Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Dodik: Komšićev poziv ambasadoru Francuske je zabijanje glave u pijesak
Poziv Željka Komšića upućen ambasadoru Francuske u BiH Gijomu Rusonu na hitan razgovor je zabijanje glave u pijesak i bježanje od problema, koje političko Sarajevo uporno radi 25 godina, izjavio je član predsjedništva BiH Milorad Dodik.
- Umjesto da se na najodgovornijim mjestima u BiH prodiskutuje o problemu povratnika s ratišta po Bliskom istoku i stvarne prijetnje od terorizma u BiH, ovdje se napada svako ko o tome ne želi i neće da šuti, a sada je na red došao i predsjednik Francuske Emanuel Makron (Emmanuel Macron) - naglasio je Dodik.
Kako je kazao, stavovi koje Komšić javno iznosi ili koje će tim povodom saopćiti francuskom ambasadoru nisu stavovi BiH, jer o njima ne postoji saglasnost unutar Predsjedništva BiH.
Hajde što ne voliš Komšića, ne volim ga ni ja, ali što ste ti i slični očarani Dodikom to je za dobrog proučavanja.
Kako bi ti rekao - stric Mile predstavlja Hrvate u Predsjedništvu. I onda se ljutiš kada ti neko kaže južni Srbin.
Super.
Na temelju ovog realnog prikaza trenutačne situacije, ti si dubokoumno zaključio da mrzim Komšića, očaran sam Dodikom i da se ljutim kada mi netko kaže južni Srbin.
Watsone, slučaj je riješen, dodajte mi plašt i cilindar i idemo na scotch u pub preko puta.
Nego kad si već kod tih šovinluka, ljutiš li se ti kada ti netko kaže islamizirani Srbin?
Hafis wrote:
Super.
Na temelju ovog realnog prikaza trenutačne situacije, ti si dubokoumno zaključio da mrzim Komšića, očaran sam Dodikom i da se ljutim kada mi netko kaže južni Srbin.
Watsone, slučaj je riješen, dodajte mi plašt i cilindar i idemo na scotch u pub preko puta.
Nego kad si već kod tih šovinluka, ljutiš li se ti kada ti netko kaže islamizirani Srbin?
Hajde, nemoj se praviti budala.
Odmah poslije izbora si izjavio kako će, parafraziram, stric Mile predstavljati Hrvate u Predsjedništvu.
Pa likovanje kada se stric Mile dogovorio direktno sa RH o plinifikaciji rafinerije u Bosanskom Brodu.
Ono kada je stric Mile doveo četničkog vojvodu na sajam u Mostar.
Odbrana Čovića kada se sastao za 9. januar sa predstavnikom Hrvata u Predsjedništvu.
Moglo bi se još štošta naći, ali te ne bih smetao u realnom prikazivanju trenutačne situacije.
Nije mi nikad niko rekao da sam islamizirani Srbin Nemam nikakve veze sa Islamom kao religijom i srpskom etnijom, pa tako da me to sigurno ne bi previše pogodilo.
Naprotiv, uredno me krstilo, pričestilo, krizmalo..., i to rado poturam pod nos sličnim tebi kada uživo raspravljamo.
pemanapemani wrote:
Nije mi nikad niko rekao da sam islamizirani Srbin Nemam nikakve veze sa Islamom kao religijom i srpskom etnijom, pa tako da me to sigurno ne bi previše pogodilo.
Naprotiv, uredno me krstilo, pričestilo, krizmalo..., i to rado poturam pod nos sličnim tebi kada uživo raspravljamo.
Jest, i mene je uredno osunetilo, šehadetilo i ostale kerifeke po redu. Tako da me uopće ne pogađa nazivanje južnim Srbinom i to rado poturam pod nos sličnim tebi kada uživo raspravljamo. Uostalom, prvi si počeo s ''južnim srbima' 'i sličnim šovinističkim glupostima koje te opterećuju na ovako ozbiljnoj temi.
Vego, kad si već na izvoru informacvija, šta bi od ambasadora?
pemanapemani wrote:
Nije mi nikad niko rekao da sam islamizirani Srbin Nemam nikakve veze sa Islamom kao religijom i srpskom etnijom, pa tako da me to sigurno ne bi previše pogodilo.
Naprotiv, uredno me krstilo, pričestilo, krizmalo..., i to rado poturam pod nos sličnim tebi kada uživo raspravljamo.
Jest, i mene je uredno osunetilo, šehadetilo i ostale kerifeke po redu. Tako da me uopće ne pogađa nazivanje južnim Srbinom i to rado poturam pod nos sličnim tebi kada uživo raspravljamo. Uostalom, prvi si počeo s ''južnim srbima' 'i sličnim šovinističkim glupostima koje te opterećuju na ovako ozbiljnoj temi.
Vego, kad si već na izvoru informacvija, šta bi od ambasadora?
Ko malo dijete, prvi si počeo, ti si kriv..., a samo ukazao da u najmanju ruku simpatiziraš, kako ga ti zoveš, strica Mileta.
Pojma nemam šta je sa ambasadorom i boli me neka stvar.
Ove Macronove izjave su samo posljedica pogubne politike koju su vodile tzv. proBiH stranke - od kriminala, preko krađe doniranih sredstava do apsolutnog nelobiranja u međunarodnoj zajednici.
Opet, ne sumnjam da je tebi baš drago zbog ovoga što je izjavio Macron. Sumnjam da bi toliko likovao u vezi ambasadora. Onda dolazimo do toga da ti se likovanje oko ambasadora "slučajno" poklapa sa Dodikovim likovanjem. Baš nekako čudne "slučajnosti".
Hafis wrote:Pitanje je da li će i doći do susreta.
Zna se kakav je međunarodni protokol u odnošenju prema akreditiranim veleposlanicima, tko ih, kada i na koji način može pozvati na razgovor.
Francuzi su stari diplomatski namazanci, i ne vjerujem da su njihovom ambasadoru nepoznate ingerencije i ovlasti predsjedništva kao kolektivnog organa naše zemlje.
Obzirom da se radi o ultimativnom pozivu na razgovor od strane samo jednog člana predsjedništva (doduše predsjedavajućeg), ali koji ne može iznijeti stav predsjedništva kao vrhovnog kolektivnog državnog organa, on vjerojatno ne mora postupiti po ustaljenom protokolu, pogotovo odazvati se takoreći ''na vrat na nos''.
Čak mislim da je stvar njegove dobre volje hoće li se odazvati. Uostalom, čekat će vjerojatno naputke iz Pariza.
Nije baš da Francuze interesira stanje na Balkanu ali dobro dođe Macronu koji gubi popularnost.
Ne vjerujem da će se itko i počešati oko ovog osim Komšića koji se upali ko suhi barut.
Mislim da Komšić ima Dunning-Kruger efekt pa iz toga sve to proizlazi.
MAKRONOVO „TEMPIRANJE“
Samo do kraja naivni vjeruju da tempirana izjava Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) jeste rezultat njegove neobaviještenosti o stanju u Bosni i Hercegovini, i da se ta izjava vezuje za broj povratnika IDIL-a u Bosnu i Hercegovinu. Podaci koje je francuskom ambasadoru u Bosni i Hercegovini saopštio član Predsjedništva BiH, gospodin Željko Komšić, bolje su poznati gospodinu Makronu nego Željku Komšiću ali Makron vidi i tempira svoju izjavu kao još jednu kockicu u daleko širu sliku mozaika koji se sklapa već nekoliko decenija a za koji ne zna i(li) koji ne vidi Željko Komšić.
