Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[petunija]

@piupiu
Ne dade mi ni da te citiram
Evo linka:
http://www.google.ba/imgres?imgurl=http ... Mwg6KAswCw

http://www.google.ba/imgres?imgurl=http ... Mwg-KBAwEA

[Challenger__]

@piupiu
Ne dade mi ni da te citiram
Evo linka:

[John Cleese]

[piupiu]

Hvala, petunija i Chelli ...

U to ime ... evo jedna prigodna pjesmica u spread the love stilu ...



P.S. Ko je sad bolji DJ, a, a?

[piupiu]

Mustafa Skopljak 1947-2015



Mustafa Skopljak, jedan od najznačajnijih suvremenih umjetnika naše zemlje, preminuo je u 68. godini života. Akademski kipar rođen 1947. u Kotor-Varoši, svoju je karijeru započeo početkom sedamdesetih godina. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je bio profesor i član ULUBiH od 1972. Od 1993 – 1998. godine kreirao je lutke, scenu i kostime za lutkarske predstave Pozorišta mladih Sarajevo. Izlagao je širom svijeta na preko 400 samostalnih i kolektivnih izložbi. Bio je jedan od osnivača Kolekcije Ars Aevi.

"Umjetnik Skopljak je od krhotina stakla vajao novi svijet, od bajkovitih figura gradio stvarnost, vatrom grijao snijeg i slikao svoje skulpture kao umjetnici Altamire, na olimpijskim obroncima. Vezao nas je svojim kreativnim duhom i za Drvo života u Poetskom prostoru Starog grada. Generacije studenata Mustafe Skopljaka pamtiće radionicu u kojoj su upoznali umjetnički svijet svoga profesora i kao laboratoriju u kojoj su pronašli tajnu formulu svoje umjetničke inspiracije."

Ibrahim Spahić

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/206392/spahic ... ZKEDN.dpuf

Skopljak o šiljcima, vretenima, bojama i staklu ... http://radiosarajevo.ba/novost/33125/ek ... k-galerija

[piupiu]

Predivno.

[Challenger__]

Hvala, petunija i Chelli ...

U to ime ... evo jedna prigodna pjesmica u spread the love stilu ...

Meni je od EG spread the love klasika najjače:

[piupiu]

Dobra, dobra!

[petunija]

hvala @challenger

[petunija]

Da se pridružim postavljanju pjesama iz "naftalina" :



ovo sam nekad napamet recitovala i pjevala

[piupiu]

Burne Hogarth, tata za crtanje

A! ... Aaaaaaaaaa-aaaaaaaaaaa ...

[piupiu]

Malecni Djeda Mraz sa dasaka Pozorišta mladih ...

... tražim, tražim, tražim po You Tubeu bar jednu sinhronizaciju Duška Dugouška sa genijalnim Seadom Bejtovićem - i ne mogu da je nadjem ... Ova 2015. je neka bespoštedna godina ... otišao je i čovjek koji je generacijama malih Sarajlija donio toliko radosti.

Code: Select all

Esej o neprolazu

Ili o fenomenu prvaka Pozorišta mladih, sarajevskoga

 

Piše: Gradimir Gojer

Sead Bejtović je kao dječak, ili kako bi to kazao bard upravnikovanja u BiH, onog teatarskog, Vlajko Ubavić, nedopustivo mlad ušao u negdanje sarajevsko Pozorište za mlade i toj kazališnoj kući, koja je u umjetničkim i vremenskim mijenama u međuvremenu promijenila naziv u Pozorište mladih, ostao vjeran tijekom cijele umjetničke, uistinu iznimno bogate karijere.

Postao je Sead Bejtović ne samo prvakom ovog kazališta iz sarajevske Kulovića ulice, već i vlasnik riznice najčudesnijeg repertoara, u kojem je imao čudesno ostvarene, odnosno postvarene uloge. Ipak, uz dvije kreacije koje i sam Bejtović izdvaja kao značajne (Šekpirova Bura i Mačak Džingis Kan Vesne Parun) izdvojio bih dvije Bejtovićeve kreacije: to su svakako Kralj Ibi u istoimenom Žarijevom komadu i režiji Bogdana Husakovskog i nezaboravna mentalitetna, slojevita uloga u predstavi Bašeskija, san o Sarajevu Darka Lukića.

