražnih filmova.
H-8,
Tko pjeva zlo ne misli, i slični filmovi, mogu terminološki pripadati yugo produkciji/filmu, ali je to jasno hrvatski pečat sedmoj umetnosti. To se, manje više, zna. Srpska akademija dramskih umetnosti je dala najviše, u svakom smislu. Srpsko pozorište, srpski dramaturzi, pisci, scnearisti, glumci kao posebna prepoznatljiva kategorija, i na kraju sami filmovi. Ne može se sa tim porediti bilo koja ex-yu zemlja, što opet NEUMANJUJE njihove zasluge i veličinu u svetu filmske vrpce. Oskar je prestižna nagrada (mada je moje mišljenje o pozlaćenom kipiću malo kompleksnije, i van ovog balkanskog iznuđenog nacionalnog konteksta), i meni je drago da ste je osvojili. Ali, niti to čini da
Ničija zemlja bude bolji film od drugih, niti se time matira ova gore konstatacija. To je pomalo naivno. Al dobro. Ispade prema tebi da ne uvažavam bosansku kinematogrfiju, a volim je i cenim koliko i srpsku. Štaš.
Pošto sam bacio kilometarske pasuse koji malo šta znače ovoj temi, evo da konkretno dam svoj doprinos istoj.
Tajna u uspehu što ekipnog, što individualnog sporta kojom bi BiH popravila i podigla rezultate, jeste da se svakom u timu i pojedinačno obezbedi jedna Antonija Mišura na kraju sezone/kvalifikacija/turnira. Da viš kako će se probuditi "patriotizam" u njihovim glavama.