Nije ovo kritika na dobronamjernu i naivnu reakciju gospodina Komšića nego je zaprepaštenost medijskom površnošću kojom se ovaj događaj tretira. Ovo tim prije što se paralelno sa osvrtom na Makronovu izjavu mediji uveliko bave i padom Berlinskog zida kao događaja koji je označio kraj jedne i početak jedne potpuno druge i drugačije epohe u povijesti Evrope. A upravo ta druga i drugačija epoha u povijesti Evrope je kontekst u koji nimalo slučajno Makron „tempira“ svoju izjavu.
Začuđujuće je kako se već nekoliko decenija u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine ne pravi nikakva poveznica između desetina i desetina događaja koji su međusobno uzročno-posljedično povezani kao jedna nit, kao projekat u čijem središtu je Bosna i Hercegovina kao meta i žrtva, a akteri tih na izgled ne povezanih događaja čitavi procesi i pojedinci koji ih kreiraju u Srbiji, Hrvatskoj i pojedinim evropskim centrima moći. A Paris, Makronov,Sarkoziyev, Širakov ili Miteranov je i te kako bitan i aktuelan među tim Centrima koji planiraju i kroje sudbinu Balkana, Evrope i svijeta.
Pad Berlinskog zida je dio Projekta, on je prekretnica i inicijalna kapisla za čitav niz krupnih promjena koje su nastale u sklopu prekomponiranja zona uticaja i pomjeranja centara moći i uticaja. To je Projekat velikih i moćnih ali i projekat koji se i te kako tiče nemoćnih i malih. Takvi projekti koliko god bili pažljivo planirani i dirigirani vode se „ispod stola“, puno je učesnika i silnica koje utiču na njihov tok, veliki su ulozi i neizvjesni ishodi, i s toga u tim projektima mnogi detalji koji se na prvi pogled čine slučajnim, nepovezanim ili dijelom puke koincidencije, kada se pažljivo promotre, dobiju svoje prave obrise i uzročno-posljedičnu vezu koja se na prvi pogled teško uočava.
Otuda koliko god se naglašavala pogubnost „teorije zavjere“ onome ko pažljivo promatra događaje, pad Berlinskog zida, raspad Jugoslavije, Srbijansko teoretisanje o fundamentalizmu u Bosni i Hercegovini, Tuđmanov uvoz mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu, Kolindine tlapnje o broju radikaliziranih džihadista, Dodikovo serviranje tih podataka, Makronovo tempiranje bombi i generalno neshvatljiv odnos prema migrantima i migrantskoj krizi ukazuju samo na jedno, na dugoročan, dobro osmišljen, složen i pažljivo vođen i doziran Plan u kojem brojni akteri pažljivo, dozirano, kontinuirano i sistematično pokušavaju dokazati da je Bosna i Hercegovina neodrživa, da predstavlja opasnost i da je interes Evrope, velikih sila i zainteresiranih strana Srbije i Hrvatske da se ova država podijeli. Pojednostavljeno rečeno, dugo i uporno se podjelom Bosne i Hercegovine nastoje namiriti dugovi i podmiriti računi od strane nalogodavaca neposrednim akterima i izvođačima radova tokom krvoprolića pri planiranom razbijanju Jugoslavije. Otud oni koji bi da naplate i oni koji su obećali da će isplatiti sinhronizirano djeluju, tempiraju, doziraju i kreiraju opravdanja i ambijent u kome bi konačno izmirenje računa imalo svoje opravdanje, svoj razlog i smisao.
Komšićeva i sve druge dosadašnje i eventualne naknadne reakcije na ovo Makronovo „tempiranje“ koje se zasnivaju na tobožnjoj Makronovoj neobaviještenosti s toga nisu samo naivne nego su potencijalno i opasne jer dodatno zamagljuju postojanje i kontinuitet niza izjava, aktivnosti i događaja koji predstavljaju sinhronizirano djelovanje niza subjekata na realizaciji zajedničkog cilja i davno napravljenog Plana u kome su uloge podijeljene a cijena i isplata dogovorene i planirane.
Kada bi se neko u medijskom prostoru odvažio da napravi ozbiljniju studiju o tada iznenadnom interesu Srbije i srbijanskih medija za fenomen islama i muslimana (Muslimana) u Bosni i Hercegovini tokom osamdesetih godina, kada bi se pozabavio Dragošom Kalaićem, Branom Crnčevićem, Darkom Tanaskovićem, Radom Božovićem i dr., ustanovio bi da je to bio tim SANU čija je osnovna uloga bila u tome da upozori Evropu na potencijalnu opasnost koja joj prijeti i zbog koje Evropa treba dati zeleno svjetlo Srbiji i Srbima da je zaštite od te opasnosti. Da bi ta teorija dobila i praktične obrise pokrenuti su i sudski procesi u Bosni i Hercegovini koji su „dokazivali“ taj fundamentalizam na djelu. U te procese vješto su uvučeni i politika (Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i dr.) i Islamska zajednica (Ahmed Smajlović, pokret imama i dr.), inelektualci (Sarajevski proces i dr.), čime je ovaj tim postigao svoj cilj upozorivši Evropu da treba da zažmiri pred onim što će se u narednom periodu događati na ovim prostorima. Da je Evropa zažmirila, dala zeleno svjetlo i pomogla Miloševiću nije potrebno posebno dokazivati.
Kada je padom Berlinskog zida pokrenut proces zatresao i Jugoslaviju i Miloševićev plan zaškripao ometen „čudom bosanskog otpora“ i Tuđman je prepoznao svoju priliku, konektovao se na istu matricu i počeo po Evropi propagirati svoju ulogu spasitelja „predziđa“ kršćanske Evrope u isto vrijeme dok je ciljano i planski sa hrvatskim dokumentima i propusnicama u Bosnu i Hercegovinu i to strogo u određene sredine gdje drukčije nije bilo moguće Bošnjake i Hrvate okrenuti jedne protiv drugih, „šnjirao“ mudžahedine. Paralelno sa njihovim slanjem Tuđman je preko HDZ-a slao i priču o ugroženosti Hrvata i opasnostima koje Hrvatima prijete od mudžahedina tako da je u mnoge sredine prije samih mudžahedina stigla HDZ-ova priča o njima. Tuđman je na taj način postigao nekoliko jako bitnih ciljeva. U potpunosti je kontrolirao taj proces kojim je uspio uplašiti Hrvate u pojedinim sredinama u Bosni i Hercegovini i tako ih okrenuti protiv njihovih komšija Bošnjaka, pridobiti ih za do kraja suludu politiku HDZ-a i Herceg Bosnu. Kompromitovati kao suza čistu borbu bosanskih patriota protiv agresora i dvostruke agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ostvariti ogromni prihod u naoružanju, opremi, hrani i novcu jer je od svega poslatog narodu Bosne i Hercegovine legalno i po dogovoru uzimao jednu trećinu a uz to i nelegalno otimačinom, pljačkom, ucjenama pa i brojnim ubistvima od strane „kontroli otrgnutih jedinica, grupa i pojedinaca“ dopunjavao taj prihod kako on i HV, tako i HVO i ratni profiteri Herceg Bosne.
