Pristalice ustaškog pokreta, koje su se ranije nalazile na desnom
krilu HSS u njegovom muslimanskom ogranku, kao i one koje su
davno istupile iz JMO i odbacivale njen autonomistički program, s
nepovjerenjem su se odnosile prema proustaškim izjavama dra Džafera
Kulenovića. Ademaga Mešić i njegov krug tražili su od Pavelića
da se drži Muslimana, čvrstih hrvatskih nacionalista i svojih vjernih
sljedbenika kojima nije stalo do ministarskih fotelja, kao što je to slučaj
kod bivših predstavnika i pripadnika JRZ. Pri tome je Ademaga
Mešić naročito naglašavao ustaško stanovište o štetnosti posebnog
grupisanja Muslimana, »jer to ne bi bilo korisno ni za Državu, a niti
za Hrvate Muslimane«.18) Pavelić nikako nije imao namjeru da se liši
---
starih pravaša i frankovaca iz reda »Hrvata Muslimana«, ali ni da se
odrekne podrške izvjesnog broja prvaka JMO, u čijem je pozitivnom
odnosu prema NDH s pravom vidio političko pokriće za masovna
nasilja ustaša nad srpskim narodom i Jevrejima. Progoni, paljevine,
organizovani pokolji i ubijanja pripadnika srpskog naroda u svim dijelovima
NDH, naročito u Bosni i Hercegovini, da bi postala etnički
čista hrvatska, nasilno prekrštavanje pravoslavnih seljaka i građana,
upućivanje na prisilni rad u Njemačku i ustaške koncentracione logore
činili su svakodnevnu stvarnost NDH u prvim mjesecima njenog
postojanja. Pod uticajem navedenih političkih ljudi i grupacija,
motivirani razlozima koristoljublja, vjerske netrpeljivosti i osvete,
pljački, nasiljima i zločinima skloni elementi iz redova Muslimana
učestvovali su u ostvarivanju krimenoidnog ustaškog programa u
Bosni i Hercegovini. Muslimanska građanska politika, prožeta šovinizmom
i fanatizmom, vodila je Muslimane Bosne i Hercegovine ivicom
istorijskog ponora. Ipak, izvjestan broj građanskih muslimanskih
političara nije bio spreman da se identifikuje sa praksom i ciljevima
NDH.
Smatra se da je sarajevski trgovac i senator Uzeiraga Hadžihasanović
poslije smrti dra Mehmeda Spahe bio najuticajniji čovjek u
JMO. Presudna je bila njegova uloga prilikom izbora dra Džafera
Kulenovića na čelu JMO. Ima mišljenja čak daje na njegov nagovor
dr Džafer Kulenović odlučio da uđe u vladu NDH. Navodno, Uzeiraga
Hadžihasanović je procjenjivao da bi prisustvo Džafera Kulenovića
u vladi NDH djelovalo u smislu obustavljanja ustaških zločina
i bezakonja, i istovremeno smanjilo uticaj i paralizovalo ustaško
djelovanje Hakije Hadžića u Bosni i Hercegovini.19) Možda je pri tome
Uzeiraga Hadžihasanović bio vođen iluzijom da Džefer Kulenović
neće napustiti autonomističko opredjeljenje JMO, jer je i sam, u
uslovima NDH, vjerovao u mogućnost autonomije Bosne i Hercegovine.
Ocjenjujući da se ustaška vlast još nije konstituisala u Bosni i
Hercegovini, Uzeiraga Hadžihasanović je u zajedničkoj muslimansko-
srpskoj delegaciji sa drom Milanom Božićem krajem aprila 1941.
posjetio poglavnikovog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu Hakiju
Hadžića i izložio mu zahtjev da Bosna i Hercegovina dobije autonomnu
upravu. Ova posjeta okončana je tako što su dr Božić, dr Vojislav
Besarević i Jeftanović bili uhapšeni i uskoro ubijeni, a delegatima
Muslimanima, Uzeiragi Hadžihasanoviću i Huseinu Kadiću bilo
je strogo zapriječeno da odustanu od takvih protuhrvatskih i protivustaških
ideja.20) Uzeiraga Hadžihasanović je među sarajevskim,
kao i među bosanskohercegovačkim Muslimanima, bio veoma ugledna
i uticajna ličnost, ali Hakija Hadžić i drugi ustaški funkcioneri, ignorisali
su tu činjenicu i pristupili policijskim mjerama protiv njega.
Međutim, Uzeiraga Hadžihasanović je uspostavio kontakte sa Nijemcima
ubrzo poslije ulaska njemačkih jedinica u Sarajevo. Istovre-
___
meno, održavao je jake veze sa visokim vjerskim muslimanskim krugovima
i predstavnicima sarajevske muslimanske čaršije, koji su sa
zabrinutošću pratili ustaške zločine i njihove teške posljedice na položaj
Muslimana u zemlji. U tom krugu pojavila se 12. 10. 1941. Rezolucija
koju je potpisalo oko 100 sarajevskih Muslimana sačinjena
na prijedlog Glavnog odbora »El Hidaje«, društva muslimanskog
sveštenstva. Rezolucija konstatuje teško stanje Muslimana u Bosni i
Hercegovini, osuđuje nasilja prema Srbima i Jevrejima, odbacuje odgovornost
Muslimana za počinjena zlodjela i istovremeno osuđuje
one Muslimane - »neodgovorne elemente«, koji su učestvovali u nasiljima.