Naravno, teško je, maksimalno nezahvalno, pa gotovo i tragično riskantno od stotina Bejtovićevih kreacija praviti ovom prigodom strogi antologijski izbor. Ali, jarko sjećanje na događanja oko ovih dviju kreacija i njihova istinska nezaboravnost ponukale su me izdvojiti ih…

Kao direktor i umjetnički rukovoditelj Pozorišta mladih, inzistirao sam svojedobno da Sead Bejtović, u kazališnim krugovima poznatiji po nadimku dobivenom u kazališnom djetinjstvu – Malecni, obilježi obljetnicu – trideset ljeta kazališnoga rada. I u samom kazalištu, ali posebno u kulturnim kuloarima svi su se pitali: jesmo li pri zdravoj pameti, tridesetosmogodišnjaku obilježavati trideset godina umjetničkog rada???!!!

Bio sam, moram to priznati, nevjerojatno uporan, pa pomalo i inadžija, jer Malecni je i tada i do danas ostao jedinstven fenomen u sarajevskom kazališnom životu… Sa manje od sedam godina ušao je u Pionirsko pozorište i postao zarobljenikom teatarske magije… Njegov Kralj Ibi pokazao je prilikom obilježavanja Bejtovićeve obljetnice sve glumačke sile i moći ovoga volšebnika kazališnosti. Razigranošću je korespondirao sa svojevrsnim dimenzijama čistoga kazališnog ludizma, promišljenom gestualikom i načinima scenskoga giba upućivao je gledatelja na svevremenost teme o moći i nemoći pojedinca u vihorima surovih epoha i još surovijih ljudi.

Radeći, pak, sa Bejtovićem kao redatelj na ulozi Salke u predstavi Bašeskija, san o Sarajevu mogu zapisati da je Bejtović, uostalom, kao i u postavci Vuka Bubala Branka Ćopića bio nevjerojatno zahvalan i podatan  – pravi vulkan ideja kako rekonstruirati na pozornici tipičan sarajevski, odnosno ćopićevski i krajiški menatalitet. Uostalom, izdvajanje tek nekih meni osobno dragih uloga Seada Bejtovića – Malecnog (a tu je i uloga Mačka Džingis Kana i uloga u Buri!) jeste rizično, ali tadanja kritička misao u Jugoslaviji i BiH daje mi za pravo, jer je objektivizirala i čvrstim valorizatorskim alibijima uvrstila u anale scenskih neprolaza ove Bejtovićeve kreacije!

Do kraja moga života, siguran sam u to, relaksirati će me, ljudski uzdizati i na svoj način rekreirati, tek i samo pomisao na scensku energiju i lucidnu energiju ludizma Seada Bejtovića – Malecnog!

Prenesno sa Tačno.net

Code: Select all

Sklopio je oči Sead Bejtović, zauvijek. Nestao je jedan od stožernika duhovnog rasta kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini druge polovine XX stoljeća. Neka ovaj zapis bude duboko poklonjenje njegovom imenu.

Piše: Vojislav Vujanović

Godinama sam gonetao glumačko umijeće Seada Bejtovića. Tražio mu mjesto koje mu odgovara i u kome bi se, u punom svjetlu, ukazale sve njegove stvaralačke sposobnosti. On je prebivao u mojoj svijesti potpuno zasebično od svih glumačkih stvaralaca s kojima sam se sretao, a da nikada nisam postao svjestan zašto je to tako. I to me je gonilo da gonetam njegovu umjetnost i onda kada sam za to imao neposrednog povoda, i onda kada to nisam imao. I uvijek mi je ostajao negdje „iza svijesti“.