O svemu ovome bosansko-hercegovačka javnost a napose bosanski Hrvati ne znaju skoro ništa jer se do dana današnjeg informativni prostor u Bosni i Hercegovini umjesto istraživačkim projektima filuje žestokom i u naprijed pripremljenom i opšte prihvaćenom propagandom osmišljenom i plasiranom iz zagrebačkih propagandnih kuhinja. O mudžahedinima u Bosni i Hercegovini pisalo se i piše kroz ratne zločine koje su ovi činili, njihov broj i uloga se predimenzionira, već decenijama se medijski prostor o toj temi kontaminira unaprijed serviranom propagandom, vode se sudski procesi a niko da se ozbiljno pozabavi tim krupnim problemom i fenomenom i da kroz jedan ozbiljan istraživački projekat dokumentuje i dokaže da činjenice ni iz daleka ne odgovaraju nametnutom stereotipu davno serviranom i uklopljenom u jedan projekat čiji smisao i svrha nisu ni približno kompatibilni sa činjenicama za koje se zna i koje su s vremena na vrijeme zbunjivale svakoga onoga kome su bile dostupne.
Kada su 1992. godine HDZ-ovi jastrebovi na prostoru Srednj Bosne počeli da govore o opasnosti koja Hrvatima u Bosni i Hercegovini prijeti od mudžahedina u vrijeme dok mudžahedina još nije ni bilo, Bošnjacima u jedinicama TO nije bilo jasno o čemu njihovi saborci komšije Hrvati protiv agresije na RBiH, govore. Tek kada su pokrenuti procesi formiranja Herceg Bosne, kada su uslijedili ultimatumi o predpočinjavanju jedinica Armije RBiH zapovjedništvima HVO-a i pojavili se prvi mudžahedini vidjelo se da motivi i ciljevi borbe protiv agresora i agresije više nisu zajednički. Kada pripadnici Armije RBiH više nisu mogli komotno i slobodno da se kreću po teritoriji na kojoj je planirano zaokruženje Herceg Bosne, mudžahedini su komotno odlazili do Zagreba i nesmetano se vraćali nazad a onda je posegnuto za oružjem i silom, saborci su se razdvojili, sukobili, i tek tada je postalo jasno koji scenarij je na snazi. Za Bošnjake je bilo nezamislivo, bilo je suludo i pomisliti na sukob sa dojučerašnjim saborcima protiv višestruko opremljenijeg i naoružanijeg agresora, bilo je i činilo se samoubilački prekinuti jedinu slamku spasa preko koje se moglo snabdijevati, ali kompromisa i izlaza iz te situacije nije bilo. Na sceni je bio projekat kreiran i osmišljen u Zagrebu, nije mu se moglo suprotstaviti. Još uvijek je bilo slučajeva kada su dojučerašnji saborci iz istog rova otvoreno razgovarali o besmislu tog projekta i opasnostima koje ih mogu dovesti u međusobni sukob i krvoproliće ali „viša sila“ je bila na djelu i protiv toga se nije moglo.
Ni ovih dana kada nas dijele decenije od tih događaja i kada se paralelno sa sjećanjem na njih bilježe i godišnjice pada Berlinskog zida i rušenja Starog mosta u Mostaru, podjele i zategnuti odnosi u Srednjoj Bosni ne vezuju se za njih, nego se naprosto prihvata da je zategnut odnos između dva naroda rezultat minulih sukoba koji su izbili bez ikakvog uzroka, rezloga i cilja. Kao da niko ne misli i ne razmišlja o uzročno-posljedičnoj vezi svih tih događaja nego sadašnji trenutak i stvarnost vidi i percipira kao datost, kao trenutak realnosti bez uzroka, cilja i kraja.
A nije tako. Postoji jedan kontinuitet, postoji uzročno-posljedična veza i postoji ta nit koja, iako nije uvijek jasno vidljiva, povezuje mnoge događaje koji se na prvu čine nepovezani a čine jedan plan i projekat iza koga dugoročno stoje određene politike, interesi i ciljevi koji nisu vidljivi površnom promatraču.
Kada su saborci u Srednjoj Bosni ostajali zbunjeni nerazumnim politikama „svojih“ ni slutiti nisu mogli kakvi i koji ciljevi Zagreba stoje iza njih. Kada su prijetnje mudžahedinima i prije pojave mudžahedina postajale uzrokom straha Hrvata niko u BiH niti je tražio, niti kontrolirao njihov dolazak. Kada je narod u Srednjoj Bosni počeo prepoznavati da su oni jedina nada, jedina slamka spasa preko koje stiže koliko toliko hrane, pomoći i naoružanja, za njih više nije bilo ni bitno ko su oni, šta su i odakle dolaze. Dok je Evropa guslala o embargu na uvoz naoružanja, govorila o građanskom ratu i sukobima dvije a kasnije tri strane u sukobu, jedini koje pokazivao solidarnost i empatiju sa našom patnjom bili su oni.
Tu je i nastao taj spoj između naroda i mudžahedina, oni su bili ti koji su dugo vremena i nakon izbijanja sukoba sa Hrvatima mogli dopremati pomoć i u hrani i u naoružanju a niko ili makar većina se nije ni pitala kako i odakle. Pojedinci koji su i tada u tome vidjeli neku nelogičnost, postavljali pitanja o tome i nastojali proniknuti u tajnu te nelogičnosti ostajali su u manjini, proglašavani su KOS-ovcima, špijunima i izdajicama. A u tim vremenima to je moglo biti jako opasno. S druge strane znalo se i svako malo dolazilo do izražaja da se „trgovalo“ i sa neprijateljem. Brašno, cigarete, municija i granate bili su roba koja je imala ekskluzivne cijene i po tim cijenama mogli su i preko linija.
Zbog toga nikome ili je malo kome bilo čudno što se mudžahedinima priključuje jedan broj domaćih boraca. Znalo se da se preko njih može opskrbiti porodica makar i sa mnimalnim količinama hrane i čak se nije zamjerilo onim siromašnijim a pogotovo ne onim maloljetnim koji im pristupe. Malo ko je mogao dokućiti sistem hijerarhije koja vlada među njima i skontati vertikalu subordinacije koja se tamo poštuje. Političkom vrhu države i armijskom rukovodstvu na terenu bilo je stalo da se uspostavi kakva takva kontrola nad kretanjem i djelovanjem pojedinaca i grupa koje su se nesmetano i sa oružjem u rukama kretale kao humanitarci, borci, novinari. Donešena je odluka o formiranju jedinice „El-Mudžahid“ kako bi makar velika većina tih „slobodnih strijelaca“ bila po kontrolom i djelovala u skladu sa ciljevima i interesima naše oslobodilačke borbe.
U tu jedinicu okupljena je većina onih koji za svoj boravak u Bosni i Hercegovini nisu imali neko drugo pokriće, tolerisan je i pristup jednog broja domaćih boraca koji su im se dobrovoljno priključili, ali stvarni broj, formacijska struktura i unutarnja subordinacija i hijerarhija nikada nisu u potpunosti bili pod kontrolom i u potpunosti zaživjeli. Sva nastojanja Komande 3. Korpusa Armije RBiH da tu jedinicu „uvojniči“ ostajala su bez rezultata a pravi uzroci i razlozi zbog čega je to tako otkrivani su i otkrivaju se do danas.
