Izvor:
http://old.kons.gov.ba/main.php?id_stru ... ew&id=2506
'' 1462. godine na padini od Bendbaše prema današnjoj čaršiji nalazilo se selo Brodac. U ovom selu je Isa-beg podigao svoju tekiju sa musafirhanom i imaretom, te nešto niže mlinove. Sav ostali prostor po padinama s desne starne Miljacke i u njezinoj dolini na toj strani bile su obradive zemlje stanovnika.
Isa-beg je za svoj saraj, za prvu džamiju i prvi hamam, oko kojih će se formirati centar novoosnovanog sandžaka, izabrao položaj između Broca i naselja Vrhbosne, i to na suprotnoj obali rijeke. Stvorivši dvor, na rijeci ispred njega podiže most – prvi za koji znamo na Miljacki, a na suprotnoj strani postavlja temelje privrednom centru podigavši karavan-saraj Kolobaru i nizove dućana, tako da tu nastaje novo trgovište (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 81).
Grad se naglo razvija dolinom Miljacke i u prvoj polovini XVI stoljeća prerasta u veliki šeher. Namjesnici Mehmed-beg Minetović, Ajaz-beg i Firuz-beg, a naročito Gazi Husref-beg, kao i drugi sandžak-bezi, državnici i ekonomski jaki građani doprinose rastu grada podizanjem javnih objekata: džamija, mekteba, medresa, tekija, hanikaha, biblioteka, hamama, hanova i karavan-saraja, bezistana, magaza i dućana. Novi mostovi se grade jedan za drugim.
Nakon Careve ćuprije i Skenderije, izgrađen je u prvoj polovini XVI stoljeća i treći poznati sarajevski most na mjestu današnje Latinske ćuprije. 1557. godine nastaje i četvrti sarajevski most – Čobanija, a 1567. godine i peti – Ćumurija. 1585. godine izgrađen je most pod Alifakovcem – današnja Šeher-ćehajina ćuprija. Do ovog perioda bili su i izvan Sarajeva izgrađena dva mosta na Miljacki: Kozja ćuprija, uzvodno od grada, i Alipašin most, nizvodno od grada.
Svaki od navedenih objekata bio je uvjetovan razvojem komunikacija i određenim javnim objektima na jednoj i drugoj obali rijeke, što je uvjetovalo njihovo povezivanje. «Tako je Miljacka bila osnovna žila kucavica šehera, a mostovi spone koje preko rijeke povezuju grad.» (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 83)
Izgrađeno je nekoliko mostova od kamena ili drvenog materijala. Od 12 kamenih mostova do danas su sačuvana 3. Niti jedan stari drveni most nije sačuvan. U najbližoj okolini Sarajeva bilo je 5 kamenih i više drvenih mostova, a od svih njih se održala još jedino Kozja ćuprija.
Od 12 kamenih mostova u Sarajevu, tri su bila sa više okana (otvora), i to sva tri na Miljacki, a 9 na jedno okno – 4 na Bistriku i po jedan na Koševu, u Gornjim Kasapima na Mošćanici, u Novoj Mahali, u Karpuzovoj ulici i u Megari. 4 veća drvena mosta su bila na Miljacki i do pedesetak manjih preko Mošćanice, Bistrika i ostalih potoka.
O sarajevskim mostovima piše jedan putopisac 1626. godine: „Na rijeci što teče kroz ovaj grad, ima vrlo lijepih mostova od tesanog kamena.“ U jednom drugom putopisu iz 1658. godine stoji kako ima kamenih i drvenih, dosta lijepih i dobro napravljenih mostova. U to vrijeme preko Miljacke je bilo 7 mostova (Kreševljaković, 1991., str. 229).
Kako se Sarajevo u drugoj polovini XV i prvoj polovini XVI stoljeća naglo razvijalo od Careve ćuprije uzvodno i nizvodno, ubrzo se ukazala potreba i za drugim prijelazima preko rijeke pored postojeće Isa-begove ćuprije. Vrlo intenzivna izgradanja na području Latinluka (današnja Ulica branilaca grada), kao i podno Bistrika, uvjetovala je već u početku XVI stoljeća nastanak novog mosta koji je spajao ova dva dijela grada.
Prvu vijest o mostu na ovom mjestu nalazimo u jednom popisu bosanskog sandžaka iz 1541. godine. Tu se kaže da je neki sarač Husein, sin Širmerdov, podigao u mahali Mehmed-bega Minetovića u Sarajevu jedan most, kao i jedan mekteb. Budući da je džamija Mehmed-bega Minetovića ležala na mjestu današnje Vakufske direkcije,
to se na temelju ovog podatka može pretpostaviti da se Sarač-Huseinov most, vjerojatno, nalazio na mjestu današnje Latinske ćuprije. U navedenom popisu ništa se ne kaže da li je to bio drveni ili kameni most. Prema jednom kasnijem podatku može se zaključiti da se radilo o drvenom mostu, koji je ubrzo porušen, budući da u jednom zapisu u sidžilu iz 973. hidžr. (1565.) godine vidimo da se ovdje
nalazi kamena ćuprija koju je podigao sarajevski ajan Ali Ajni-beg. U tom dokumentu spominje se neki hadži Alija Turalić, koji je za gradnju ćuprije dao 410 akči.