A dok sam ga gledao na sceni, uljuljkivao sam se u neke tihe magle snatrenja, umjesto trezvenog posmatrača, sam sam postajao dječak – gledalac i otiskivao se u prostore maštanja u koje je on zavodio svoje mlade gledatelje, i trzao se kad je već bilo kasno, kad bi se predstava završavala. Sjećam se da je tako bilo i onda kad sam ga gledao u predstavi „Družina sinjega galeba“. Začudo, više se ni pozornice ne sjećam, ne znam ni gdje je predstava izvođena, ali se sjećam njegova lika u toj predstavi: izdvajao se on iz kolektivnog čina u kome su svi glumci podjednako participirali, odjednom, kad je sve bilo besprijekorno uglazbljeno, kada su se ritmičke dionice razvijale po očitim glazbenim zahtjevima, on se izdvojio, načinio je samo njemu svojstvenu scensku parabolu, punu ljudske nedužnosti, zastala bi scena, nestalo bi ritmičkog kretanja, eho malopređašnje melodije se samo širio i koncentrirao oko njegovog pokreta, oko njegovog zažarenog pogleda, punog onog istinskog dječačkog sjaja koji se čovjeku, već sa mladićkim dobom, zatravni i potpuno nestane. Samo ga je Sead Bejtović mogao dozvati u sebe odraslog i tu mi se lomila osnovna misao: da li je to čovjek koji nikada nije pristao da odraste, ostao dječak za sva vremena, bez obzira na godine koje prolaze, ili je to čovjek koji ima toliko snage da se, u datom trenutku, toliko transformira da zabaci godine, da zaboravi sebe u vremenu i da, ponovo, nekim magijskim činom, vrati u svoje dječačko doba? 

Ni jednom ni drugom odgovoru se nisam mogao prikloniti. Pitanje je za vazda ostajalo otvoreno. Ali sam beskrajno volio te njegove preobrazbe. Nisu one uvijek podjednako uspijevale: bilo je trenutaka kada se on uporno, po svojoj nutrini tražio, koristio sredstva kojima je, inače, gradio svoj svijet, ali je sve to ostajalo na površini, nedorečeno i nedograđeno, ali, kada bi uspio, za njim je ostajalo samo jedno: dječačko ime Seada Bejtovića, emblematske ličnosti za jedan vid teatra čiji je on bio i protagonista i kreator. Ostajao je iza njega jedan svijet koji je postajao naše vlasništvo, i to vlasništvo, ponovo pronađeno u vrtlozima vremena, kada smo bili omamljeni omaglicom naših vlastitih snatrenja, sjećanja sebe iz vremena kada se moglo tako slobodno sanjati. I sve nam je kod njega bilo prepoznatljivo i znano, a opet, sve je bila tajna.

U tome srazu znanog i tajne tražio sam osebujnost glumačkog umijeća Seada Bejtovića jer – tamo gdje je bilo logično da ga tražimo, ne bismo ga našli, tamo ga nema. On nije glumac izučenog glumačkog zanata, nema ge u teorijski obrazloženim standardima, za njega su se morali tražiti drugi standardi. Ne bi se moja svijest bunila ako bismo prototipnost njegovog glumačkog umijeća tražili u prostorima naše tradicije, u folklornoj baštini, onoj produktivnoj, koja se još uvijek bokori u nama svojom punom tvoračkom snagom. Možda upravo i zbog toga volimo da gonetamo njegovo glumačko umijeće i da mu tražimo mjesto koje mu pripada i u kome se, u punom svjetlu, ukazivala osebujnost njegovog stvaralačkog zanosa.

