Već sam jednom bio prestao na dvije godine (dokumentovao i ovdje

) uz pomoć Carrove knjige. U jednom posebnom momentu stresa na poslu, mislio sam da jednostavno neće biti ŠANSE da se izborim s problemom bez cigare. Zapalio sam i osjetio sam se "opet onaj stari", prema kojem sam osjećao nostalgiju.
Problem je što se meni, u stvari, taj "stari" više uopšte ne sviđa. Letargičan je, samodopadan i previše sebi gleda kroz prste. I svejedno, i s cigarama, nije ništa spremniji da se bori sa problemima na poslu. Barem, sad više nije.
Zato sam, evo, prije 20 minuta zgužvao kutiju. Više stvarno nemam šta da izgubim, u najgorem slučaju više nikad neću uspjeti naslikati niti jednu sliku, ili napisati niti jedan članak, ali možda i hoću, ko zna. Ono što je sigurno je da, ako nastavim pušiti, tu sliku VIŠE NEĆE IMATI KO DA NASLIKA.
Teško ću se koncentrisati? Činjenica je da se i sad prilično teško koncentrišem, a razlog bi vrlo lako mogao biti smanjen dotok kisika u mozak. Zbog cigareta.
Dosada? U stvari, meni nikad i nije dosadno, obaveza imam čak i previše, a mislim da sa cigarama čak i gubim vrijeme. Ono, zapaliću jednu pa na posao. I tako nekoliko puta uzastopno, sve dok mi ne prođe pola dana pa onda sve na vrat - na nos.
Znam da vjerovatno neću osjetiti tu euforiju zbog prestanka pušenja o kojoj Carr govori, ali se i dok pušim osjećam jadno, pa teško da ću se, sad kad sam prestao, osjećati jadnije.
U još jednom prethodnom pokušaju, koji je trajao šest mjeseci, sam neslavno propao zbog alkohola. Napio sam se i "racionalni ja" je jednostavno popustio. S tim problemom ne znam još kako ću se izboriti, osim, naravno, tako što ću za početak morati odustati i od alkohola.
S apstinencijom ću se izboriti, to znam jer mi je već dvaput uspjelo, i to u stvari i nije ništa strašno, sve dok je stvar fizičke prirode. Ono zbog čega padam je jednostavno nostalgija, a to je apsurdan razlog da se opet počne.
Ovo sve pišem najviše zbog sebe, ali se nadam da će ova razmišljanja, možda, moći pomoći još nekom.