U jedinici su bili i boravili istinski borci, mudžahidi koji su s čistim nijetom i namjerom da pomognu našu pravednu borbu došli iz zemalja svoga porijekla i sa vlastitim dokumentima na arapskom jeziku bez želje da kompromituju sebe, svoju porodicu i zemlju iz koje potiču nastojali svoj boravak ovdje legitimirati imenima i nadimcima koji u glavnom nisu odavali njihov pravi i potpuni identitet.
Drugi dio te strukture činili su pojedinci koji su afro-azijskog porijekla ali su ili državljani evropskih zemalja ili su dugogodišnjim boravkom u Evropi stekli iskustvo da svoj identitet prikriju posjedovanjem većeg broja različitih identifikacijskih dokumenata, da se prema potrebi predstavljaju državljanima različitih zemalja ili da za svrhu i cilj svoga boravka u Bosni i Hercegovini imaju veći broj različitih akreditacija svjetskih informativnih kuća, humanitarnih organizacija i drugih institucija sa međunarodnim rejtingom.
Neki od njih uistinu su se bavili i drugim poslovima humanitarnog, edukativnog ili misionarskog karaktera i samo povremeno su se priključivali ovoj jedinici iako su bili na njenoj evidenciji zbog čega i njihov ukupan broj nikada nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi.
I upravo u ovoj skupini, za razliku od one prve, nalazili su se uticajni, istaknuti i veoma sposobni pojedinci u čijim rukama su bila sredstva, pojedinci koji su imali uticaj, zauzimali položaje u komandnoj hijerarhiji jedinice, pitali se i odlučivali o svemu kroz poseban vid donošenja odluka putem „šure“ ili savjeta koji je kako se činilo odluke donosio putem konsenzusa ili dogovora. Ovaj oblik donošenja odluka bio je tajnovit, nije odgovarao vojničkom načinu subordinacije i komandovanja ali je bio neprikosnoven i neupitan kada su u pitanju odluke koje se tiču ove jedinice.
Određene nedoumice, sumnje i podozrenja prema ovoj jedinici i pojedinim njenim pripadnicima povremeno su se javljale kako kod političkih i vojnih struktura nadležnih za njihov rad i djelovanje tako i kod običnih građana. Međutim one nisu bile dovoljne da se uđe u veliki rizik otvorene konfrontacije sa njima i njihovim simpatizerima dovodeći na taj način u pitanje silnu pomoć koju su oni u humanitarnoj pomoći, hrani, opremi, naoružanju i borbi pružili narodu Bosne i Hercegovine.
S druge strane neki ekscesi koje su pojedinci ili grupe ovih pripadnika pravili ukazivali su na to da pored heterogenosti ove skupine pa shodno tome i heterogenosti njihovih metoda djelovanja, ciljeva i načina na koje ih ostvaruju, postoji i jedna vrsta sprege između njih i brojnih drugih međunarodnih subjekata koji su djelovali na tlu Bosne i Hercegovine.
Veoma rano su otmica i razmjena Živka Totića u sred Zenice, pokušaj atentata na prof. Mahmuta Karalića i drugi slični ekscesi ukazivali na to da se radi o grupama koje su veoma sposobne, opasne, dobro organizovane i kadre da izvedu jako zahtjevne operacije. Ulaziti u konflikte sa takvim grupama u vrijeme kada je bio upitan opstanak Bosne i Hercegovine i kada jedinice Armije R BiH ni iz daleka nisu bile dorasle neprijatelju a kamo li ovako sofisticiranoj borbi i komfliktima.
Pitanje ko su te skupine, u sprezi s kim i sa kojim ciljevima i planovima su djelovale ni do danas nije do kraja razjašnjeno iako je izvjesno da neki od poginulih atentatora nisu bili ni osunnećeni što je za prpadnike muslimanske populacije u kojoj su se predstavljali naprosto nazamislivo.
Kasniji događaji, atentati, razbojništva, suđenja i spektakularna bjekstva iz zatvora djelimično su odgovorila na to pitanje i tek tada je postalo jasno da su određene obavještajne službe stajale iza takvih djela i tih ljudi. Njihova imena bila su i te kako poznata u kriminalnom miljeu Italije, Francuske, Austrije i drugih evropskih zemalja u kojima su se nalazili i centri iz kojih se komandovalo ovom jedinicom. Događaji u Bosni i Hercegovini nakon rata i sudski procesi u Hagu samo djelimično su odgovorili na brojna pitanja koja se mogu postaviti i još uvijek čekaju svoj odgovor. Otud i sve ono što je vezano za fenomen mudžahedina u Bosni i Hercegovini a što se i te kako može svrstati u podmetanje kukavičijeg jajeta agresora na Bosnu i Hercegovinu braniocima Bosne i Hercegovine i pripadnicima Armije RBiH.
A o tome se i dan danas šuti i niko i ne pokušava temeljito, studiozno i istraživački pristupiti ovom problemu.
Zanimljivo je da i poratno vršljanje stranih obavještajnih službi po Bosni i Hercegovini koje je samo nastavak djelovanja tokom rata uspostavljenje mreže, ucjene i vrbovanje „vehabija“ u Hrvatskoj i drugi ekscesi koji se događaju nikada ne dobiju veću i širu medijsku pažnju izuzev što se u dnevnopolitičke svrhe tretiraju samo kao izolovani ekscesi.
A u tim ekscesima, u Kolindinom kontinuiranom priviđanju velikog broja džihadista, njeno uporno ponavljanje o njihovom prisustvu i djelovanju u Bosni i Hercegovini, Dodikovo slaganje i potvrđivanje njenih iskaza i na kraju Makronovo „tempirenje“ te opasnosti na „granicu Hrvatske“ samo potvrđuju da jedan dugotrajan i dugoročan projekat na kome se našao veći broj interesa koje brojni pojedinci s vremena na vrijeme aktualiziraju i na taj način ga održavaju, oživljavaju, dopunjuju i čine spremnim za konačnu realizaciju.
Teško je u ovako kratkoj analizi poredati pojedinosti i dokazati da i pad Berlinskog zida, i rušenje Starog mosta u Mostaru i ova ili ona Francuska, Kolindina ili Tuđmanova Hrvatska, Miloševićeva ili Vučićeva Srbija, Karadžićeva i Dodikova Republika Srpska jesu kockice u jednom te istom mozaiku koji dugo i uporno počiva na želji i nastojanju da se konačno dosanja višestoljetni san o podjeli Bosne i Hercegovine i grabljenju svoga dijela tog kolača.
Otud su oni koji čekaju svoj dio i oni koji su im taj dio obečali u istom timu. Rade na tom projektu, s vremena na vrijeme ga aktueliziraju i osvježavaju čekajući da snage koje im se suprotstavljaju oslabe, pokleknu, budu poražene ili se uljuljkaju i ušuškaju u svojoj komociji smatrajući da je vrijeme opasnosti prošlo.
Ova činjenica da se ti projekti ne preispituju, da se ne istražuju, da se ne dovode u međusobnu i uzročno-posljedičnu vezu, da se pripisuju neinformiranosti Makrona, Kolinde, Dodika i drugih aktera i da na kraju krajeva, sve to tretiramo kao niz slučajnih i nepovezanih ekscesa, i ukazuju na činjenicu da je sve manje otpora tom planu i da je sve manje onih koji mu se protive i suprotstavljaju i da je izgleda za njegovo ostvarenje sve više te da je on sve ralniji.