Jedna od najznačajnijih uloga koju je kreirao u svojoj glumačkoj osebujnosti, bila je uloga Kralja Ibija Alfreda Žarija, izvedenoj u početku 1995. godine u režiji Massima Schustera u sarajevskom Pozorištu mladih. Pisao sam tada o toj predstavi i Seadu Bejtoviću posvetio dužnu pažnju koju bih želio ponoviti na ovom mjestu;…Schuster je vanredno razumijevao što su glavni nosioci njegove (Ibijeve) komike i, umjesto da mu nameće svoj koncept, on je pročišćavao njegove i njemu imanentne komične efekte, a oni se mogu svesti na dva elementa: princip infantilnog prihvatanja svijeta kao dobrog i uvijek dragog i kretnja kao sinkopa tog doživljavanja dobrog i osjećanja dragosti. Prvim elementom njegov Ibi je bio prožet, do svoje krajnje punine, drugi je imao svoju jasno izdiferenciranu ritmičku uslovljenost, oslobođen razuzdanosti i svođen u akcenat, gradiranje unutarnjeg osjećanja dragosti i sjenčenja dobroga kao spoznaje vrijednosti. Tako je Bejtovićev Ibi postao metafora Dobrog u poremećenom svijetu svakovrsnih himbi; njegova težnja da bude rob i da bude optužen za ropstvo jeste igra Dobrog koje nije nesvjesno Dobro, već Dobro kao puna svijest. Schuster, dakle, nije išao za tim da daje definitivne odgovore, Bejtović je to shvatio svojom stvaralačkom intuicijom, pristajao na uslovnosti igre i stvorio lik koji više nije bio  groteskan, bez obzira na bizarnost smisaonih obrta, već uobličen blagim lik humornim retušima, najljepše izraženim u igri kratkih nogu s kojima je, u trenucima, posezao za čaplinovskom igrom njihovom, ali, uglavnom, oslonjenom na urođenom Bejtovićevom osjećanju za igru tijelom i, upravo, nogama. Umjesto hamletovske parafraze, u našoj svijesti rađala se daleka asocijacija na Hašekova Švejka po načinu bezazlenosti urazumijevanja svijeta. Umjesto kalambura ironijske zaošijanosti mi smo se sreli sa jednim principom ljudskosti u čijoj se dubini krije pitanje sa uslovnim apostrofom: kako je došlo do toga da je svijet poprimio tako izokrenuti vid.

Sklopio je oči Sead Bejtović, zauvijek. Nestao je jedan od stožernika duhovnog rasta kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini druge polovine XX stoljeća. Neka ovaj zapis bude duboko poklonjenje njegovom imenu.

Preneseno sa Tačno.net

[piupiu]

Leonardov život kroz ilustracije Ralpha Steadmana


Frojd je vjerovatno najslavnijeg polimata svih vremena - Leonarda da Vincija - nekoć opisao kao čovjeka "koji se probudio suviše rano, u mraku, dok su ostali još uvijek spavali". Bezvremenska fascinacija da Vincijem kao oličenjem renesansnog čovjeka rezultirala je i knjigom ilustracija Ralpha Steadmana "Ja, Leonardo" koja duhovito 'oživljava' da Vincijeve autobiografske i dnevničke zapise ...

[piupiu]

Dadilja bez osmijeha i 100 000 fotografija za koje niko nije znao ...

Kada je umrla 2009., za Vivian Maier znale su samo porodice čiju je djecu čuvala po naseljima Chicaga i New Yorka, a za preko 100 000 njenih fotografija nije znao niko. Djeca koju je čuvala opisivala su je kao feministkinju koja je voljela teatar i fotografiju. Sve do kraja '90.tih godina prošlog vijeka slobodno vrijeme provodila je fotografirajući prizore gradskog života i iza sebe je ostavila hiljade negativa napravljenih analognim fotoaparatom, ali nikada nije vidjela razultat svog rada, jer svoje fotografije nije razvijala. Posthumno digitalizirane, njenje fotografije suptilno i nenametljivo pričaju priču tadašnjeg doba, gradova u kojima je živjela i onih kroz koje je putovala. Među fotografijama nađen je i manji broj autoportreta.

Sjajne fotografije Vivian Maier ostale bi zauvijek nepoznate javnosti da 2011. godine, dvije godine nakon njene smrti, na lokalnoj aukciji slučajno nije otkrivena kutija s negativima za koje niko nije ni slutio šta kriju. Umrla je samo godinu dana prije utemeljenja Instagrama, na čijim bi digitalnim stranicama vjerovatno imala stotine hiljada fanova. Kako nije imala djece, a ni bliže porodice, sada se oko prava na njene fotografije (vrijedne milione dolara) bore ljudi koji sa njenim životom nisu imali ništa.