Sudbina ovog mosta slična je sudbini Careve ćuprije – stradao je od bujica koje su zadesile Sarajevo. 1739. godine, jednako kao i na Carevom mostu, porušen je jedan priobalni svod i predstavkom sarajevskog kadije zatražena je njegova obnova, a rješenjem bosanskog valije odobrena su sredstva za njegovu obnovu.
Jedan svod na ovom mostu srušio se i 50 godina kasnije (15. siječnja 1789. godine) kojom prilikom je stradao konj koji se zadesio na mostu. Svod je ubrzo nakon toga popravljen.
Velika poplava koja je zadesila Sarajevo 15. studenog 1791. godine, također je pogodila i Latinsku ćupriju. Da li je ćuprija prilikom te poplave srušena do temelja, ne može se pouzdano reći, ali je sigurno bila teško oštećena i onesposobljena za promet, budući da čitavih šest godina nije došlo do njezine obnove. Ovo je također bilo i vrijeme teških društveno-ekonomskih kriza i ratova, pa je vjerojatno jedan od razloga bio i pomanjkanje materijalnih sredstava i stručnih kadrova za njezinu obnovu.
Obnova je uslijedila iz sredstava umrlog sarajevskog trgovca hadži Abdulaha Brige. U XVI stoljeću kao investitori mostogradnje javljaju se prvenstveno predstavnici države, krajem XVIII stoljeća, kada je država u krizi, njihovu ulogu preuzimaju bogati pojedinci.
Hadži Abdulah-aga Briga oporučio je svojim zavještanim pismom trećinu svoje cjelokupne imovine, u iznosu od 29.768 groša, u dobrotvorne svrhe, pa je 23. džumadelahira 1212. hidžr. (13. prosinca 1797.) godine nekoliko uglednih građana Sarajeva zatražilo od kadije da se iz spomenutih sredstava između ostalog podigne i Latinska ćuprija. U vezi sa tim zatraženo je da se iz Ljubinja dobavi neki mimar Risto i njegovih dvadeset vještih klesara. Međutim, ti majstori iz Ljubinja nisu došli jer se kasnije u obračunu izdataka za most spominje majstor Jovan.
Obnova mosta je dovršena 1798. godine i uz njega su sagrađene dvije kuće s dućanima, čijim će se prihodima koristiti za buduće opravke na objektu (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 97).
O ovoj obnovi mosta sačuvana su i dva kronograma u pjesmi na turskom jeziku. Jedan od tih kronograma sastavio je sarajevski kadija Mehmed Emin Isević i taj kronogram je bio isklesan na kamenoj ploči koja je stajala na mostu sve do 1886. godine, kada je skinuta i pohranjena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 98).
Drugi natpis nije nikada stajao na mostu, a sačuvan je samo u Kadićevoj zbirci (M. Kadić, Zbornik 11, str. 146). Spjevao ga je Sarajlija Abdulah Burek, čiji je pjesnički pseudonim Nazari.
Kao i kod Careve ćuprije, više pjesnika se natječe da u stihovima opjeva dovršetak jednog općekorisnog građevinskog poduhvata. Pored spomenutih natpisa, Muhamed Enver Kadić je zabilježio da je neki od učenih ljudi onog vremena izračunao da se
hidžretska godina opravke Latinske ćuprije dobije po ebdžed-sustavu i iz dobrotvorovog prezimena, tj. iz same riječi «Briga».
O ovoj obnovi mosta govori i Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu, pa kaže da je opravka mosta počela 27. safera 1212. hidžr. (19. kolovoza 1797.) godine, a da je most dovršen krajem mjeseca rebui-ahira 1213. hidžr (listopada 1798.) godine. Tom prilikom kroničar konstatira da je opravka mosta trajala ukupno tri mjeseca, što nije točno jer se iz njegovih bilješki vidi da je opravka trajala godinu dana i tri mjeseca. Moguće je da se radi o grešci ili o slučaju da je obnova trajala u etapama, pa je podatak od tri mjeseca podrazumijevao samo posljednju fazu obnove (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 99).
«Latinska ćuprija, kakvu je danas vidimo, sagrađena je 1798. godine, ali na istom mjestu postojao je kameni most prije 1565. godine, a sagradio ga je neki Ali Ajni-beg, koji je bio ove godine na životu, a 1556. godine upravljao je Rustem-pašinom imovinom u Sarajevu. Ime svoje dobio je po Latinluku, mahali na desnoj obali Miljacke u kojoj su stanovali sarajevski katolici, što se sterao niz Miljacku do Ćumurija ćuprije. U turskim izvorima zvao se latinluk Frenklul (Franačka) mahala, a po tome se i most službeno nazivao Frenkluk ćuprija (Frenklik-küpru).» (Kreševljaković, 1991., str. 232)
Okolina oko ovog mosta se nakon 1878. godine znatno promijenila, a na samom mostu desila se samo jedna promjena. 1886. godine pristupilo se reguliranju Miljacke, i to od Latinske ćuprije do Ćumurije ćuprije. Tom prilikom nestalo je korkaluka, a most je proširen izgradnjom hodnika za pješake. Ploča sa natpisom prenesena je u Zemaljski muzej (Kreševljaković, 1991., str. 234).
1914. godine na desnoj obali neposredno ispod ovog mosta Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda, pa je iza toga uz njegov prilaz sa desne obale, na kutu sa uzvodne strane, postavljen spomenik Ferdinandu i Mariji, a na kutu sa nizvodne strane betonska klupa za odmaralište. Spomenik je uklonjen 1918. godine, kada je most dobio ime po atentatoru Gavrilu Principu (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 101).