Znaju to i Makron i Kolinda i Dodik i Vučić i mnogi drugi i zato gospodine Komšiću, umjesto da ih informišeš o onome što oni jako dobro znaju, radije podvikni kao što si to i ranije činio onom čuvenom: „Dalje prste od Bosne i Hercegovine...“ jer još uvijek ima ko hoće i ko će vas klepiti po prstima. Svejedno je ko ste i koliko vas je, Bosna i Hercegovina je toliko očvrsla da joj se ne može nauditi. Teško ćete nas više naći onako nespremne i sa onolikom prednošću kao što ste to uspjeli 1992. godine.
DODIK IZAZVAO GNJEV ČETNIKA: "Oni su gurali narod pod nož ustašama"!
Nedavna izjava člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da su četnici predavali srpske zbjegove ustašama izazvala je brojne reakcije u RS i Sbiji. Među ostalim, regirali su iz kragujevačkih Pogleda, navodeći da je ta izjava suprotna činjeničnom stanju.
"Ni na Кozari, ni ma gde, četnici nisu predavali srpske, ni ma čije, zbegove ustašama. Naprotiv, oni su tokom celog rata sistematski spašavali Srbe, kao i Jevreje, od ustaša (a Javreje i od Nijemaca), naglašavaju u "Pogledima".
Srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, dao je nedavno za TV N1 izjavu zbog koje su se mnogi čitaoci obratili “Pogledima“, tražeći objašnjenje.
Ta "sporna" Dodikova izjava glasi:
„Ja sam dijete Кozare, vaspitan sam na toj vrsti priče i stradanja u Jasenovcu. Nikada nisam mogao prihvatiti i negativan odnos sam imao prema tome da su četnici 1942. na Кozari ušli i borili se protiv partizana i da su zarobili zbir (zbeg) koje su predali ustašama, kasnije su bili poklani u Jasenovcu. Govorim o četnicima koji su bili spremni da svoj narod gurnu pod nož ustašama“.
-Ova izjava je suprotna činjeničnom stanju. Ni na Кozari, ni ma gde, četnici nisu predavali srpske, ni ma čije, zbegove ustašama. Naprotiv, oni su tokom celog rata sistematski spašavali Srbe, kao i Jevreje, od ustaša (a Javreje i od Nemaca).
Četnici nisu učestvovali u nemačko-ustaškoj operaciji na Кozari 1942. godine. Oni su se tokom operacije nalazili na svojim teritorijama, južno (Manjača) i istočno (Motajica) od Кozare. Na Кozari, u leto 1941, Srbi su digli ustanak protiv NDH pod svojim nacionalnim obeležjima, međutim, u zimu 1941/1942, Кomunistička partija Hrvatske uspela je ove ustanike da pretvori u partizane pod hrvatskom komandom, kao i na Кordunu, Baniji i u Severnoj Lici. Zvog toga je ranog proleća 1942. na Кozari izbio građanski rat. One teritorije koje su potom ostale pod komandom КPJ i КPH, pretrpele su teške gubitke. Na svojim teritorijama, četnici su zaštitili narod.
I to tako, tokom celog rata nije zabeležen slučaj da se četnici i ustaše bore rame uz rame protiv partizana, ali jeste da se partizani i ustaše bore rame uz rame protiv četnika. Postoji najmanje pet nemačkih dokumenata o ovome, iz proleća 1942. u istočnoj Bosni. Tokom tih borbi, četnici nisu uspeli da sačuvaju sve civile i došlo je do poznatog masakra u Brodu na Drini, navodi Miloslav Samardžić u Pogledima.
Inači, Miloslav Samardžić je autor dokumentarnog filma, koji je polovinom oktobra prikazan u Banjoj Luci, o komandantu Јugoslovenske vojske u otadžbini Dragoljubu Draži Mihailoviću.
Autor je građu za film prikupljao 30 godina u arhivima Srbije, Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država, piše BNTV.
MEKTIĆ OHLADIO DODIKA: Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine otkrio koga je predložio za novog direktora SIPA-e…
Nekakvog je Stanića predložio
Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić otkrio je za “Glas Srpske” koga je Vijeću ministara BiH predložio za direktora Agencije za istrage i zaštitu BiH
Predložio sam Stanića za direktora SIPA i sada je na Savjetu ministara da odluči. To je mjesto koje pripada Srbima i smatram da ova agencija ne smije ostati bez direktora. Ne bi bilo dobro da ijedna bezbjednosna agencija ostane bez čelnog čovjeka, a kada će se Savjet ministara određivati o tom pitanju, zaista ne mogu prognozirati - rekao je Mektić.
Na pitanje da li je Ministarstvo sigurnosti upoznato sa najavom predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana da će već danas iz svoje zemlje vraćati pripadnike Islamske države u matične zemlje i da li ima informacije o tome koliko se u Turskoj trenutno nalazi državljana BiH koji su se borili ili boravili na ratištu u Siriji, Mektić kaže da je za navode turskog predsjednika čuo iz medija.
- Vjerovatno su to oni ljudi koji su bili po kampovima u Siriji, ali zaista nas Turska o tome nije obavijestila. Koliko je državljana BiH trenutno tamo i da li ima onih koji su se borili na strani IS-a, do sada zaista nismo dobili nikakve informacije, ali bilo bi korektno i normalno, ako se u Turskoj već nalaze državljani BiH koji treba da budu deportovani, da nam Turska dostavi te informacije - rekao je Mektić
On je ponovio ranije informacije da bi u BiH trebalo da bude deportovano devet državljana BiH i jedno dijete, podsjećajući da je deportacija odgođena zbog nedavnih događaja u Siriji i da nije poznato kada će biti obavljena deportacija.
Dodik kao i mnogi drugi političari na ovim prostorima u toku jednog jedinog dana mogu biti i demoktate i diktatori, i nacionalisti i liberali, i četnici i partizani... I još puno toga ovisno od ličnog interesa i ničeg više
Radovan Višković, premijer Vlade Republike Srpske, na Sjednici Skupštine RS, 11.11.2019. godine:
...Višković je iznio podatak da je u institucijama BiH2003. godine bilo zaposleno 3.000 ljudi, dok danas taj broj iznosi 25.000, te upitao ko će i iz kojih sredstava da plati te ljude...
FRA DRAGO BOJIĆ O FRANCUSKOM PREDSJEDNIKU: "Macron je stavio metu na bh. muslimane, na iste one koji su zbog šutnje Europe i Francuske prošli pakao genocida"
"Macron je svojom optužujućom izjavom stavio metu na bosanskohercegovačke muslimane, na iste one muslimane koji su zbog šutnje Europe i Francuske prošli pakao genocida, etničkog čišćenja i logora u posljednjem ratu, koji su, dakle, bili žrtve ratnog terora"
Piše: Drago Bojić
Macronova izjava da je Bosna i Hercegovina tempirana bomba pokazuje kako je, nažalost, bar djelomično u pravu britanski sociolog Frank Furedi koji tvrdi da se kultura Zapada hrani terorom te tako nehotice svojim neprijateljima pruža poziv da bude terorizirana. Pritom ta politika straha i zastrašivanja stvara atmosferu u kojoj se građani boje nepoznate prijetnje, nepoznatih terorista, nepoznatih džihadista. Strah od terorizma je, tvrdi ovaj sociolog, mnogo veći kod političkih elita negoli među običnim stanovništvom. Loši političari ne vole ni svoj vlastiti narod, boje ga se, i zato ga stalno drže u psihozi straha.