[piupiu]

Sevdah, poetsko-muzički žanr naše duše ...

U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine od 27. novembra do 31. decembra 2015. Sarajlije će imati priliku pogledati prvu multimedijalnu izložbu posvećenu sevdahu kao umjetničkom žanru. Autor izložbe Sevdah, umjetnost slobode je Damir Imamović, a u njenoj su pripremi učestvovali i Imrana Kapetanović, Edita Gazibara, Amer Kapetanović, Sandin Međedović i Ahmed Burić.

[piupiu]

Bit bitnika: "Iskrenost dokida paranoju"

Alen Ginzberg (Allen Ginsberg, 1926–1997) je najznačajniji pjesnik bit generacije i jedan od najznačajnijih, najpopularnijih i najprevođenijih američkih pjesnika druge polovine 20. vijeka. Rođen je u jevrejskoj porodici u Njuarku (Nju Džersi), a odrastao je u Patersonu. Diplomirao je na Kolumbija univerzitetu 1948. godine. Polovinom 50-ih se seli u San Francisko, gdje kroz neformalne kontakte sa Lorensom Ferlingetijem, Džekom Keruakom, Gregorijem Korsom i drugim piscima osniva bitnički pokret. Njegova prva knjiga, Urlik i druge pjesme iz 1956. godine je ujedno i njegovo najpoznatije djelo, koje se uz Keruakov roman Na putu smatra najznačajnijom knjigom bit generacije. Objavio je preko šezdeset knjiga poezije, razgovora i eseja od kojih su najznačajnije Howl and Other Poems (1956), Kadish and Other Poems (1961), Reality Sandwiches (1963), Wichita Vortex Sutra (1966), White Shroud: Poems 1980–1985 (1986) i Cosmopolitan Greetings: Poems 1986–1993 (1994). Na poeziju Alena Ginzberga uticala je budistička filozofija, jevrejska mitologija, džez i rok muzika i pop kultura uopšte, marksističke i ljevičarske političke ideje, seksualna revolucija, antiratna aktivnost, konzumiranje narkotika i borba za prava homoseksualaca i drugih manjina. Njegova inspiracija među pjesnicima okuplja prije svih Blejka, Vitmena, Lorku, Majakovskog i Remboa.

Allen Ginsberg
POSLEDNJA NOĆ U KALKUTI

Tiha noć. Stari sat otkucava
pola tri. S tavanice cvrče
budni cvrčci. Ulazna kapija dobro zaključana
a napolju na ulici � spavači, brkovi,
golotinja, ali bez žudnje. Par komaraca
bdiju uz svrabež, ventilator se klimavo okreće �
dok neki auto grmi po crnom asfaltu,
neki bik riče, nešto se očekuje �
Vreme je čvrsto zaselo u četiri žuta zida.
Nikoga tu nema, samo praznina ispunjena piskom
voza & zavijanjem pasa, odaziva se iz susednog kvarta.
Puškin sedi na polici, Šekspirova
sabrana dela nepročitana kao i Blejkova �
O Dusi Poezije, nikakve koristi da vas prizivam
brbljajući u ovoj praznini ispunjenoj krevetima
pod sjajnim ovalnim ogledalom � noć
savršena da se usnuli rastoče u mirnom
crnilu, i tamo otpočnu osam sati
� Buđenje s povratkom požutelim prstima, gorkim ustima
i plućima koja spopada žeđ za duvanom,
šta da se radi sa ovom palčinom, ovom rukom
ovim okom među izgladnelim kostima � krcatim
bolom konjskog tramvaja � uzavrelom Kalkutom u
Večnosti � znojenjem i zubima natrulim �
Rilke je bar mogao da sanja o ljubavnicama,
napaljenosti ostarelih dojki i oklembešenog stomaka,
to li je to? I beskrajni svemir posut zvezdama �
Ako mozak promeni predmet mozgovanja čoveku se
strašljivo vrati dah � Ali sad se
velika lomljava zgrada i planeta
probija kroz zidove jezika i zauvek
me potapa svojom težinom nalik Gangovoj.
Nema spasa sem da Bangkok i Njujork izumru.
Koži je dovoljno da bude koža, sve
što ikad i može da bude, mada vriska bola u bubregu
čini da se sama sebi smuči, taj uzburkani san
što umire da bi doviknuo sav svoj već preslavni jad
� Ostavi besmrtnost nekom drugom da pati kao budala,
nemoj da zaglaviš u ovom kutku svemira
ubrizgavajući morfijum u ruku i jedući meso.