Potpisnici Rezolucije formulisali su na kraju zahtjeve, među
kojima su najvažniji: uspostavljanje »sigurnosti života, časti, imovine
i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika«, kao i da ubuduće
spriječe »ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazivati pobune
i krvoprolića u narodu«'.21) Među potpisnicima bio je i Uzeiraga
Hadžihasanović, koga neki smatraju jednim od tvoraca ove rezolucije.
____
Slične rezolucije donesene su tokom druge polovine 1941. i u
nekim drugim mjestima Bosne i Hercegovine - Prijedoru, Mostaru,
Banjaluci, Bijeljini i Tuzli. Njihovi potpisnici su takođe iz kruga vjerskih
funkcionera, privrednika, intelektualaca uglednih u svojim sredinama.
Pojavu ovih rezolucija mogućno je tumačiti stavovima sadržanim
u Rezoluciji glavne skupštine društva muslimanske ilmije »El
Hidaje« (14. VIII 1941), u kojima se osuđuju nasilja prema Srbima i
Jevrejima i njihovi izvršioci iz redova Muslimana.23) Nastale između
septembra i decembra 1941. godine i u raznim mjestima Bosne i Hercegovine,
ove rezolucije nužno su održavale prilike koje su vladale u
određenim krajevima Bosne i Hercegovine. Ipak, zajednička su im
dva motiva i obilježja: osuda ustaških zločina nad srpskim narodom i
Jevrejima i stanovište koje odgovornost za zločine veže isključivo za
muslimanske pojedince, izvršioce zločina. Iako je pojava ovih rezolucija,
kojima veoma širok krug muslimanskih javnih radnika iz raznih
društvenih slojeva i profesija osuđuje ustaška zavjerstva nad pripadnicima
srpskog naroda i jevrejske zajednice, bila neosporno značajna
na liniji odvajanja i distanciranja Muslimana od ustaškog poretka,
ne stoji ocjena da su one izazvale »prekretnicu u političkom osvješćivanju
širokih muslimanskih slojeva«.24) Taj proces imao je druge pokretačke
snage i izvore. Značaj muslimanskih rezolucija prvenstveno
je u činjenici da građanski muslimanski krug nije više bio spreman
da pruža podršku organima vlasti NDH, kao što je to činio u prvim
mjesecima ustaške države. Sada je u njemu prodiralo saznanje da je
ustaški pokret vinovnik stradanja Muslimana, zbog učešća nekih nji-
___
hovih pripadnika u ustaškim zločinima protiv srpskog naroda. Međutim,
ovaj muslimanski krug ni sada, a ni kasnije, u uslovima širokog
razmaha narođnooslobodilačkog pokreta, nije učinio korak u
znaku borbe protiv ustaškog poretka i NDH i za radikalno uklanjanje
uslova koji su omogućavali postojanje NDH. U stvari, inspirisane
stradanjima Muslimana u vrtlogu ustanka, ove rezolucije, u kojima
se osuđuju ustaški zločini, predstavljaju najviši domet građanske
muslimanske političke svijesti u toku rata, jer u daljem razvoju događaja
ovaj krug ne samo što se nije održao, već se neprekidno rastvarao
u sve manje krugove različitih, pa i suprotnih opredjeljenja. Jezgro
ovoga kruga igralo je na kartu suprotnosti između okupatora i
ustaša i tražilo oslonac i zaštitu kod okupatora. Inicijatori i potpisnici
muslimanskih rezolucija u većini smatrali su da ustaška državna
vlast treba i može da stane na kraj i onemogući nasilja pljačkaša i terorista,
da zvjerstva nisu činile »prave«, već »divlje« ustaše, pa su
vjerovali da će »državni« vrh i »državni« organi u interesu NDH srediti
unutrašnje prilike i uspostaviti poredak zakonitosti i sigurnosti.
Kako se, međutim, stvari u NDH nisu sređivale, a Muslimani u
Bosni i Hercegovini ostali nezaštićeni pred osvetom ustaničke stihije,
naročito u krajevima gdje je dominirao četnički šovinizam, istaknuti
muslimanski predstavnici, koji su odbacivali ustaško stanovište da su
Muslimani Hrvati, činili su napore da se povežu sa Nijemcima i pridobiju
ih za svoju koncepciju izdvajanja Bosne i Hercegovine iz sklopa
NDH i na uspostavljanje njemačkog protektora nad teritorijom
Bosne i Hercegovine.
Iako su nacionalne suprotnosti i konfrontacije
u Bosni i Hercegovini i NDH objektivno išle u korist okupatorima,
oslobađajući ih potrebe za jačim angažovanjem vojnih snaga, muslimansko-
hrvatski sukobi, sa kojima nisu računali njemački okupatori,
pa ih nisu ni pođsticali, predstavljali su opterećenje za njemačku politiku
u NDH. Mada nisu imali razloga da odbace muslimansku podršku
u Bosni i Hercegovini, Nijemci nikako nisu bili spremni da za
ljubav muslimanskih autonomista kvare odnose sa NDH, čije je stvaranje
bilo omogućeno Hitlerovom balkanskom i antijugoslavenskom
strategijom. Za razliku od Hrvata, koje su cijenili prije svega zbog istorijski
formiranog antisrpskog nacionalizma i u njemu gledali glavnu
branu za državnu obnovu Srbije243) i Jugoslavije, Nijemci su sa
omalovažavanjem i prezirom govorili o bosanskohercegovačkim
Muslimanima. Cijeneći narode po njihovoj rasnoj pripadnosti,
njemački okupatori su u međusobnim kontaktima iznosili mišljenje
da su bosanskohercegovački Muslimani u politici »oportunisti«, u
načinu života »asocijalni« i da se u rasnom pogledu nalaze
na nižoj vrijednosnoj skali.
http://www.znaci.net/00003/589.htm