Bosna i Hercegovina je kaotična i nefunkcionalna država. To potvrđuje i činjenica da ju njezini građani posljednjih godina masovno i vjerojatno nepovratno napuštaju. Zato nisu potrebne nikakve ekspertize ni domaćih ni stranih stručnjaka, to ponajbolje znaju stanovnici ove zemlje preko čijih se života prelama ta kaotičnost i nefunkcionalnost. Za to najveću odgovornost snose domaći političari, ali je velika odgovornost i međunarodne politike koja nema usuglašen stav o Bosni i Hercegovini. Upravo je međunarodna zajednica daytonskim sporazumom i mnogim drugim odlukama, omotala Bosnu i Hercegovinu „mrtvačkom ponjavom“ te u njezinu počast trideset godina „zvoni pogrebnim zvonom“ (M. Krleža).
Kad francuski predsjednik Macron za Bosnu i Hercegovinu kaže da je „tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku“, on time na ovu zemlju i njezine stanovnike stavlja „međunarodnu političku metu“, izlaže ih sumnjičavosti, preziru i linču svijeta, izopćuje ih europskog civilizacijskog konteksta i dodatno pojačava strah među bosansko-hercegovačkim stanovnicima i njihovim susjedima - u Hrvatskoj i Srbiji, koje ionako o ovoj zemlji misle uglavnom najgore, bar ako je suditi po izjavama njihovih političkih predstavnika. Da je kojim slučajem netko od moćnijih i utjecajnijih europskih političara Macronovu Francusku nazvao „tempiranom bombom“, zašto bi imao razloga, budući se u Francuskoj posljednjih godina, nažalost, dogodilo više terorističkih napada, Macron bi podigao na noge cijelu Francusku, pljuštale bi diplomatske note i s pravom bi se uvrijedili francuski građani.
Moguće je da Macron slabo poznaje Bosnu i Hercegovinu, njezinu noviju povijest i odnose u ovom dijelu Europe, ali bi kao predsjednik države koja je sudjelovala u svim relevantnim političkim dogovorima vezanim za Bosnu i Hercegovinu i koja ima veliku ulogu u Vijeću sigurnosti i u Vijeću za provedbu mira, morao znati da teška i generalna etiketa, sve da u njoj i ima nešto od istine, djeluje razorno i da samo pogoršava unutarnje odnose u ovoj zemlji. Vidjelo se to i po reakciji Milorada Dodika, koji se neskriveno obradovao Macronovoj izjavi, zahvaljujući mu „što je svjetskoj i francuskoj javnosti saopćio istinu“ na koju zluradi Dodik „duže vremena ukazuje i zbog čega trpi kritike iz međunarodne zajednice.“ Macron je svojom izjavom, zaključuje Dodik, priznao „da ovako nakaradno ustrojena BiH predstavlja opasnost za EU zbog islamskog terorizma i ratnika džihada koji su regrutovani u BiH za ratišta u Siriji i Iraku, a koji se sada vraćaju u zemlju.“ Dodik je pritom optužio Zapad „što je dugo godina ohrabrivao sarajevske hegemonističke i centralističke krugove, dok je BiH snagom djelovanja sarajevskih političkih krugova skliznula u potpuni islamistički ekstermizam.“ Ohrabren Macronovim riječima, tako zbori Milorad Dodik, političar koji godinama „terorizira“ Bosnu i Hercegovinu i njezine građane, uživajući pritom neograničene beneficije vlasti i institucija velikosrpskog i republičko-srpskog režima koji čine sve da onemoguće postojanje Bosne i Hercegovine.
U Bosni i Hercegovini živi manje od dva milijuna muslimana, dakle, gotovo dvostruko manje nego u Francuskoj, deset puta manje nego što ih trenutno ima u zemljama Europske Unije, a dvadeset puta manje nego što ih ima na europskom kontinentu. Već i sama statistika govori koliko je neutemeljen strah od bosansko-hercegovačkih muslimana koji, nakon rata devedesetih godina, integrativno i mirno žive u zemljama Europske Unije. Ako među bosansko-hercegovačkim muslimanima i ima onih koji su potencijalni teroristi, to opet ne daje nikom za pravo da cijelu zemlju i sve muslimane označi islamskim teroristima. Potencijalnih i stvarnih islamskih terorista ima puno više u zemljama Europske Unije, o tome svjedoče i teroristički napadi, pa nitko nikad nijednu od tih zemalja nije nazvao tempiranom bombom.
Neosporno je da je terorizam veliko zlo i jedan od najvećih problema suvremenog svijeta i da je posljednjih desetljeća diljem svijeta odnio tisuće nevinih života. Neosporno je i to da se potencijalni teroristi mogu pojaviti posvuda, pa i u Bosni i Hercegovini, ali to i dalje ne daje za pravo nikome, pa ni francuskom predsjedniku, da na čitavu zemlju odnosno sve bosansko-hercegovačke muslimane stavi terorističku oznaku. Takva etiketa tim više je perfidna i licemjerna jer međunarodna zajednica, i Francuska među njima kao jedna od najutjecajnijih država u svijetu, ionako kontroliraju sve na Balkanu pa tako i u Bosni i Hercegovini. Macron je svojom optužujućom izjavom stavio metu na bosansko-hercegovačke muslimane, na iste one muslimane koji su zbog šutnje Europe i Francuske prošli pakao genocida, etničkog čišćenja i logora u posljednjem ratu, koji su, dakle, bili žrtve ratnog terora.
Unatoč ovakvim izjavama, ili baš zbog njih, Bosna i Hercegovina tim više mora otvoriti oči pred potencijalnim teroristima u vlastitom dvorištu, jer je neosporno i to da među bosansko-hercegovačkim muslimanima ima pojedinaca koji su doista išli na strana ratišta i koji simpatiziraju politički islam u njegovom najekstreminijem obliku. Da pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči, pokazuju i neki ekstremno nacionalistički mediji kao što je primjerice opskurni bošnjačko-turski tjednik Stav, koji promovira vulgarni bošnjački nacionalizam i opravdava osvajački politički islam. Ali ni zbog stavovskog patološkog militarizma koji udara i po svojima, ne može se sve bosansko-hercegovačke muslimane i Bošnjake proglasiti fundamentalistima i nacionalistima. Ipak, koliko god Macronova izjava bila uvredljiva, ponižavajuća i gorka, ni Islamska zajednica BiH ni politički vođe Bošnjaka ne bi se smjeli uljuljati u autoviktimološki sindrom koji kao i kod drugih vjera i naroda zamagljuje pogled i ne dopušta da se vidi i vlastito zlo – vlastiti fundamentalizam i nacionalizam.
Nema sumnje da je ova Macronova izjava teško uvrijedila bosansko-hercegovačke muslimane i Bošnjake, kao što je i odgoda otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, zahvaljujući ponajviše protivljenju politički moćne Francuske, iznevjerila očekivanja mnogih građana u tim zemljama. Macron se ovakvim postupcima pokazuje kao nedorastao, nepromišljen i nerazborit državnik koji dodatno produbljuje političke krize upravo ondje gdje su one desetljećima konstanta. Sve to ukazuje i na slabosti Francuske i Europske Unije koje svoje unutrašnje probleme prikrivaju pokazivanjem mišića prema najslabijima. Očigledno je da sve to Macron čini kako bi se održao na vlasti, ali i kako bi se pozicionirao kao glavni političar Europske Unije. Da bi postigao i jedno i drugo, a i jedno i drugo mu izmiče, Macron se od zagovornika europske širine pretvara u populističkog i desničarskog političara. Upušta se u difamatorske operacije i zlonamjerne dezinformacije, olako izriče optužbe i ne podnosi kritiku, a sve su to karakteristike umišljenog, i zbog vlastitih političkih neuspjeha, ogorčenog i drskog egokrate.