22. maj 1963.

Alen Ginzberg (1926 � 1997)

[piupiu]

Bilo je pred svitanje ... novembra '43.

Malog šegrta u jednoj jedinoj brijačnici mrkonjićkoj zaboljele su danas obje slabašne mišice od sapunjanja tolikih brada, i on premješta kefu iz jedne ruke u drugu. On, istina, voli te 'priredbe', jer je i njemu, sitnom i zaboravljenom, slobodno da ih posjećuje, pa čak da se na njima uhvati i u kolo. Ali ova što će se održati večeras počela je da ga ljuti već od deset sati izjutra.

- Aaaaa, bogami, ovo će ovako cijeli dan! - rekao je u sebi, ne otvarajući usta i pritiščući jezik o nepce, kad su unišle nove mušterije.

A, onda je te nove goste, sebi u njedra, otpozdravio: Sloboda narodu!, pa je, preko debelog sijedog brka jednog hercegovačkog delegata kojeg je u taj mah trljao sapunicom pogledao tri glave koje su na klupi dugo čekale da dodju na red.

- Vragu i priredba! - izustio je poluglasno, otišavši za bijeli zastor više da odahne nego da promijeni vodu.

A, sutra, kad se odanle gdje se danas u novembarskoj izmaglici osipa malter garevina, zabijele nove kuće, kad se naša zemlja, mjesto krvlju, zalije rumenilom rada i smijeha, kad o jednoj godišnjici 26. novembra 1943. naše novine budu pisale o današnjem istorijskom dogadjaju - sutra će se taj mali brijački šegrt, već mladić, pohvaliti medju svojim drugovima:

- Ja sam, drugovi, brijao prve delegate našeg bosansko-hercegovačkog parlamenta!

Ostatak - http://www.yugopapir.com/2013/11/skende ... prvog.html

[piupiu]

Kliziiiiiiiš



... sladak mi je ovaj IrieFMov novi spot ... jedino što ga nema na Jubitjubiju, pa mora link ... i što su oni malo nadobudni u svojoj priči o tome šta je kul i šta je kulturno, al' proći će ih ...

https://vimeo.com/146689464

[piupiu]

Božeeeee, kakav divan intervju sa Duškom Bugarinom ...

Preporučujem, toplo, nećete protraćiti 30 minuta života, sigurno.

[broj dva]

Nadam se da mi neko moze pomoci - pokusavam da nadjem knjigu "Uhode" od Susica, je li zna neko za neku internet stranicu preko koje bi je mogao poruciti ? Treba mi na nasem jeziku...

[piupiu]

Nadam se da mi neko moze pomoci - pokusavam da nadjem knjigu "Uhode" od Susica, je li zna neko za neku internet stranicu preko koje bi je mogao poruciti ? Treba mi na nasem jeziku...

Ne vidim da je ima trenutno po internet knjižarama, ali je ima na SCRIBDu i na DocSlideu skinuti, ako si korisnik.

http://documents.tips/documents/uhode-d ... -1971.html
https://www.scribd.com/doc/211624970/Uh ... C4%87-1971

[broj dva]

Nadam se da mi neko moze pomoci - pokusavam da nadjem knjigu "Uhode" od Susica, je li zna neko za neku internet stranicu preko koje bi je mogao poruciti ? Treba mi na nasem jeziku...

Ne vidim da je ima trenutno po internet knjižarama, ali je ima na SCRIBDu i na DocSlideu skinuti, ako si korisnik.

http://documents.tips/documents/uhode-d ... -1971.html
https://www.scribd.com/doc/211624970/Uh ... C4%87-1971

---
Hvala piux2