Towelie wrote:''Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?''; upitaše. ''To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore''; reče on (21:62,63).
Što se ovoga tiče, tri stvari:
1) U istoj, suri ajet, citiram:
[quote]57. I tako mi Allaha, sigurno ću splanirati (nešto) protiv idola vaših, nakon što se okrenete vrativši se.[/quote]
... a koji dolazi prije ajeta koji si ti citirao, jasno ukazuje i govori na to da je Ibrahim a.s. navijestio sunarodnjacima da če učiniti "nešto" sa idolima. U tom smislu, njegova izjava/ajet koju si citirao ("To je učinio..."), po mom viđenju, slabo se može okarakterisati kao standardno laganje radi izbjegavanja nečega (npr. kazne), već vidim mogućnost da je to rečeno kao vid sarkazma, kao vid izazova nevjernicima ("... pitajte ih ako umiju da govore").
2) Laž je dozvoljena u vjeri. I znamo otprilike koje su to mogućnosti (svakakve

). Jedna od njih je, naravno, laganje neprijatelju. U ovom ajetu, lako je moguće da je Ibrahim a.s. slagao jer je na to imao pravo, bez da mu se to tretira kao grijeh. U tom slučaju, iako je slagao, nije učinio grijeh.
3) Nema ajeta koji kasnije upućuju, bar koliko se sad mogu sjetiti, da je Allah na neki način sankcionisao, ili bar ukorio Ibrahima a.s. za navedenu laž (ili "laž", v. stavku 1)), što može (iako, naravno, ne mora) značiti da nije ni učinio grijeh.
Mislim, to vezano za mogućnost tretiranja ovog konkretnog slučaja "grijehom" Ibrahima a.s., iako znam da nisi o njemu to tvrdio. Jesi nešto vezano za Musa a.s., vidjet ću da se tome nekad kasnije vratim.
Ili su ashabi rekli istinu, a on ih nije demantovao upravo zato jer je istina to sto su rekli?
Možda. Ali, nevin dok se ne dokaže suprotno

A riječi ashaba protiv Poslanika a.s. su slab argument, sa ili bez demantija. Demantija koji, usput budi rečeno, ne mora ni da je zabilježen u hadisu, iako je možda rečen, na ovaj ili onaj način. Bez obzira na to, tvrdnja ashaba je generalna, neka neki ashab ukaže na konkretan slučaj grijeha Poslanika a.s., pa da vidimo...
Ostao sam ti duzan i za Musaa a.s.
Odlično!
Naime, jedne prilike je Mūsā, alejhisselam, ušao u neki egipatski grad, inkognito, bez ikakve pratnje i ceremonija koje su bile uobičajene za članove kraljevske porodice. Bio je i obučen kao sasvim običan čovjek pa niko nije mogao znati o kome je riječ. Kretao se među ulicama i sokacima tog egipatskog mjesta i u jednom je trenutku primijetio kako se tuku dva čovjeka. Jedan od njih dvojice bijaše Israilćanin, a drugi bijaše Egipćanin. Primijetivši njegovo prisustvo Israilćanin ga je pozvao u pomoć. Mūsā, alejhisselam, se umiješao u tuču i šakom udario Egipćanina koji je odmah pao kao pokošen. U momentu je Mūsā, alejhisselam, shvatio da je Egipćanin mrtav i da on snosi teret njegovoga ubistva. Shvatio je da je učinio grijeh jer se umiješao u uličnu tuču, a da nije ni provjerio zašto su se oni tukli, i nije znao na čijoj su strani istina i pravda. Saznanje da je jedan čovjek ubijen njegovom rukom, i to u situaciji u kojoj nije bilo opravdano primijenjivati silu, duboko ga je zabolilo i on se iskreno pokajao dragome Allahu zbog tog svog brzopletog i nepromišljenog čina. Allah, Milostivi, Svemilosni, oprostio je miljeniku Svome tu pogrešku, ali je Mūsā, alejhisselam, ipak, narednu noć proveo u strahu i bojazni da se ne otkrije ubistvo. Sutradan je opet zatekao istog onog Israilćanina kako se ponovo tuče, ovaj put sa drugim čovjekom. Tako se još jednom uvjerio u svoju jučerašnju pogrešku, jer je bilo očevidno da je taj Israilćanin nasilnik i kavgadžija koji često upada u konfliktne situacije i okršaje. Ovoga puta Mūsā, alejhisselam, je htio ispraviti svoju pogrešku i sada postupiti, ne prema nepravednoj logici koja traži da se uvijek bude na strani svoga sunarodnika pa makar on bio i u krivu, već po principu istine i pravde. Zato je nasrnuo na Israilćanina. Nizak moral i pokvarena duša ovoga nasilnika i nevaljalca iz redova Israila se posebno pokazala i time što je on tom prilikom izdao svoga jučerašnjega spasioca vičući na sav glas da on hoće da ga ubije, baš kako je jučer ubio onoga Egipćanina.
I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Mūsā ga udari šakom i usmrti. "Ovo je šejtanov posao!"; uzviknu, "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!'' Gospodaru moj," reče onda, "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," reče, "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" I Mūsā u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć. "Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!"; reče mu Mūsā, i kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: "O Mūsā, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš." (28:15-19)
Pa dobro, Musa a.s. je možda samo izuzetak koji potvrđuje pravilo
Ili nije, ali mi treba malo više vremena.