Macronova izjava da je Bosna i Hercegovina tempirana bomba pokazuje kako je, nažalost, bar djelomično u pravu britanski sociolog Frank Furedi koji tvrdi da se kultura Zapada hrani terorom te tako nehotice svojim neprijateljima pruža poziv da bude terorizirana. Pritom ta politika straha i zastrašivanja stvara atmosferu u kojoj se građani boje nepoznate prijetnje, nepoznatih terorista, nepoznatih džihadista. Strah od terorizma je, tvrdi ovaj sociolog, mnogo veći kod političkih elita negoli među običnim stanovništvom. Loši političari ne vole ni svoj vlastiti narod, boje ga se, i zato ga stalno drže u psihozi straha.
(Oslobođenje)
Nije mi jasno zašto SDA i DF koristi ANP kao uvjet za formiranja novog Vijeća ministara BiH kada tri ministra iz SDS i PDP po deveti put odbijaju da ga stave na dnevni red i time otvoreno opstruiraju put BiH u NATO. Umjesto da implementira rezultate izbora 2018. SDA i Željko Komšić cijelu BiH drže u blokadi odbijajući da smijene halal Srbe u VM sa kojima nismo ni milimetra bliži članstvu u NATO, a da ne pišem koliko se gubi u zamrzavanju sredstava za razvoj zbog rada u tehničkom mandatu.
Smiješno i tragično.
Da li to znači da ni SDA sa satelitima u praksi nije za NATO i da im odgovara ova situacija blokade u kojoj je Denis Z. šef izvršne i zakonodavne vlasti što nema na kugli zemaljskoj ?
Nacrt godišnjeg nacionalnog programa (ANP) opet je skinut s dnevnog reda današnje sjednice Vijeća ministara BiH.
Ovo je deveti pokušaj predsjedavajućeg Denisa Zvizdića i ministrice odbrane BiH Marine Pendeš da na dnevni red sjednice uvrste ANP.
Prethodnih osam puta ANP je s dnevnog reda skinut na zahtjev zamjenika predsjedavajućeg i ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirka Šarovića, ali i ostalih ministara iz reda SDS-a i PDP-a (Dragan Mektić i Igor Crnadak).
- Rekli smo i ranije da ovo Vijeće ministara u ovom formatu kakav jeste neće to da razmatra - rekao je ministar Šarović u izjavi novinarima.
Vijeće ministara nije danas razmatralo nikakve dokumente ni po pitanju migranata i migrantske krize jer je resorni ministar Dragan Mektić službeno odsutan.
Šarović je kazao i da su imenovanja ostavili za iduću sjednicu.
Na pitanje o hitnoj sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH na kojoj bi se raspravljalo o izmjenama poslovnika doma, Šarović je odgovorio da je moguće da bude održana do kraja novembra.
Kako više ide vrijeme sve je jasnije da ANP nema veze s ovim stanjem.
Kriza se namjerno producira da bi se izazvalo određeno posredovanje s vana,prvenstveno od strane(a) koje su zainteresirane da BiH uđe u NATO.
Međutim, čini mi se da stvar ne ide po planu, već je godina dana prošla a ne nazire se kraj ovome. Definitivno je jasno da koja god ekipa iz RS-a popuni mjesta u VM opet neće doći do usvajanja ANP-a. IzgledEvidentno je da na na tom planu postoji koncenzus unutar sveukupne srpske politike u RS-u.
Sad je problem kako se izvuči iz ovog klinča. Isuviše je obećanja dato javnosti, i treba sad imati muda i popustiti a da te ne proglase izdajnikom.
Što se tiče VM, ono može u ovom tehničkom mandatu kako-tako tehnički taljigati iduće tri godine. Problem je parlament...evo što neće biti komisija i odbora, zakona, ali tehnički neće se ni izbori moći organizirati.
Ne znam, kladioničarski rečeno previsoka kvota, nerealna, morati će se odustati od ANP-a i provući svojoj javnosti kakvu šuplju priču da se to privremeno ''zamrzava'', da je to i mišljenje i preporuka NATO-a, da će se to pokrenuti kada.... i bla bla bla.
Poslati ANP znači deblokirati proces imenovanja TegeTlije. I sad to treba Šarović da uradi??? Mislim, ono, fer je čovjeku ponuditi da puca sebi u koljeno...
biske wrote:Poslati ANP znači deblokirati proces imenovanja TegeTlije. I sad to treba Šarović da uradi??? Mislim, ono, fer je čovjeku ponuditi da puca sebi u koljeno...
Treba biti realan. Šarović jeste ovih dana takoreći ''junak'' sarajevskih medija i nema dana da ga se ne spomene u kontekstu kako je ''demontirao'', ''potopio'',''izludio'', ''razvalio'' Dodika. Sve je to lijepo čitati ali sve je to vještački producirana bajka za malu djecu, i vrlo dobro znamo da od toga nema ništa - on i njegovi neće nikada potpisati ANP.
Postavlja se pitanje: osim zamajavanja javnosti koja je svrha njihovog zadržavanja u VM? ANP se neće potpisati, a parlament stoji blokiran.
biske wrote:Poslati ANP znači deblokirati proces imenovanja TegeTlije. I sad to treba Šarović da uradi??? Mislim, ono, fer je čovjeku ponuditi da puca sebi u koljeno...
Treba biti realan. Šarović jeste ovih dana takoreći ''junak'' sarajevskih medija i nema dana da ga se ne spomene u kontekstu kako je ''demontirao'', ''potopio'',''izludio'', ''razvalio'' Dodika. Sve je to lijepo čitati ali sve je to vještački producirana bajka za malu djecu, i vrlo dobro znamo da od toga nema ništa - on i njegovi neće nikada potpisati ANP.
Postavlja se pitanje: osim zamajavanja javnosti koja je svrha njihovog zadržavanja u VM? ANP se neće potpisati, a parlament stoji blokiran.
Sve su ovo probni baloni za 2022. kojima bošnjačka politika ispipava vlastitu političku i medijsku umreženost te puls MZ za ustavnopravno nasilje koje čeka Hrvate, a možda i Srbe nakon slijedećih općih izbora.
Rahat patnja na vrhuncu djelovanja.
Jedini adekvatan politički odgovor je prestanak prepucavanja između hrvatske i srpske politike u BiH i šire. Ne radi podjele BiH nego radi prestanka blokade koja na koncu pogađa građane i vraćanja bošnjačke politike u normalan kolosijek.
Nije toliki problem ovo što radi SDA koliki će biti problem kada srpska i hrvatska politika napipaju strategiju kojom će politički parirati bošnjačkoj. Kakva god ona bude, bit će opravdana ovom neopravdanom blokadom države od strane bošnjačke politike jer cijenu ne plaćaju političari nego stanovnici ove zemlje. https://hms.ba/ucjena-anp-om-dimna-zavj ... -bumerang/
Postupci bošnjačkog dvojca u Predsjedništvu BiH- SDA-ovog Džaferovića i njihova satelita, Komšića-sve je očitije, apsurdni su da apsurdniji ne mogu biti i za sve žitelje ove zemlje iznimno štetni.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis Apsurdnost se ogleda u činjenici da njih dvojica odbijaju imenovati mandatarom za sastav Vijeća ministara BiH SNSD-ovog Zorana Tegeltiju, sve dok Vijeće ministara u tehničkom mandatu, u kojem nema SNSD-ovih ministara, ne pošalje Nacionalni godišnji plan za prijam BiH u članstvo u NATO-u.
