Ne, naravno da ne treba odustati.HomeSweetHome wrote: ↑12/02/2020 12:52 Pa bas zato sto smo mi mala zemlja, iako ne pristajem bas na tu ideju da svako svakoga zna, trebamo se okrenuti onome sto mozemo napraviti. Sto naprimjer ne bi oni iz Sirokog i Bijeljine isli u kontrole i istrage ovima u Sa i obrnuto? To bilo efikasno![]()
Poslodavci ce silom prilika morati mijenjati svoje stavove, vjeruj mi. Vec sada imaju ozbiljne probleme sa nalazenjem radne snage.
Religijske zajednice su u istim prknima sa politikama koje ih kontrolisu, od njih ne treba ocekvivati ama bas nista. Zapravo, najbolje i jeste kada nista ne poduzimaju, tako barem ne uzrokuju dodatnu stetu. Oni treba da se bave onime cime treba, duhovnim liderstvom obicnog covjeka.
Pravosudni sistem je sto puta prezvakana prica, ali najvaznija u ovome. Pisala sam o tome prije koji dan, kad sam pozivala da se izadje na proteste jer je truhlo i ljigavo korumpirano pravosudje alfa i omega svih nasih problema.
Sta onda da radimo? Da odustanemo? OK, mozda to ponajvise ima smisla.
Ili to ili ne preostaje nista drugo nego da se oslonimo na ljude, jedni na druge, u se' i u svoje kljuse.![]()
Treba pronaći način.
Srđa Popović (ne onaj pokojni čuveni advokat, nego jedan od vođa pokreta Otpor) je jedan od ljudi kakvi nama trebaju. Oni su analitički prišli problemu. Dakle, treba neko, pojedinac ili grupa ljudi da sjednu, pošteno analiziraju našu situaciju uključujući i to kakvi smo mi ljudi, šta bi nas pokrenulo a šta ne, da li bi nas išta pokrenulo, i na osnovu te analize naprave strategiju borbe.
Ljudi iz Otpora su to uradili. I odmah su svima rekli da će borba uzrokovati zatvaranja, premlaćivanja, gubitak posla i egzistenicje itd, ali su našli i način kako da ljude privole da uprkos tim posljedicama krenu u rušenje Miloševića. Pa tako strategija kaže da nećeš isto postupati prema svakom zupčaniku u aparatu režima, da nećeš, da bi im dokazala zašto trebaju da ti se priključe u borbi, razgovarati sa tetom na šalteru koja svojim poslom udaranja pečata koristi režimu na isti način na koji ćeš razgovarati sa policajcem, pa i kontradiverzionim, koji svojom palicom ili pištoljem koristi režimu.
Zato se ja ježim od "protesta neformalne grupe građana". Reci ko si, šta hoćeš, šta ću ja imati od toga kao (negativnu) posljedicu ali i kao (pozitivan) rezultat, razvij strategiju očekujući da će te ovi na vlasti diskreditovati na svaki mogući način, ali da amortizuješ takve stvari i da me i pored te diskreditacije i navedenih posljedica privoliš da se priključim borbi. Da eventualne posljedice budu jeftinije od rezultata. Ali napravi plan, strategiju, taktike, operativne procedure, podršku borcima (amortizovanje pravnih ili egzistencijalnih posljedica koje pretrpe oni koje režim počne progoniti jer se protiv njega bore) itd.
Te jeste svojevrsna revolucija, koja ne mora biti nasilna, ne mora biti vođena oružjem. Ali može ako treba. I Zdravko Grebo je posljednjih godina života često govorio da ako ovo do sada, mirni i nenasilni protesti, nisu dali rezultat, treba razmisliti o promjeni načina borbe.
Ove nefromalne grupe i ad-hoc protesti za JMBG i slični su svima dosadili.
E, sad, vidjevši sve to, vidjevši kako se te revolucije završe, poslije Miloševića - Vučić, poslije Mubaraka - Sissi, da su se promijenili ljudi ali režimi nisu onoliko koliko se očekuje, to je meni dokaz da je ipak narod kriv. Da se borci protiv režima, kada ga sruše, pretvaraju u novi režim. I da je to stvar mentaliteta cijele grupe, cijelog naroda, sa časnim izuzecima.
Pa bih ja zaslužnim borcima protiv režima dao visoke nacionalne penzije i udoban život i sklonio ih tako da ni se slučajno više ne petljaju. Jer, tendencija je da zaslužni počnu da se ponašaju po principu "Niko osim mene to neće znati, imam dužnost prema narodu i državi" A taj osjećaj veličine i nezamjenivosti najlakše rađa diktatore.
Dokaz? SDA. Ko će voditi državu u miru ako ne oni koji su "poveli borbu protiv agresora u ratu", niko drugi ne zna. Isto je uradila KPJ poslije 2. svjetskog rata.
I u oba slučaja znamo rezultate. Učiti iz istorije, zar ne