Famozni ANP jučer je po deveti put skinut s dnevnog reda sjednice Vijeća ministara na zahtjev srpskih ministara, koji su članovi SDS-a i PDP-a- dakle oporbe Dodikovom SNSD-u.
Sve i kad bi bili za članstvo BiH u NATO-u, Mektić, Šarović i Crnadak odbili bi slanje ANP-a u Bruxellesu, ako ni zbog čega drugog ono zbog osobnih interesa, jer bi, uvažavajući uvrnutu logiku bošnjačkog dvojca u Predsjedništvu BiH onemogućavali da na njihova mjesta u Vijeću ministara dođu njihovi oponenti iz SNSD-a.
Način na koji bošnjačka vrhuška želi ishodi slanje ANP-a u Bruxelles toliko je besmislen i glup da je teško naći besmisleniji i gluplji primjer ucjene.
Paradoksalno je to što su SDS-ovi i PDP-ovi ministri koji po deveti put odbijaju i stavljanje ANP-a na dnevni red Vijeća ministara miljenici političkog i medijskog Sarajeva, koje mu je prijam BiH u NATO, tobož pitanje svih pitanja, dok se one koji nemaju ni mogućnost, čak i kad bi htjeli, jer još nisu imenovani, glasati za usvajanje ANP-a u Vijeću ministara- SNSD- proglašava glavnim krivcem za neformiranje vlasti.
Nevjerojatno je, međutim, to što i ostale bošnjačke stranke, ali i bošnjačka javnost podržavaju takav pristup Džaferovića i Komšića, kojim se evidentno ne može ostvariti javno deklarirani cilj- nastavak puta BiH ka NATO-u.
Teško je, međutim povjerovati, da to ne uviđaju dvojica bošnjačkih članova Predsjedništva? Zbog čega onda, na tome istrajavaju?
Čini se logičnim zaključiti kako je odbijanje imenovanja Tegeltije za mandatara novog Vijeća ministara dok se ANP ne pošalje u Bruxelles, samo dimna zavjesa za javnost za ostvarivanje drugog – stvarnog cilja- zadržavanje postojeće strukture srpskih ministara iz, na izborima, poraženih srpskih stranaka u vlasti na državnoj razini.
Kako nemaju izborni legitimitet, njihov ostanak na dužnosti plod je isključivo (samo)volje bošnjačke vladajuće političke elite. I oni su toga svjesni. Džaferović i Komšić sprečavajući ulazak SNSD-a u vlast, produžavaju ostanak na vlasti na državnoj razini Dodikovim oponentima. Time produbljuju konflikt na srpskoj političkoj sceni. Izborne gubitnike u RS-u pretvaraju u svoje podanike, koji zahvalnosti Sarajevu što im produžava vijek trajanja u vlasti iskazuju svakodnevno ne samo sve oštrijim napadima na Dodika već i medijskim istupima u kojima se njihov diskurs ne razlikuje od diskursa sarajevskih političara.
Što će Sarajevo time postići? Isto ono što je postiglo, ignorirajući izbornu volju Hrvata i uključivanjem u vlast minornih hrvatskih stranaka- poput NHI-a, HSP-a, Lijanovića…. Podsjetimo, te stranke na izborima zbog služenja političkom Sarajevu, protivno izbornoj volji vlastitog naroda pometene su s političke scene. Nešto slično će se, vrlo izvjesno dogoditi i SDS-u, čiji će podanički odnos prema Sarajevu i odbijanje njihovih ministara da se povuku s pozicija za koje njihove stranke nisu dobile legitimaciju na prošlim izborima- srpski birači, na sljedećim izborima, vrlo izvjesno dodatno kazniti. Dok će SNSD dodatno ojačati.
SDA može sprječavati ulazak u vlast SNSD-u još tri godine. No, što nakon te tri godine? Kao što je bošnjačka hegemonistička politika uništila oporbu Čoviću i HDZ-u i ujedinila sve hrvatske stranke u HNS, tako će uništiti i oporbu Dodiku i SNSD-u. Hoće li i nakon 2020. vladajuća bošnjačka politička elita uvjetovati uključivanje SNSD-a u Vijeće ministara slanjem ANP-a u sjedište NATO-a? Moguće.
Ali, u međuvremenu će ova zemlja nastavljati propadati, gubiti milijune maraka, dok će odlazak iz “tamnog vilajeta” na Zapad biti još intenzivniji. To će biti jedini rezultat te “lažnopatriotske borbe za državu”./HMS/
biske wrote:Poslati ANP znači deblokirati proces imenovanja TegeTlije. I sad to treba Šarović da uradi??? Mislim, ono, fer je čovjeku ponuditi da puca sebi u koljeno...
Treba biti realan. Šarović jeste ovih dana takoreći ''junak'' sarajevskih medija i nema dana da ga se ne spomene u kontekstu kako je ''demontirao'', ''potopio'',''izludio'', ''razvalio'' Dodika. Sve je to lijepo čitati ali sve je to vještački producirana bajka za malu djecu, i vrlo dobro znamo da od toga nema ništa - on i njegovi neće nikada potpisati ANP.
Postavlja se pitanje: osim zamajavanja javnosti koja je svrha njihovog zadržavanja u VM? ANP se neće potpisati, a parlament stoji blokiran.
Sve su ovo probni baloni za 2022. kojima bošnjačka politika ispipava vlastitu političku i medijsku umreženost te puls MZ za ustavnopravno nasilje koje čeka Hrvate, a možda i Srbe nakon slijedećih općih izbora.
Rahat patnja na vrhuncu djelovanja.
Jedini adekvatan politički odgovor je prestanak prepucavanja između hrvatske i srpske politike u BiH i šire. Ne radi podjele BiH nego radi prestanka blokade koja na koncu pogađa građane i vraćanja bošnjačke politike u normalan kolosijek.
Zar ti nisi nekoliko puta izričito tvrdio da Hrvati i Srbi više nemaju nerješenih pitanja. Srbi protjerali Hrvate iz Srbije i manjeg entiteta, a Hrvati Srbe iz RH.
U BiH, HDZ i SNSD godinama u koaliciji, a lideri nerazdvojni prijatelji.
Srbi u BiH imaju najširu moguću autonomiju i drže pola države.
Hrvati imaju blizu pola vlasti na nivou FBiH i trećinu na državnom nivou.
Ne razumijem šta više kmečiš i kukaš?
Iz tvojih postova jednostavno izbija oduševljenje velikosrpskom politikom, tako da etničko čišćenje i zločine smatraš legitimnom političkom strategijom. Jebi ga, ako ne množe drugačije onda ni "humano preseljenje naroda" nije za odbaciti.
Onda kada te ljudi počnu nazivati pogrdnim imenima, ljutiš se i plačeš ko kakva ugrožene tetkica.
Jedino kako se još više mogu zbližiti S i H jeste da uzmu oružje i vrate Bošnjake u "normalan kolosjek".
